OD CERODOLA DO BURGUNDIJE Vučemilovićeve lekcije o gradu i vinogradu

Slika korisnika valentinam
Stjepan Vučemilović uspoređuje francusku Burgundiju i Zadarsku Županiju
Kao što se često struka ne uvažava u kreiranju objekata grada, isto tako se još manje uvažava u kreiranju vina, pa bi to bez daljnjega mogao biti i odgovor zašto vina u Burgundiji i kod nas imaju istu cijenu. Samo s jednom razlikom, što su u Burgundiji u eurima, a kod nas u kunama, kaže Stjepan Vučemilović
Arif SITNICA
STJEPAN VUČEMILOVIĆ - Kroz cijelu knjigu se isprepliću teme o vinu, arhiteklturi, zaštiti kulturne baštine i turizmu

U pratnji svoje supruge  Jasminke  i unuke Mije, putovanje Stjepana Vučemilovića   počinje u zadarskom Diklu iz  obiteljskog doma u sklopu kojega je i projektantska tvrtka.  Tu  su osmišljeni brojni prostorni  planovi i zapažene građevine (u  Zadru, Dalmaciji i Lici),  među  kojima i dojmljiva zadarska  Zračna luka u Zemuniku.

Okoliš obiteljskog gnijezda  Vučemilovića posebno je privlačan.

Naše barake i pohabane  zastave

Tu na Špetici sve su mediteranske biljke i iznimno njegovan  vinograd Okoša s najboljim vinskim kultivarima, od domaćih Maraštine, Lasine, Dubrovačke malvasije do introduciranih San giovesea iz talijanske Toskane i Chardonnayja. U sklopu obiteljskog doma  je i podrum u kojemu Vučemilović čarobira i proizvodi višestruko nagrađivana vina, pjenušce i prošeke od prirodno  posušenih bobica.

 Sjeveroistočno od Okoše je  Cerodol, još od 10. stoljeća najbolji zadarski vinogradarski  položaj, koji je nažalost zapušten, zarastao u draču i divlju kupinu.

Rijetka vinova loza samo je  ona Vučemilovićeva u mladom  vinogradu.

Baš odatle preko Žmirića,  zadarske prometne crne  točke,  koja izaziva nepremostive prometne gužve, Vučemilović se  priključuje na Jadransku magistralu i nadomak Murvice osvrće na sklepane barake uz  cestu kod Metroa gdje se, uz vijorenje

pohabanih hrvatskih zastava,  prodaje “100 posto domaće”. Kakva šaka u oko i loša  poruka svima, pogotovo stranim turistima…

Vjerno očuvani Baunne

Put nastavlja Dalmatinom  pa kroz Sloveniju i Italiju ulazi  u Francusku nestrpljiv da što  prije stigne do Burgundije, te  slavne vinske meke u kojoj  Vučemilovića zanimaju vinogradi, vina, gastronomija, turizam, priroda i građevine. Može   i obrnuto. U pitoreskni gradić  Beaune, turistički centar Burgundije, koji broji oko 22.000  stanovnika, ulazi se kroz rotor  u središtu kojega je mali vinograd.  Tek toliko da se zna gdje  se dolazi, vinograd  kao simbol  prostora u koji se dolazi. A ne  kao kod nas već spomenuti  Žmirići gdje šuma semafora  usporava  kretanje u svim pravcima pa, u špici turističke  sezone,  na ulazu u grad i prema  turističkim odredištima, stvaraju i do 20 kilometara duge  kolone.

Beaune, kojega su Vučemilović i družina izabrali kao prvo odredište, turistički je centar Burgundije, koji godišnje  posjeti milijun i pol turista,  najviše iz SAD-a, Japana, Velike  Britanije i, u posljednje vrijeme, sve bogatiji pojedinci i  skupine iz Rusije. Svi su uglavnom smješteni u hotelima  gdje, tijekom cijele godine,   ležajeve valja rezervirati više  mjeseci prije dolaska. Svi putevi vode u vinograde, a uz puteve dvorci, vinarije, restorani,  gostionice i zalogajnice u kojima nude sve domaće, od salama i kobasica do kokota u  Crnom pinotu.

 Kao Beaune i svi ostali gradići, ali i  sela, vjerno su očuvani. U svima su sačuvane tradicionalne vrijednosti graditeljskog naslijeđa, kao čvrsti temelj razvijanju oblika nove suvremene arhitekture. Nešto što  bi,  s obzirom na povijest i tradiciju, trebalo postojati i kod  nas u Zadru i Hrvatskoj, ali ne  postoji.

