Golotinja na sceni, to je tijelo kao - kostim!

Slika korisnika valentinam
Alen Liverić riječki glumac zadarskih korijena u HNK-u Zadar
- Postoji jedna glumica iz bivše države koja je glumila sjajno i koja se zove Mira Furlan. Ona je tada žarila i palila kinematografijom i teatrima. Dakle ta žena, kada bi se svukla, ona je svoje tijelo nosila kao kostim - govori Alen
Arif SITNICA, Željko KARAVIDA, PIXSELL i Arhiva ZL
Alen Liverić, iskreno i ogoljeno za Zadarski list

Zadarski je teatar prije tri godine dobio pojačenje iz Rijeke. Malom timu glumaca pridružio se Alen Liverić i od tada glumio u pet predstava. Zašto se odlučio na taj korak, kako mu se svidjelo i sviđa raditi u Zadru, koje su najvažnije razlike u pristupu radu ovdje u Zadru u odnosu na druga kazališta u kojima je djelovao te općenito što ga pokreće, što ga puni, što mu se "mota" po glavi, razgovaramo jednog jutra na kavici u centru grada. Alen spremno odgovara na sva pitanja, vrlo opušten i jednostavan, kao da se poznajemo godinama, ne ostavljajući dojam glumačke zvijezde, što on, bez bilo kakve zadrške i jest u Hrvatskoj.

U Hrvatsko narodno kazalište Zadar došli ste prije tri godine iz Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci. Što vas je motiviralo da veliko kazalište zamijenite manjim?

- Da, u Zadar sam došao prije tri godine i evo s nedavno odigranom predstavom Balon brojim pet zadarskih premijera. Ne mislim da postoji malo kazalište jer držim da sva kazališta mogu biti velika ako imaju pravi repertoar. Zadarski teatar je mala „postrojba“ za velike stvari, a ja sam dolaskom u Zadar dobio svoju umjetničku, kreativnu slobodu. Nisam više mogao trpjeti pristup radu u kojem moraš biti u ovoj predstavi, u onoj predstavi, moraš odraditi ovo, odraditi ono, ne možeš ići snimati, moraš uzeti neplaćeno... Doduše, ja u HNK Rijeka nisam imao takvih problema, nisam bio pod pritiskom, prema meni su bili vrlo otvoreni, međutm ja se više jednostavno nisam dobro osjećao tamo, zasitio sam se i ansambla i jednostavno mi je trebala promjena. Dolazak u Zadar je druga promjena u mom životu jer sam 1997. godine otišao iz Rijeke u HNK Varaždin gdje sam bio tri godine i vratio sam se u Rijeku. Prije tri godine spakirao sam kufere i došao u Zadar.

Rijeka i Zadar

Malo nemirnoga duha...

- Moj je duh nemiran, volim mijenjati stvari, volim se kretati i dolazak u Zadar me čini veoma veselim. Moram priznati da stvarno uživam ovdje raditi. A s obzirom da su moji iz Dalmacije, točnije okolice Zadra, htio, ne htio, korijenima se uvijek vraćamo. Drago mi je što imam ovdje divne kolege poput Žane Bumber i Davora Jureška od kojeg sam puno naučio kao mladi glumac i kao student. Gledajući ga kako radi shvatio sam u stvari što je gluma pa mi je tim više drago da smo se ovdje opet našli na istim daskama.

U čemu je najveća razlika rada u HNK Rijeka u odnosu na rad u HNK Zadar?

- Riječko kazalište je prije svega angažirano kazalište, no ne možeš ti cijeli repertoar koncipirati na taj način. Ljudi nisu stalno raspoloženi za takav teatar, ljudi traže i neke drugačije predstave, ljudi traže komediju, primjerice. Ovdje u Zadru, pak, nije bilo nekakvih predstava koje su iskoračile u tom smislu, no pitanje je ima li uopće smisla da svaki teatar angažirano izlazi i ukazuje na nekakve društvene nepravilnosti. Bilo bi dobro kada bi sva kazališta imala jedan dio takvog repertoara jer bi to bio nekakav glas naroda što i jest nužno no samo dio. Rijeka je imala svojedobno, dok je Frljić bio intendant, dvije godine angažiranih predstava, od Aleksandre Zec do Hrvatskog glumišta, no to je bilo užasno naporno ljudima i po meni zbog toga se publika počela osipati. Ljudima je bilo dosta, publika se htjela opustiti.

