Zamahne djevojka perajama

Slika korisnika valentinam
TV SVEKRVA

BESMISAO GLEDANJA

Ne samo da ja više ne pratim Zimske olimpijske igre, već ih navodno ne prate ni gledatelji na licu mjesta tj. oni u Južnoj Koreji. Što god pogledaš, tribine su poluprazne. Iskreno, kakvog smisla ima gledati neka kilometarska trčanja i pucanja iz puške? Sve je isto i monotono. Umjetničko klizanje sam izdašno mrzio još od malih nogu i nikada to nisam smatrao sportom. Meni je to kao da netko balet stavi u sportsku dvoranu i onda ih snima kada siđu s pozornice i gledaju ocjene. Možda je to nekima koji vole takvu scensku umjetnost lijepo, ali to nema veze sa sportom. S druge strane brzo klizanje i sl. jeste nešto brže, ali nemamo nikakvu tradiciju gledanja takvih sportova pa nismo ni navikli. Ipak, najsmješnije mi je ono kada gurnu po ledu neku teću sa sarmama da lagano klizi, a ono dvoje je prate i živčano mašu nekim metlama ispred nje. Nikada to nisam razumio.

Ipak, najsmješnija mi je stvar sa sanjkanjem. Djevojka sjedne na sanjke koje su više kao neka ležaljka, par puta zamahne perajama... pardon, s rukama i onda legne na leđa i tako se vozi do cilja. Cijelo vrijeme leži, ne pomiče se, samo kao metak ide prema cilju. Najsmješnije je to što se tu radi o tisućinkama sekunde tako da prvih dvadeset natjecatelja ulazi u cilj s par stotinki razlike, što znači da se golim okom ne vidi nikakva razlika u njihovom nastupu, tj. kada vidiš jednoga – vidio si sve. Dakle, popratiš vožnju prvog natjecatelja, a onda okreneš program i gledaš snimku emisije „Lijepom našom“ iz Gospića. Ups! Što se ovo sa mnom događa!?

LJUBAV PREMA ZIMSKIM SPORTOVIMA ILI SNOBIZAM BEZ GRANICA

Što se tiče skijaških disciplina, tu je stvar potpuno jasna. Kostelići se više ne natječu i nikada se to više neće ponoviti, sve dok se ne nađe neki novi „Gips“ koji će vlastitu djecu tjerati u planinu i hraniti ih kapulom i slaninom. Da se razumijemo, nemam ništa protiv i to su bila vremena kada smo svi pratili i navijali, a sada smo se vratili na onu predratnu komentatorsku frazu „odlično 26. mjesto“ i naravno da nas to ne zadovoljava. Skijanje je još zanimljivo za onih par stotina tisuća bogatih Hrvata koji odlaze na skijališta u inozemstvo, a kada to kažem ne mislim da idu na skijanje, jer velika većina njih su obični šminkeri kojima je to jedan od načina da pokažu sebe „boljima“ iako sa sportom nemaju nikakve veze i u stvari samo liječe vlastite komplekse. Koliko je to daleko otišlo najbolje mogu svjedočiti mještani jednog sela kraj Zadra čiji je svećenik išao na skijanje i onda još nekoliko dana nakon povratka držao držače za skije na krovu svoga skupocjenog automobila. Snobizam je jači od svakog obzira ili moralnih granica.

Bilo kako bilo, od sveg tog gledanja meni su preostali samo skijaški skokovi gdje navijam za Japance i Slovence, a i oni su ove godine nikakvi. Kažu svjedoci da je to najbolje gledati uživo. Jest, ako se hoćeš smrznute stražnjice vratiti kući. U stvari, lako je za stražnjicu. Postoje neki drugi dijelovi tijela koji se mogu smrznuti, a onda ti ne preostaje ništa drugo doli posjeta liječniku, a to ne bi nikome preporučio. Zato, ne na snijeg! Sigurnije je sjesti u toplu sobu i gledati snimku emisije „Lijepom našom“ iz Gospića. Hmmmm. Ovi su porivi i ideje već nekako sumnjivi. Bolje mi je umjesto Urologa posjetiti Psihijatricu moju.

OPET PIŠEM O EMISIJI „LIJEPOM NAŠOM“

Iako sam obećao jednom HRT-ovom uredniku da više neću pisati o emisiji „Lijepom našom“, za kratko ću prekršiti svoje obećanje i pozabaviti se jednim segmentom ovog popularnog serijala za koji sam rekao da ga više neću komentirati. Naime, pogledao sam prvih nekoliko minuta i vidio da se ništa nije promijenilo. Tu su tamburaši, lokalni glazbenici koji su svoju karijeru napravili po svatovima, feštama i kirvajima, a u prvom redu sjede lokalni uglednici. Preskočit ćemo svako komentiranje i zadržati se na jednoj izvedbi koja je slijedila nedugo nakon uvodnog slova lokalnog političara. Nakon što su izvedene neke pjesme kojima je glavni nazivnik bio to što su „hrvatske“ najavljena je i jedna pjesma iz jedne tv-serije za koju nije rečeno ono „Hrvatska“. Ma odmah sam znao da je srpska. Znao sam, znao, samo što nije rečeno ništa, a trebalo je reći ovako: A sada jedna pjesma iz Beogradske serije „Vruć vetar“ u kojoj je glavnu ulogu Borivoja Šurdilovića – Šurde glumio Ljubiša Samardžić, a za koju je odjavnu pjesmu otpjevao Oliver Dragojević.“ I da! Trebalo je ipak napomenuti tko je ovu pjesmu preveo sa srpskog jezika na hrvatski tako da je i mi Hrvati razumijemo. A sad aaadiiioooo...

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (3 glasova)