 Dva vina 202 milijuna  boca

U Burgundiji imaju više vinograda nego u cijeloj Hrvatskoj. Protežu se od sjevera prema jugu,  preko brda i dolina,  što obuhvaća 28.320 hektara u  pet vinogradarskih regija (Chablis et Grand Auxerre, Cote de  Nuits, Cote de Beaune, Cote  Chalonnaise te Maconnais).  Vlasnika je puno, a vinogradi  svi kao jedan, istih uzgojnih  oblika i uređenosti. Razlikuju  se samo vinogradarski položaji  raspoređeni u četiri kategorije:  regionalnu i seosku te prestižne premijer i grand cru lokacije. Uz nekoliko iznimki, uzgajaju Pinot noir (Pinot crni) i  Chardonnay, od kojih godišnje  proizvedu 202 milijuna boca.

Potonji je putopiscu posebno prirastao srcu jer Chardonnay je po majci hrvatskog podrijetla, što se nigdje, pa ni u  našim turističkim promidžbenim materijalima, uopće ne  spominje.

Jedna butelja više od  10.000 eura

Vučemilović putuje Burgundijom i promišlja kako prostor  u svom kraju učiniti boljim jer  objektivno postoje prirodni i  povijesni preduvjeti. On je  mišljenja da nismo u posljednjih pedesetak godina postupali u skladu s vrijednostima  tog prostora. On, doduše, rado  ističe sve ono što je bolje u odnosu na krajeve kroz koje prolazi, ali isto tako analizira i  upozorava na negativne pojave koje su uzrokovale velike  promjene u prostoru do gotovo ekocidnih razmjera. Zato  uporno analizira, zaključuje i  predlaže kako misli da bi se  stanje u prostoru moglo poboljšati. A kad sam ne zna odgovor,  podastire činjenice i ostavlja čitatelju na promišljanje  da i on može imati svoj zaključak. Da bi potaknuo  pažnju čitatelja, navodi primjere nakaradne prakse, a ponekad i na blago ironičan način  ukazuje na sumornu zbilju.

U samom vinogradarstvu tako uspoređuje prostor Burgundije, u kojem su potencijali za  proizvodnju vina vrlo slični  našima u Ravnim kotarima i  drugim vinogorjima, a postižu  vina znatno kvalitetnija i većih  cjenovnih vrijednosti.

Zapravo, cijene su iste kao  kod nas, samo u eurima. Znači,  7,4 puta više. U pojedinim vinogradima, primjerice  u mjestu Vosne - Romanne prolaze  10.000 eura po butelji i  - sva  godišnja proizvodnja unaprijed rasprodana!

Zlatna žutica i  cjelogodišnji turizam

Vrlo zabrinuto upozorava na  bolest zlatne žutice, čiji je prijenosnik američki cvrčak nastanjen u Burgundiji već 60 godina, a koji najčešće napada  tamo najzastupljeniju sortu  Chardonnay, ali se ta opaka  bolest nije uspjela raširiti. Za  razliku od nas, gdje je američki  cvrčak prisutan možda desetak  godina, a mi kao jedini način  obrane krčimo na desetke hektara vinograda.

Također uspoređuje turizam  Burgundije, koja nema značajnije rijeke, planine, mora ni jezera, a ima vrlo razvijen cjelogodišnji turizam baziran isključivo na vinovoj lozi i vinu u  prirodno očuvanom prostoru.

Mi imamo sve: more, jezera,  nacionalne parkove, parkove  prirode i kvalitetna vina, ali  imamo samo sezonski turizam. U samom gradu Zadru  nemamo dovoljno ležajeva u  hotelima, posebno ne u hotelima visoke kategorije gdje je tek  35 posto smještajnih kapaciteta dok preko 53 posto čine  apartmani. Zapravo, to  najčešće  i nisu apartmani nego  su stanovi koje njihovi vlasnici  iznajmljuju sezonski, ponekad  i u  nuždi. Autor se posebno osvrće na problem prostornog  planiranja u cijeloj zemlji, koji  je limitirajući faktor u ukupnom razvoju, pa tako i u razvoju turističke privrede. Štete su  višestruke: ne gradimo hotele,   građevinska operativa je rasturena, stručnjaci i majstori graditeljskih zanata prisiljeni su  odlaziti vani,  na strane  “bauštele”. Vučemilović to, ne  samo konstatira, nego iznosi i  prijedloge,  s obzirom na svoje  dugogodišnje iskustvo, kako bi  se moglo riješiti.