Vremena su zanimljiva, mnogo je zbivanja, sadržaja...

- Današnji čovjek je pod velikom presijom. Ima TV koja ga bombardira lošim vijestima; kupuje novine – ista priča: politika i Sabor koji apsolutno po meni ne pruža ruku ovom narodu već ide kontra njega. Dižu se cijene struje, komunalija a čovjek ima sve manju i manju plaću. Mi smo pod totalnim pritiskom i sad čovjek dođe u kazalište pa ga još i tamo time bombardiraju. Mi moramo doći do daha, mi moramo vidjeti i nešto lijepo da bi bili kreativni jer ako imamo stalno loše stvari pred očima to nije dobro, moramo si pružiti priliku da prepoznamo lijepe stvari. Mentalno stanje u Hrvatskoj je loše, stalno se kritizira pa stoga naš zadarski teatar ima male, ali lijepe predstave. Izdvojit ću dvije: Ostavljam te i Ubojstvo u klubu Quasimoto za koju držim da je totalno izvanserijska predstava, neobična predstava.

Manja plaća

Dakle, Zadar ima svoju specifičnost...

- Mislim da imamo različit žanr, za svakoga ponešto. E sad, što se tiče angažiranog teatra, držim da bi trebalo imati veći ansambl za to, no isto tako i političke smjelosti. Na dobrom smo putu, vjerujem da će se zadarski teatar razvijati samo na bolje. Renato Švorinić, kao intendant, vrlo je fleksibilan čovjek koji će poslušati apsolutno sugestiju i nije a priori protiv nečega. Mi financijski nismo jaki i što se tiče plaća no i svega ostalog. Čudi me da Zadar kao grad koji ima tako veliki porast turista, što znači da novaca ima, ne izdvaja više za svoj teatar. Pitanje je gdje se taj novac troši? Ako već imamo tako mali ansambl, jednu malu oazu gdje se nešto stvara, onda bi bio red da taj teatar dobije i više financija da se može graditi, da se može razvijati. Žao mi je što mi nemamo veću mogućnost igranja, što odigramo pretpremijeru i premijeru, te eventualno još jednu ili dvije predstave i tu priča završava. Isto tako moram priznati da me začudilo što ovdje malo studenata dolazi u teatar.

Zašto je to tako ne bih znao.

Živite na najmanje dvije adrese, u Zadru i Rijeci gdje vam je obitelj. Vjerujem da to nije lako?

- Da, moram priznati da sam evo u zadnje vrijeme stvarno bio rastrzan. Radio sam na predstavi Balon, na seriji Novine i na jednom studentskom filmu te obilazio Istru s Ubojstvom u klubu Quasimoto. Ne da sam bio na dvije adrese već sam bio rasut na pet strana. Bilo je itekako naporno no istovremeno i odlično jer moram priznati da volim tako intenzivan život.

I što se radilo/radi kada ste na zadarskoj adresi, kada se ugase svjetla pozornice?

- Ono što mene čini sretnim ovdje je ta mirnoća, to odsustvo nekakve presije, užurbanosti. Dosta mi je više toga, tog ludog ritma, prešao sam 50 godina i ne mogu više.

Znači, ostajemo u Zadru?

- Što se tiče profesionalnog života ne vjerujem da ću otići. Kaže se: Treća sreća. A ovo mi je treći teatar.

Filmska dinamika

Rekli ste da vam je bitna umjetnička, kreativna sloboda no nije li stalni angažman ipak nekakav okvir koji sputava?

- Ja si ne mogu dopustiti biti freelancer s obzirom da imam troje djece.

A da ih nemate?

- Onda bih sigurno bio freelancer. Međutim ovo što mi se dogodilo sa Zadrom je najbolja moguća kombinacija. S velike plaće u Rijeci došao sam na manju plaću u Zadar, dakle financije nisu bile presudne. Zapravo ja mogu reći da sam na neki način freelancer jer radim svega dvije predstave godišnje. Odradimo ih vrlo pošteno, no isto tako imam slobodu da budem sa svojom obitelji u Rijeci.

I da se angažirate i na filmu?

- Da, volim film i ja se na filmu dobro osjećam. Na filmskom setu sam kao kod kuće. Brzo se radi, u pitanju je jedna dinamika drugačija od teatra i to mi više odgovara.

Vjerujem da to nije vaš problem jer ste afirmirani glumac no u Hrvatskoj se i ne snima baš puno filmova. Računam da vlada bespoštedna „bitka“ za uloge?

