Moje sjećanje na Dušana Karpatskog

Slika korisnika valentinam
Godina dana od odlaska velikog češkog kroatista i prevoditelja
Karpatsky, kao veliki gurman koji često i rado kuha, svoju ljubav prema hrani otkriva mi već pri mom ulasku u njegov dom dok od mene prima mali dar gosta – bocu domaćeg maslinova ulja. To mu je, kaže, kao naručeno za njegove kuharske delicije. Uzvraćam kako ja nisam „baš od jela“, a on će u šali: „Onda ste mi odmah sumnjivi“
DUŠAN KARPATSKY – Cijeli svoj radni vijek posvetio hrvatskoj literaturi

Za Dušana Karpatskog, čija se prva obljetnica smrti navršila početkom ovoga mjeseca, prvi put čula sam na studiju kroatistike, a nakon toga povremeno u novinskim člancima u danas već izumrlim rubrikama kulture. Tada nisam mogla ni naslutiti da ću ovoga vrsnog prevoditelja hrvatskog jezika, velikog prijatelja Hrvata i prije svega velikog čovjeka, i osobno upoznati, te zauvijek čuvati u sjećanju kao iznimno susretljivu i velikodušnu osobu koja mi je puno pomogla oko mog romana, tiskanoga u Hrvatskoj 2010., a u Češkoj 2012. godine, koji se i danas prodaje u češkim i slovačkim knjižarama.

Telefonski poziv

Kada sam, naime, napisala roman „Ljubav u Kanadi“ - o istinitoj ljubavnoj priči između židovske djevojke iz Slovačke i esesovskog vojnika, koja se razvila u paklu Auschwitza, kod nekolicine značajnijih hrvatskih izdavača kojima sam se obratila, nisam – očekivano, naišla ni na kakav interes. Osim prof. dr. sc. Josipa Lisca sa Sveučilišta u Zadru koji je roman lektorirao, te poznatoga hrvatskog dramatičara Slobodana Šnajdera koji ga je pročitao još u rukopisu, napisao recenziju, te u svom prikazu u „Novom listu“ neke njegove dijelove svrstao među „najbolja mjesta logorske književnosti uopće“, za „Ljubav u Kanadi“ u Hrvatskoj nitko nije pokazao sluha, te sam vrlo brzo odustala od „zivkanja“ potencijalnih izdavača, i sama financirala prijelom i tiskanje u skromnoj nakladi, i uz posredništvo jednog malog splitskog izdavača.

Vjerovala sam, naime, da ću za svoj roman uspjeti zainteresirati neke od, prije svega čeških izdavača, s obzirom na tematiku knjige, kao i daleko veću razvijenost izdavačke djelatnosti i kulture čitanja u toj zemlji, ali i svoje češko podrijetlo. I doista, već u kontaktu s prvim izdavačem, respektabilnom nakladničkom kućom Nakladatelstvi XYZ iz Praga (danas dijelom jednog od najstarijih i najvećih čeških nakladnika Albatros Media), nailazim na zanimanje. No, za bilo kakvu odluku potreban im je, objašnjavaju, prijevod na češki, barem jednoga od ukupno 11 poglavlja.

Odmah mi pada na pamet najpoznatiji češki prevoditelj hrvatske literature Dušan Karpatsky, no istovremeno ne polažem nade da će ugledni češki kroatist koji je prevodio Krležu, Mažuranića, Marinkovića i sve redom književne velikane, uopće imati volje i pročitati moj roman, a kamoli prevesti jedno poglavlje za izdavača koji može odustati od objavljivanja već nakon pročitane prve stranice. Ipak, odlučujem ga telefonom nazvati u Prag, gdje živi, na broj pronađen na češkom internetskom pretraživaču.

Susret u Pragu

S druge strane oglašava se njegova supruga. Dušan je, kaže, izišao van, ali ga mogu nazvati za sat vremena. Zovem opet za sat i tada se javlja „pan“ Karpatsky. Objasnim mu na češkome u par rečenica tko sam i što trebam, zamolim ga ako bi imao vremena pročitati knjigu, u nadi da će pristati da mu barem pošaljem tada (u proljeće 2010.) friško objavljeni roman, već to smatrajući u sebi velikim postignućem. No, Dušan Karpatsky produljuje razgovor, raspituje se detaljnije o sadržaju romana, njegovoj duljini, a kad mu kažem gdje je rođena „moja“ slovačka Židovka, odgovara, na moje iznenađenje, da i njegova majka Slovakinja potječe iz istog kraja – Potkarpatske Rus.

Dušan Karpatsky rođen je, naime 1935. u Trebišovu u istočnoj Slovačkoj, u tadašnjoj čehoslovačkoj pokrajini Potkarpatska Rus koja je poslije pripojena Sovjetskom Savezu. Rođen je kao Dušan Rosenzweig od oca Maximiliana Rosenzweiga, češkog Židova i majke Ružene Matašovske, Slovakinje. Majka je poslije tragične suprugove sudbine s djecom preselila u Češku, a kako bi zaštitila djecu židovskog podrijetla, mijenja prezime, te prema pokrajini njihova rođenja, uzima prezime Karpatsky.