Pad hotelskih ležajeva u  Zadru

Mišljenja je da ima znanja i  financijskih sredstava, ali treba  puno više volje i snage da se  konačno riješimo nepotrebnih  barijera u kreiranju svoje budućnosti.

Tako on u vrijeme pisanja  ove knjige, u kolovozu, predviđa da će neminovno doći do  smanjenja broja ležajeva  što  se, nažalost,  dogodilo već prije  tiskanja ove knjige i to za gotovo 10 posto.

Vučemilović kritizira nalete  primitivizma u oblikovanju  prostora, a posebno u kreiranju grada. Za razliku od Beaunea, pitoresknog gradića u srcu  Burgundije u kojemu, uz poseban trud nije uspio uočiti nijednu krivo postavljenu ciglu,  žalostan je kad prođe po rubnim dijelovima naših gradova,  koji su uneređeni do katastrofalnih razmjera i koji vjerojatno nikada neće predstavljati  civilizirano naselje kakvo zaslužuje ovaj prostor. U svom  dugogodišnjem radu Vučemilović je vodio žestoke borbe sa  svojim investitorima svih  obrazovnih razina, iz svih dijelova svijeta, koji su koristili najrazličitije metode pritisaka ne  bi li nekako progurali svoju  ideju nakaradnog oblikovanja  prostora, bez obzira što su dolazili iz civiliziranih zemalja  gdje postoji veliki raspon od  vrhunske arhitekture do najgoreg kiča. Oni su nažalost donosili samo kič.

Kad nisu uspijevali raznim  trikovima progurati svoje ideje  nudili su mu, kaže, i višestruke  iznose za izradu takvih projekata. Ali, on ponosno tvrdi u  knjizi: “Nismo na prodaju!”

No, unatoč žestokom otporu  svojih osviještenijih kolega,  ipak su se ti nakaradni oblici  proširili ovim prostorima, baš  kao što se sada širi zlatna žutica u vinogradima. Ako je naš  jedini odgovor krčenje vinograda, je li, sukladno tome, odgovor i rušenje svih tih  građevina?!

Kreiranje grada, vina i  vinograda

Kao što se često struka ne  uvažava u kreiranju objekata  grada, isto tako se još manje  uvažava u kreiranju vina, pa bi  to bez daljnjega mogao biti i  odgovor zašto vina u Burgundiji i kod nas imaju istu cijenu.  Samo s jednom razlikom, što  su u Burgundiji u eurima, a  kod nas u kunama.

Iako vrlo specifične,  Vučemilovićeve putopisne paralele ipak  ne odgovaraju na  sva pitanja. No,  pokreću mnoga razmišljanja pa će, unatoč  težnji autora da ne izaziva polemike i sukobe, sigurno pobuditi brojne reakcije urbanista,  ekologa, enologa, turističkih  djelatnika i “običnih” čitatelja.  To je upravo i najveća draž  ovakve literature, bez obzira u  kojoj mjeri se sve dijele razmišljanja i pogledi pisca ili se  možda njegove eruditske opservacije primaju na drugi  način.

Poznavajući Stjepana  Vučemilovića, on će ustrajati.  Nastaviti graditi, saditi, putovati i pisati, pa već možemo  najaviti novi svezak putopisnih  paralela. Jer, kao što davno  reče sveti Augustin: “Svijet je  knjiga i oni koji ne putuju, čitaju samo jednu stranicu.”

Vinograd u rotoru i Žmirići

Na samom ulazu u grad Baunne, na prvom rotoru na koji sam naišao  uočio sam mini vinograd, kao simbol prostora u koji ulazimo.

Ulazimo u brežuljkasti dio Burgundije, carstvo Chardonnayja i Pinota  crnog.

Prisjetio sam se i svoje davne ideje i pokušaja da u jednom malom gradiću, također centru vinogradarstva i vinarstva, kreiram nešto slično, ali  moćnije i atraktivnije, ali nisam naišao na razumijevanje.