- Ja o tome uopće ne razmišljam i nikada nisam ni razmišljao. Kada sam već ušao u taj svijet, svijet glume, znao sam da ću zaigrati u nekom filmu i evo sada igram stalno. Jednostavno ne razmišljam o tim preprekama i ne brinem se. Ako me netko treba - tu sam. Zna se gdje me se može naći, držim da su sve stvari postavljene upravo onako kako trebaju biti. Naravno, ja sam, kako ste rekli, već afirmiran glumac no mladim je glumcima puno teže nego meni. Ipak ja sam ona generacija koja je stasala u bivšoj državi kada je bilo puno manje glumaca i lakše se moglo doći do uloge. Sjećam se, kada sam završio fakultet, bio sam stipendist HNK Ivana pl. Zajca. Tada je to još bilo Narodno kazalište Ivan pl. Zajc i nas je studente čekalo radno mjesto kao i mogućnost da se tešemo uz stare glumce. Današnjim mladim glumcima je jako teško pa oni jadni, iz te neke nemoći, jako su samouvjereni da znaju „zanat“. Ima kolega koji će stoga poslušati savjet no i onih koji drže, kako sam već naglasio, da sve znaju. Jer, taj nedostatak iskustva, ta nesigurnost koja proizlazi iz toga se već u pravilu pokriva nekakvim gardom, nekakvim stavom bez pokrića za koji znaš što leži u podlozi. Sigurno ima previše glumaca. Neka oni studiraju, nemam ništa protiv toga no previše se tih mladih ljudi izbacuje s akademija, mladih ljudi koji neće naći posao bez obzira što među njima ima i fantastično talentiranih glumaca koji na kraju neće imati priliku raditi i to je šteta.

Na primjer?

- Ivan Ožegović, Ivana Gulin, Romina Tonković, Sendi Bakotić, Nikola Nedić... stvarno ih ima brdo. Teško je svima pružiti priliku, no kako uvijek vjerujem u nekakvu kozmičku pravdu i balans mislim da će svatko dobiti svoje mjesto pod suncem.

Do gola...

Ako ne u ovoj, onda u sljedećoj inkarnaciji?

- (smijeh) Da... onda u sljedećoj, sigurno će dobiti svoju priliku jer držim da onaj koji vjeruje u to što radi i tko to radi iz srca, sigurno će dobiti priliku, to je neminovno.

U Kralju Edipu ste se svukli posve. Razgolititi se pred publikom i nema petlje svatko, no čini mi se da to vama problem nije bio, tim više što to i nije bio jedini put?

- Postoji jedna glumica iz bivše države koja je glumila sjajno i koja se zove Mira Furlan. Ona je tada žarila i palila kinematografijom i teatrima. Dakle ta žena, kada bi se svukla, ona je svoje tijelo nosila kao kostim. E - to je ono što je golotinja na sceni. Golotinju doživljavam kao dio kostima i možda će to nekome biti smiješno, no ako smo mi kao neki umjetnici onda je meni smješno da se neki glumci/glumice srame skinuti ili recimo samo pokazati grudi na sceni. Čekaj jesi li ti glumica? Ako si odabrala ili odabrao taj posao, onda znači da si slobodan/a, bilo da je riječ o teatru ili filmu. Ako ta golotinja ima svoju podlogu, onda to i napravi. Priznat ću vam, bilo mi je užasno neugodno kada sam se prvi puta skinuo, no napravio sam to. Sjećam se jednog svog svlačenja u predstavi Gospoda Glembajevi HNK Ivana pl. Zajca, kada je intendantica bila Mani Gotovac. Meni se cijeli taj koncept tako napravljenih Glembaja nije sviđao ali ok, to je bilo popraćeno u svim mogućim medijima jer je dio ansambla bila i Severina. Žena je posao napravila pošteno i vrlo profesionalno. U jednom trenutku, na sam dan pretpremijere, odrađujemo probu, ja igram Leonea i u jednom trenutku kaže meni redatelj: Evo vidiš, ovdje ćeš se svući i ulaziš u lijes. Ja kažem: Što misliš, svući se do gaćica? A on će: Ne, svući ćeš se potpuno do gola! Ja uzvraćam: Čekaj, ti to meni govoriš na sam dan pretpremijere, ti meni kažeš da se moram svući do gola? Ok, ja ću to napraviti. No ako se zna da će netko biti gol u predstavi, kao u mom slučaju, onda se to treba glumcu i najaviti, on to treba znati mjesec, dva prije predstave, a ne na dan pretpremijere?