Nakon poduljeg razgovora ugledni prevoditelj ne samo da pristaje da mu pošaljem svoj roman već odmah dogovaramo susret u Pragu. Za to vrijeme on će, obećaje, pročitati knjigu, pa se vidimo. Mojoj sreći nema kraja, računam da će mu se roman svidjeti i da će pristati prevesti barem par stranica kako bi izdavač mogao procijeniti stil pisanja.

I tako, na ljeto iste godine, svega par mjeseci od našeg telefonskog dogovora, susrećem se uživo s Dušanom Karpatskym. Kako je već bio u poodmaklim godinama, i ne baš od volje za predloženim susretom u nekoj od praških kavana, poziva me u svoj dom u rubnom dijelu Praga. Da ne lutam i ne tražim pravi ulaz među mnoštvom „panelaka“ (velikih stambenih zgrada građenih od panela), pan Karpatsky inzistira da me dočeka već na autobusnoj stanici.

U stanu gdje živi sa suprugom, u ugodnom razgovoru ostajem više od dva sata, a za to vrijeme shvaćam kako je riječ ne samo o ljubaznom i susretljivom čovjeku već i o velikom zaljubljeniku u Hrvatsku, u hrvatski narod, našu književnost, ali i prirodne ljepote, te posebno kuhinju. Karpatsky, kao veliki gurman koji često i rado kuha, svoju ljubav prema hrani otkriva mi već pri mom ulasku u njegov dom dok od mene prima mali dar gosta – bocu domaćeg maslinova ulja. To mu je, kaže, kao naručeno za njegove kuharske delicije. Uzvraćam kako ja nisam „baš od jela“, a on će u šali: „Onda ste mi odmah sumnjivi.“

Sve preveo bez izdavača

Razgovaramo o književnosti, o mentalitetu Čeha i Hrvata, sličnostima i razlikama, dotičemo se i Domovinskog rata. Davnih pedesetih godina Karpatsky je bio i u Zadru gdje je, sjeća se, bio smješten u ferijalnom savezu na Puntamici, posjetio Marasku, razgovarao sa zadarskim studentima. Razgovaramo, dakako i o mom romanu kojim je, na moju radost, oduševljen. Prevest će, kaže, u narednim tjednima jedan dio, te ja mogu već ovih dana kad se susretnem s ljudima iz Nakladatelstvi XYZ, obećati da će uskoro dobiti prijevod dva-tri poglavlja. Rastajemo se, a pan Karpatsky me ponovno ispraća sve do izlaznih vrata zgrade.

Za nepuna dva mjeseca od našeg susreta, na moj mail stiže poruka „Draga Hana, šaljem vam prijevod i srdačno pozdravljam. Dušan Karpatsky“. U privitku očekujem, kako je obećao, dva-tri poglavlja, a kad ono – cijeli roman na češkome. Odmah mu odgovaram, teško pronalazim riječi zahvalnosti. I čitam njegov prijevod kao da čitam neku novu, sasvim drugu knjigu. Moje rečenice, iste su, ali ipak „zvuče“ drukčije. Čine mi se nekako bolje, dirljivije. Možda zbog jezika koji je leksikom bogatiji od hrvatskoga, možda zbog činjenice što pisac nikad nije dovoljno zadovoljan napisanim.

Karpatsky šalje prijevod i zainteresiranom izdavaču, a na moje pitanje što ćemo ako ne budu htjeli objaviti, a on već sve preveo, odgovara: „Ako neće oni, naći ćemo drugog.“ Ubrzo nam iz izdavačke kuće potvrđuju da će obaviti knjigu, koja se pod novim naslovom "Laska za ostnatym dratem"(„Ljubav iza bodljikave žice“), i u nakladi od nekoliko tisuća, na češkom i slovačkom tržištu pojavljuje na proljeće 2012. U susjednoj Slovačkoj roman se prodaje također u češkome prijevodu Dušana Karpatskog s obzirom da se češka literatura u toj zemlji zbog sličnosti dvaju jezika ne prevodi, osim kad je riječ o dječjoj književnosti.

S Dušanom Karpatskym sam i nakon izlaska knjige ostala u povremenom kontaktu, čuli smo se još par puta, mailom. U Hrvatsku je došao još nekoliko puta, bio je i redovit gost istarskog sajma „Sa(n)jam knjige“. Posljednju među nizom dobivenih nagrada - „Nagradu Josef Jungman“, dobiva kao potpredsjednik Udruge čeških prevoditelja 2016. godine.

Ovaj izniman čovjek je tijekom svoga dugog radnog vijeka, kojeg je najvećim dijelom posvetio hrvatskoj literaturi, te je primljen i za dopisnog člana HAZU-a, za hrvatsku kulturu u svijetu učinio sam samcat više negoli brojni slavistički instituti širom svijeta, kako je to jednom prigodom lijepo kazao književni kritičar Zdravko Zima. Ovih dana u Hrvatskoj se čuju prijedlozi da se nagrada za prevoditelje nazove njegovim imenom, što bi svakako bila još jedna mala zahvalnost za njegove velike književne zasluge. Bila mi je čast poznavati tog neumornog promicatelja hrvatske literature koji je djelićem svoga golemog prevoditeljskog talenta obogatio i moj roman.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (3 glasova)