Prolazeći preko još nekoliko rotora, koji savršeno funkcioniraju, nisam  mogao ne sjetiti se čuvenog raskrižja na Žmirićima (sjeverozapadni ulaz u  Zadar) na kojem se za sitnijih ljetnih vremenskih poremećaja stvaraju kolone duge i do dvadesetak kilometara na prilazu gradu. Ovaj problem postoji već godinama, a onaj tko se usudi upozoriti odgovorne osobe, automatski je protiv sustava. Kao, sustav, to sam ja. To je, kao, u nadležnosti  Hrvatskih cesta pa, eto, ne može se tu ništa. Pa nije u nadležnosti rumunjskih ili slučajno turskih. Sve dok se ne dogodi nešto ružno na toj cesti.  Tada dolazi netko važan u pratnji medija i energično naređuje rješavanje  problema. A mi plješćemo. Uostalom, mi tu i nismo zbog događaja. I problem se riješi.

Blend Zadarske županije

Osobno, zalažem se da se na razini grada ili županije stvori blend (ili blendovi) vina u kojem dominira neka autohtona sorta s minimalno 51% (pa u demokraciji smo) uz dodatak kvalitetnih introduciranihsorti, ali isključivo iz vinograda s područja županije, i da  to vino brendiramo kao vino našeg grada ili županije. Svakako treba uključiti sve relevantne struke u ovaj projekt (vinare, enologe, dizajnere, umjetnike, povjesničare, turističke djelatnike) kako bismo dobili kvalitetan konačni proizvod na opće zadovoljstvo kako turista koji dolaze, tako i ugostitelja, vinara i turističkih djelatnika.  Bazne autohtone sorte su Maraština i Plavina, a za početak predlažem tri tipa vina:

bijelo, crno i tradicionalno desertno vino prošek. Ostali sortiment svakako bi predložila enološka struka kroz  projekt stvaranja blenda.

Za proizvodnju ovih vina bilo bi nužno utvrditi čvrste parametre (količina alkohola, šećera, kiselina, minimalan broj bodova na državnom zavodu), naziv koji karakterizira naš kraj, izgled i sadržaj dvodijelne etikete uz  pomoć dizajnera, i originalni oblik boce uz pomoć našeg Muzeja antičkog stakla koji bi, bez sumnje, izradio  interesantan prototip, a sama proizvodnja boca je rutinski posao staklarske industrije.

Jedna strana etikete pripadala bi gradu ili županiji, a druga proizvođaču. Svaki proizvođač, koji bi zadovoljio  sve propisane parametre u kreiranju vina, stekao bi pravo na zajedničku etiketu i tada bi se njegov proizvod  nudio na turističkim stranicama pripadajućih turističkih zajednica, postao prepoznatljiv i tražen u vinotekama, restoranima, suvenirnicama i sl. Ovaj projekt bio bi vrlo značajan za znatno bogatiju ponudu i produženje  turističke sezone, konkurentniju cijenu vina u restoranu, zaradu proizvođača, konačnu promociju naše vinske  regije i nadasve zadovoljnog gosta. Osim što znatno podižemo osobnost grada i regije, dobivamo još jedan vrlo  originalan suvenir. I konačnu bitku s rodama i čapljama, kao i s primitivnom bižuterijom s Dalekog istoka.

Jedan zapuštani vinograd

Cijeli dan u Burgundiji pokušavam pronaći nekakav zapušteni vinograd

kao što je to kod nas, nažalost, vrlo često. I uspio sam unutar tog neprekinu tog niza vidjeti jedan neobrađeni, ne znam je li i zapušten, površine možda 1.000

do 2.000 m2. Inače sam dobio informaciju da u svakom selu postoje solidarne

zadruge u kojima, u slučaju da jedan član ima zdravstvenih ili nekih drugih problema, ostali zadrugari obrađuju njegov vinograd.

Butelja 10 tisuća, a hektar  vinograda 500 tisuća eura

Prepuni dojmova odlazimo u desetak kilometara udaljeni Vosne-Romanée u potragu za vinogradom u kojem se, prema zapisima, proizvodi  najbolji i najskuplji Pinot crni na svijetu. Mia nas nepogrešivo vodi kroz  nepregledne površine vinograda samo njoj poznatom tehnikom i nakon  nekoliko krugova kaže: Dida, stop! To je to.

Vinograd površine oko 2 ha opasan kamenim zidom od pločastog kamena na kojem se nalazi natpis kojim nas domaćin zamoljava da ne  ulazimo u vinograd i da čuvamo prirodu iz razloga što ovdje dolaze ljudi  iz cijelog svijeta želeći vidjeti što to čini ovu mikrolokaciju tako čudesnom. Ispred zida je visoki kameni križ koji je čest motiv u vinogradima  Burgundije za zaštitu od svih nedaća.