Slažem se, treba se pripremiti i malo obići teretanu?

- (smijeh) Ne...nije to stvar teretane, stvar je u tome da ti moraš gol šetati po sceni među svojim kolegama. Oni se trebaju priviknuti na tebe kao i ti na njih, a da ne govorim o tome da se još i publika mora priviknuti na moju golotinju. Znači, to su tri veoma bitne faze. Stoga ako smo profesionalci onda budimo profesionalci do kraja. Ne možeš mi reći na dan pretpremijere - e tu ćeš biti gol. To je meni bio šok i iako sam to i napravio i zaista došao gol na scenu, vjerujte mi, nije mi bilo ni najmanje ugodno dok je recimo bilo i nekih drugih predstava koje sam radio poput Tramvaja zvan čežnja, gdje sam se također u jednom trenutku svukao do gola, no to mi nije bio problem zato što sam znao od početka da ću biti gol u jednoj sceni.

Troje djece

Nemate ništa protiv golotinje?

- Što se tiče golotinje nemam ništa protiv ako to ima svoje za i ako to ima svoje pokriće. Golotinja radi golotinje me uopće ne zanima i mislim da to nije ni atraktivno, no ako sam ja nešto napravio s nekakvim podtekstom, s nekakvom porukom, onda mi to ima smisla i nemam ništa protiv.

Spomenuli ste da je Severina svoj posao odradila pošteno i vrlo profesionalno?

- Što se tiče Severine mogu reći samo "hvala". Ta žena je zaista znala tekst, znala je što se od nje traži i tom je poslu pristupila vrlo profesinalno. Stoga ja nemam ni jedne, no zaista ni jedne kritike na njen račun. Žena je stvarno za respekt i vidi se da je vrhunski profesionalac. Prepoznao sam u njoj tu ljubav prema teatru i to se itekako moglo vidjeti. Ona se jednostavno dala na sceni no što se tiče njene glazbe - sorry ne slušam ju i zaista me ne zanima što privatno radi.

Dakle, utvrdili smo da vam fizička golotinja na sceni nije problem no „razgolititi“ se pred medijima, iznijeti ne samo svoje najintimnije misli već i govoriti o privatnom životu?

- Jednom prilikom sam imao intervju za Novi list gdje sam se totalno „razgolitio“ pa su me ljudi pitali: Jesi li ti u nekakvoj depri, što ti je? Rekoh stoga - ne, samo sam iznio svoje stanje. Shvatio da to ne treba raditi, privatni život je privatni život i zaista ga treba držati dalje od svega. Ja mogu reći neku natuknicu, ja mogu reći da imam troje djece, dvije cure iz prvog braka i sina sa svojom dragom Anastazijom Balaž, koja je isto glumica, jako zanimljiva, no dalje od toga - ne! Snimanje bračnog para u kući - ne bih hvala, to mi je stvarno glupo.

Nije li i to dio „priče“, nije li to na neki način nužno da bi se bilo biti zvijezda, dobilo uloge?

- Ne, ne bih se složio, apsolutno krivo. To nije istina. Mogu si samo naštetiti ako se eksponiran na taj način.

Znači, dobit ćemo samo „prst“ mi novinari, ne i „ruku“?

- (smijeh) Uvijek ću se rado odazvati na intervju i pojaviti u medijima, no samo ako postoji valjan razlog poput prezentacije nekog novog projekta. A ako me slučajno netko slika dok se šećem sa sinom ili djevojkom i to je ok, no držim da treba znati odrediti granicu, napraviti nekakav balans kao i kod svega u životu. Da bih ja bio u medijima samo zbog medija - ne hvala, ja za to nemam vremena. Uostalom mala smo država i ako se ti stalno pojavljuješ u javnosti, ljudima ubrzo dosadiš, kažu: Daj, makni mi ovo lice, dosta mi ga je više gledati bez obzira bio ti i najbolji na svijetu.

Voda na crnom tržištu

Onda ćemo iskoristiti ovaj razgovor i za najavu jednog novog projekta, SF filma Posljednji bunar što ste ga nedavno snimili. O čemu je riječ?