Dugo promatram okom iskusnog vinogradara i vinara, pokušavajući  odgonetnuti u čemu je razlika između tog vinograda i svih susjednih, i  moram reći da nisam siguran da sam značajnu razliku uočio. Možda bi  pomogla kemijska analiza tla.

Možda je nešto u zraku. Tlo je neizrazita crvenica pomiješana sa sitnim kamenom, uzgojni oblik Guyot-Poussard isti kao u gotovo svim  susjednim vinogradima u kojima sam bio, razmak redova isti, razmak  trsova isti, rezidba ista, opterećenje po trsu oko jedan kilogram grožđa,  što je možda tek nešto manje nego u susjednim vinogradima. I mislim  da nisam otkrio tajnu zašto je u ovom vinogradu butelja vina deset tisuća eura, a u susjednim, isto respektabilnih, pedeset do sto eura i, što  je još važnije, vina iz tog vinograda nema za kupiti jer je sve rasprodano, pa čak i ova berba, unaprijed. Jasno, i da ga i ima, ne bih ga kupio,  ali bih ga rado kušao.

Inače, doznajem da je hektar vinograda na grand cru pozicijama oko  pet stotina tisuća eura, za ovu poziciju se cijena ni ne zna.

Pitam se je li to, uz izuzetan proizvod, ipak i moćan marketing, ali to  su ipak prevelike brojke. Želio bih vjerovati da su to stvarne vrijednosti,  ali bih isto volio da me netko iz struke uvjeri u taj fenomen. I doista sam  provjerio na internetu da su cijene i veće od navedene. Tek sporadično  se na mnogim vinima navodi da su pesticidi 0,00 i da je ručno brano,  ponekad se naglašava i da se obrada vrši ručno i konjskom zapregom.  Ne naglašava se posebno kao ekološki uzgoj. Ali isto tako osjećam se  kad prođem kroz naše Ravne kotare i dođem u Nadinsko blato.

Zaustaviti američkog cvrčka ili  vaditi vinograde?!

A sada finale… Odlazimo kroz nepregledne površine Chardonnayja  u Meursault.

Zaustavljam se nekoliko puta da vidim uzgojni oblik, tlo, stanje trsa, opterećenje, sve školski, sve isto. Uostalom, ovdje je Chardonnay  oduvijek i ovdje su davno uspostavljena pravila igre. Ipak mu je to domovina, a ja ponosno dodajem: I Hrvatska mu je domovina. Ali mi to  po običaju ne znamo kapitalizirati, a i ne trudimo se. Uočavam u nekim vinogradima intenzivno zlatno žuto lišće na trsovima.

Već ranije sam informiran da je u Burgundiji prisutan američki  cvrčak koji prenosi zlatnu žuticu ili fitoplazmu. Već šezdeset godina.  A Chardonnay je sorta koju najprije i najradije napada i koja je najneotpornija na zlatnu žuticu. Nisam uspio provjeriti je li to što sam vidio  zlatna žutica, ali iz činjenice da je prisutna tako dugo i da sam baš u  zoni gdje je Chardonnay i da su sve površine uredno obrađene, može  se zaključiti da su u Burgundiji pronašli odgovor na napad ove opake  bolesti. I američkom cvrčku očito se može stati na kraj. Po mojim  saznanjima to je preventiva. Treba mu uništiti staništa, a to su zapušteni vinogradi, a potom ga loviti. A za kraj uvijek možemo prskati  učinkovitim sredstvima.

Koliko sam vidio u Burgundiji, tamo nema staništa. A u Njemačkoj  problem zlatne žutice i ne smatraju ozbiljnom prijetnjom jer jednostavno nisu dozvolili da se stvore uvjeti za razvoj ove opake bolesti.

Nema prostora za cvrčka. A nema ni za požare!

Kod nas je stigao tek nedavno i nisam baš siguran da smo pripremili kvalitetnu obranu. Osim krčenja vinograda u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Istri. A to nije obrana, to je poraz. Pouzdano znam da je stigao i u Dalmaciju. A kako i neće kad su nam polja i vinogradi zapušteni i obrasli u gusto raslinje. A to su upravo idealna staništa za  američkog cvrčka.