- To sam snimio prošle godine, kratki SF film od 20 minuta Filipa Filkovića. Uz mene igraju i Ozren Grabarić, Mia Biondić, Ida Rogić, Chongjun Zhang, Seck Zoon Hong i Seck Zeen Hong. Film je o vodi, radnja je Hrvatska 2034. godine, bliska budućnost, vode u svijetu nema a ako je ima, onda je onečišćena. Hrvatske vode posjeduju strane korporacije koje pročišćuju vodu na nekih 80 posto jer se više od toga ne može. Takva voda nije pogodna za djecu, trudnice i starce. Ja glumim tipa koji živi negdje u šumi i ima posljednji bunar pitke vode koju prodaje na crnom tržištu. U to vrijeme vlada i kanibalizam jer mesa nema, klimatske promjene su totalne pa u siječnju imamo temperature i do 40 stupnjeva. Zanimljiva priča koja je vrlo vrlo blizu istine ako nije i istina.

Vezano za taj film, 2013. godine ste u jednoj TV emisiji gdje ste rekli da vam se čini da se svijest diže na planetu. Nije li to baš suprotno od ovog filma?

- Jesu li se prije 50 god ljudi borili za prava životinja, je li bilo toliko vegetarijanaca, je li se tako liberalno gledalo? Dobro, kod nas ne, no općenito na odnos muškarca i muškarca ili žene i žene? Svijest se uzdiže, no koliko se god uzdiže svijest, toliko se uzdiže i mrak. Riječ je o balansu koji će uvijek biti. Uvijek će biti borbe između svijetla i mraka no generalno smatram da se svijest na planetu svakim danom diže i da ima sve više ljudi koji su svjesni. S druge strane, pak, sistem se bori da napravi ovu drugu rasu ljudu koji će živjeti u neznanju i koji će gutati sve što im mediji serviraju i koji će, primjerice, vjerovati da je zemlja ravna ploča. To je vječna borba, toga je bilo, to jest i bit će i poslije nas. Jedan dio čovječanstva evoluira dok drugi implodira.

Kažu da je to sistem klackalice/ravnoteže. S jedne strane svjedočimo jačanju prava svih manjina, ne samo gay osoba, što je zapravo već i standard u razvoju ljudskih prava, već i napretku prava transrodnih osoba, što je do nedavno bilo nezamislivo, dok se s druge strane jedna Turska vraća u srednji vijek kao što neki žele napraviti i s Hrvatskom, transformirati ju u zaostalu zemlju 19. stoljeća. Nego, kada smo već na transformaciji zanima me do koje ste se mjere spremni vi transformirati za ulogu? Jeste li spremni riskirati zdravlje i udebljati se, kao što su to radili neki glumci, i po 15 kilograma za ulogu?

- Što se tiče pripreme, ako me uloga zaintrigira, spreman sam sve napraviti. Evo kada sam radio na filmu Ničiji sin gdje igram invalida Domovinskog rata koji je u invalidskim kolicima, tražio sam od produkcije da mi pošalju invalidska kolica u kojima sam bio tri mjeseca kako bih pokušao shvatiti koji je psihički moment čovjeka koji je u kolicima i koji su to problemi u kojima se nalazi. To je psihički vrlo teška situacija. Ti sjediš, a svi su oko tebe na nogama i gledaju te odozgo. To je taj psihički element da ti nisi na razini njihovih očiju što nije lako i što možeš pojmiti tek onda kada probaš što sam ja nastojao osjetiti dok sam pripremao ulogu. Dakako, ja nisam bio invalid, no sjedeći u toj stolici nastojao sam se, što je god bilo moguće više, poistovjetiti s likom koji sam pripremao za odigrati.

Je li to bio vaš najveći glumački izazov, ako govorimo o transformaciji?

- U transformaciji da.

A općenito, koji vam je glumački izazov teško pao?

- Evo u Posljednjem bunaru sam morao pustiti bradu.

Pa imate ju i sada.

- Nije to brada. Ova brada je „stara“ svega nekoliko dana, no ona je bila od mjesec i više dana pa sam se ujutro osjećao kao da sam spavao na nekakvom paperju. Naravno, sve su to sitne stvari no ono što želim istaknuti da mi nije problem transformirati se ako znam da je uloga za mene kao glumca dobra i mogu reći da me transformacija zapravo veoma zanima.

Priželjkujete li neku ulogu za koju držite da bi jako dobro odigrali?

- Batmana!

Mislim da biste bili odlični, evo, čak i sličite na Michaela Keatona.

- To mi svi govore. Moja želja je bila da glumim Batmana i na kraju sam ga i glumio. Sinkronizirao sam Lego Batmana, a Mrle iz Leta 3 je bio Jocker.

Laufer

Kada ste već spomenuli Mrlu negdje sam pročitao da je i glazba bila također važan dio vašeg života i da ste upravo vi dali ime jednoj od najpoznatijih glazbenih grupa u Hrvatskoj – Lauferu?

- Glazba je dio mog tinejdžerskog života. Laufer je nastao 1984. godine. Ja sam imao jedan bend koji se zvao Prazni džepovi, a onda, s druge strane, postojao je i bend Kripton. Raspadom ta dva benda nastao je Laufer. Ime nismo imali i mislili smo kako ćemo se zvati. Ja sam rekao da ću ja probati osmisliti nešto i tako, na jednom školskom satu matematike, pošto mi matematika nikada nije išla (smijeh), na jednom kontrolnom nisam htio niti ispunjavati ispit, buljio sam uokolo znajući da ću dobiti komad. U jednom trenutku gledao sam po stolu i skužio onu crvenu gumicu koja se zvala Laufer i sinulo mi je - e to bi moglo biti dobro ime.

Niste zaštitili autorska prava?

- Nisam, ne ne... (smijeh). Dao sam da se ime koristi. Glazba je uvijek bila moja pratnja kroz život. Inače sviram gitaru.

Pretpostavljam da ćete mi sada reći da volite jazz s obzirom da je ravnatelj Švorinić jazz glazbenik?

- Da, da volim jazz, definitivno (smijeh) no nije sve u jazzu. Ima i dobre elektroničke glazbe. Osim toga, ja sam generacija punka, new wavea. Rođen sam u Rijeci, a Rijeka je bila kolijevka punka u bivšoj Jugoslaviji i to je bio dio mog života. Hobi mi je slušanje glazbe i otkrivanje novih bendova tako da posao koji bih volio raditi, da se ne bavim glumom, bi sigurno bio lovac na glazbene talente. Mislim da mogu skužiti da netko ima ono nešto.

Mnogi glumci znaju reći da ne vole sebe vidjeti na ekranu? Je li to iskreno? Vi?

- Imamo svi mi taj egotripaški moment kada se voliš vidjeti pa tako i ja no nisam tip koji a priori mora vidjeti sve što je radio. Pa poludio bih, nemam ja vremena za to, pogotovo za sapunice koje sam radio.

A onda kada se vidimo, prva pomisao: Joj kako sam genijalan. Ili: Mogao sam bolje?

- Ja sam tu kao dijete, zaboravim da sam to ja pa onda gledam onako kao da gledam nekog drugog.

I pomislite: Gle kako je dobar ovaj?

- (smijeh) Ne, ne... ne ulazim u analizu, ne opterećujem se. Što je snimljeno, je snimljeno.

Mi smo dosta „nasnimali“ pa za kraj, ono standardno pitanje - želja?

- Moja želja bi bila da ovaj narod počne misliti svojom glavom. To bi bila moja najveća želja, da ne budemo toliko u strahu i toliko skučeni i da ne vjerujemo svemu što nam se podastre pred nas. Hrvatska je zadnjih osam godina pod takvom jednom nevidljivom agresijom gdje se sve otima, rasprodaje, iseljuje, naseljuje... a da na to ljudi šute, šute, šute i samo šute. To ne može izaći na dobro. Nemojmo dopustiti da nam se dogodi scenarij kao iz one poznate izreke Martina Niemöllera koji je napisao: Prvo su došli po komuniste, a ja se nisam pobunio jer nisam bio komunist. Kada su došli po Židove, ja se nisam pobunio jer nisam bio Židov. Kada su došli po sindikaliste, ja se nisam pobunio jer nisam bio sindikalist. Kada su došli po mene više nije bilo nikoga da se pobuni.

To mi je uvodna rečenica na facebook profilu jer držim da nevjerojatno dobro opisuje stanje svijesti koje nas nažalost okružuje.

- E, to će nam se dogoditi ne budemo li reagirali. Evo najavljuju poskupljenje struje. Ma, tko ste vi da nam to radite, ajmo se pobuniti, ne na faceu - to je fake, ajmo uživo. Neka face bude za kordinaciju no treba ići uživo, budimo ljudi koji neće samo hvatati maglu već ljudi spremni rastjerati maglu.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (1 glasova)