Poremećen ekosustav Bokanjačkog blata

Jezero na Bokanjačkom blatu početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća ispustili smo u more, poremetili  ekosustav i stvorili mrazišta u najpotentnijem dijelu užeg okruženja grada za razvoj vinogradarstva. Sve da  bismo sadili mrkvu rekordnih dimenzija i dobili nekakvu malu količinu vode na izvorištima, a što se pokazalo  nedostatnim za rastući grad i vrlo brzo morali smo graditi branu i akumulaciju na Zrmanji što se pokazalo ispravnim. Zar je bilo toliko malo pameti da se nisu mogle proračunati stvarne potrebe i zalihe vode za jedno  ozbiljnije razdoblje?

Ovako, niti smo dobili vodu, niti smo ikada dobili veliku mrkvu kao simbol napretka socijalističkog samoupravljanja u količinama koje su obećane. A da se netko samo tiho upitao gdje su rezultati ovako revolucionarnih ideja, dobio bi batine umjesto mrkve. Ili možda malo duži boravak na jednom kamenitom otoku.

Prošek i prosecco

Svakako bih spomenuo prošek, kao tradicionalno slatko desertno vino od prosušenih bobica grožđa koje se  u Dalmaciji proizvodilo od davnina i u njemu se uživalo u posebnim trenucima, poklanjalo se posebno dragim  prijateljima i služilo za okrjepu bolesnika. Pa i jedan čestiti Hrvat, oko kojega postoji opći konzensus da je  upravo to, kad se nakon dugog i nepravednog izbivanja vratio u domovinu i kojemu su nudili sve što poželi,  vjerojatno da operu neki grijeh, poželio je samo dec’ prošeka.

A mi smo se, kao što je više puta navedeno u ovim zapisima, olako odrekli svoje tradicije i danas gotovo  nitko ne proizvodi prošek na tradicionalni način. Postoje nekakva pečena vina i industrijski prošeci, ali to nije  to. Pa nismo se čak ozbiljno potrudili ni provesti do kraja zaštitu imena ovog autohtonog proizvoda pri Eu- ropskoj uniji. Zaustavili su nas Talijani jer proizvode nekakvo vino sličnog imena (prosecco) koje ni po kvaliteti, ni cijeni, ni po načinu proizvodnje nije niti slično prošeku. Ali moram reći da se mi nismo čestito ni potrudili u nekom ponovnom postupku ispraviti ovu očiglednu pogrešku. A možda se i ne trebam čuditi s obzirom da mnogi intelektualci novog doba radije piju prosecco jer je to, zamislite, talijansko. Pa sam tako i u  vinskoj karti jednog ozbiljnog hotela, na kultnom vinskom otoku, vidio istu cijenu za prošek i prosecco, a čitatelju ovih redaka za usporedbu navodim cijenu za butelju pravog prošeka od oko četrdeset - pedeset eura u  odnosu na cijenu prosecca od nekoliko eura. Očito u tom hotelu nije nuđen pravi prošek.

Predstavljanje u Gradskoj loži Zadar

Knjiga Stjepana Vučemilovića Putopisne paralele Od Cerodola do  Burgundije premijerno će biti  predstavljena 20. travnja u Gradskoj loži Zadar s početkom u 18 sati. O knjizi će govoriti urednik i pisac predgovora Nedjeljko Jusup,  stručni recenzenti prof. dr. sc. Pavuša Vežić, dipl. ing. arh. Boris Morsan, prof. dr. sc. Edi Maletić, dr. sc. Vinko Bakija i sam autor Stjepan Vučemilović. Sudionike će pozdraviti ravnateljica Narodnog muzeja Zadar Renata Peroš, voditeljica predstavljanja je glumica Tamara Šoletić, a u ime nakladnika HKD - Ogranak Zadar nazočnima će se obratiti i  Nikola Šimić Tonin, te autorev prijatelj  dr. Klaudio Grdović koji će otvoriti predstavljanje ove zanimljive knjige, inače prvijenca Stjepana Vučemilovića.

Nakon predstavljanja knjige Putopisne paralele Od Cerodola do Burgundije slijedi prigodan domjenak i vođeno kušanje vina od pretežito autohtonih hrvatskih sorti grožđa i vertikalno kušanje tradicionalnog dalmatinskog desertnog vina prošeka. Degustaciju će voditi svučilišni profesor Edi Maletić.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno