Virtuoznost je danas kategorija koja je puno kompliciranija nego prije 50 godina

Slika korisnika valentinam
Plesni pedagog i plesačica Petra Hrašćanec, koautorica višestruko nagrađivane predstave "Trilogija"
Ne postoji novo. Postoji samo novootkriveno. Smatram da ples koji toliko ovisi o samom izvođaču koji je sam medij može jedino tražiti spas u individualnosti. Osobno nemam estetske preference već samo kvalitativne. Mene zanima kako je nešto napravljeno, kako se to razvija i prije svega kako se to izvodi odnosno dijeli sa mnom
"Trilogija" se sutra izvodi u zadarskoj HNK

Ples u Zadru opstaje samo zato što ima entuzijasta koji još nisu izumrli, tvrdi plesni pedagog i plesačica Petra Hrašćanec. Jedna od tih entuzijasta svakako je i ona, nagrađivana plesna umjetnica čiji su uspjesi na daskama koje život znače odavno nadišli uske lokalne prostore. Petra danas pleše i podučava plesu i izvan granica Hrvatske, ne zaboravljajući ni rodni grad, gdje će sutradan, 4. svibnja u Hrvatskom narodnom kazalištu Zadar nastupiti u predstavi "Trilogija", komadu koji broji i Nagradu hrvatskog glumišta te u kojem se kao koautor, uz nju, pojavljuje i Saša Božić. "Triologija" je do sada izvedena preko 70 puta po cijelom svijetu, a plesačici su partneri na sceni Marko Jastrevski, Josipa Štulić, Ema Crnić, Filipa Bavčević i Matea Bilosnić.

Odnos plesa i pop glazbe

„Trilogija“ je zapravo niz predstava o odnosu suvremenog plesa i pop glazbe. Prvi dio: "Love will tear us apart“ je solo. Petra pleše sama i žanrovski vrluda između rock koncerta, ispovjedne forme i apstraktnog plesa. Izvode se odabrane pop ljubavne pjesme, dok u pauzama saznajemo naoko efemerne detalje o nastanku same produkcije, svjedočimo suptilnoj mreži odnosa moći koja definira čin izvedbe gdje je gledatelj pozvan da aktivno preuzme odgovornost u lancu hijerarhije izvođačkog čina. “Love will tear us apart” jedna je od najizvođenijih hrvatskih plesnih predstava, a hrvatsku plesnu umjetnost predstavljala je u europskim kulturnim metropolama poput Milana, Bruxellesa, Dublina, Lyona, Pariza, Ljubljane. Drugi dio, naziva: „Boys don't cry“, za koji je Petra nagrađena Nagradom hrvatskog glumišta, istražuje naslijeđe ženskih kantautorica iz razdoblja 60-ih godina prošlog stoljeća te s njima povezana pitanja ženskog identiteta na sceni i skrivenih političkih poruka koje takva glazba, i ples na nju, posjeduje. Ženski identitet u predstavi razložen je na glas i pogled, a vlasništvo nad njim raspravlja se u formi dueta Petre Hrašćanec s Markom Jastrevskim. "Boys dont cry" je komad koji je nagrađen i Produkcijskom nagradom na Tjednu suvremenog plesa 2012. godine. Treći dio triologije „The Beatles“ bavi se, shodno nazivu, jednim od najkomercijalnih i najpopularnijih sastava u povijesti pop glazbe - Beatlesima. Petra ističe kako su nastojali da kroz zazivanje zlatnog doba pop glazbe ishoduju emocionalni i tjelesni odgovor gledatelja.

Uključiti publiku

- Dio „The Beatles“ ima kao naglasak procese slušanja i s njima povezane procese auditivne memorije. Želja nam je bila da uključimo i publiku u zajednički proces sjećanja kroz slušanje, naglašava plesačica, ponosna, kako dodaje, što je dio triologije, prvi dio: "Love will tear us apart" do sada bio na sceni preko 70 puta, kao što je i za drugi dio: "Boys dont cry" nagrađena Nagradom hrvatskog glumišta.

- Reakcije koje dobijamo izvanredne su. "Love will tear us apart", primjerice, jednako je hvaljena i od gledatelja koji nisu upućeni u suvremeni ples kao i od publike malo zahtjevnijeg nepca. Specifična struktura, jedan poseban svijet koji se nesebično nudi gledatelju očito je dobitna kombinacija, drži Hrašćanec.

Najveći izazov, pak, kako rezimira, u procesu rada na komaduje je bio uskladiti koreografski materijal i performativne slike s vrlo jakim povijesnim i socijalnim oderdnicama koje određene pop pjesme nose.

- Odabrali smo pjesme koje Saša i ja slušamo i volimo, koje nam nešto znače. Neke od njih su obilježile generacije i postoje kao zasebno nasljeđe jednog cijelog pokreta novijeg doba. Svačije su jer su skoro svi barem jednom na njih zaplesali. Svaka pjesma je posvećena nekome i to se jasno komunicira. Time se razvija odnos između onoga koji gleda i onoga koji nešto izvodi, a cijela struktura je posložena u tri cjeline koje čine "Trilogiju". Glavni razlog korištenja pop pjesama je naše istraživanje kazališnih znakova. Naime, shvatili smo da pop pjesmu skoro nikad ne koristimo u suvremenom kazalištu jer je ona uvijek skoro predstavljena kao “trash” trenutak koji postaje manipulacija publike. Zanimalo nas je što bi bilo kada bi se te pjesme zaista ozbiljno obradile u pokretu i kada bi postale dio dramaturške linije predstave. U predstavi se razjašnjavaju činjenice koje dovode do same izvedbe. Primjerice svaki put kažem da sam izvela pjesmu za programatora koji je platio ovu izvedbu ili se poigravamo s pitanjem autorstva u predstavi budući da smo dvoje. Marko u drugom dijelu kaže lažno ime i prezime ili ispituje publiku o tome tko mi zaista vjeruje a tko misli da lažem. Jednostavno se cijela struktura kazališta kao fenomena rastače i pokušavaju se kroz humor ipak postaviti pitanja o hijerarhiji, produkciji i ideološkim pitanjima svake izvedbe, nastavlja Hrašćenec.

Bez hrvatskog teksta

Predstava se izvodi na engleskom, talijanskom, francuskom i njemačkom jeziku tako da većina publike u inozemstvu može pratiti tekst no, kako doznajemo od autora, na hrvatskom jeziku ju nisu htjeli raditi.

- Nismo htjeli uvrstiti i hrvatski jezik. Željeli smo naglasiti da je tekst smišljen unaprijed i da je sve ovo izvedba i konstrukcija nekog identiteta izvođača, objašnjava Hrašćanec.

Referira se i na standardno pitanje vezano za umjetnost, posebice plesnu umjetnost. Pitamo ju: kako uspjeva biti nova, kreativna. Možemo li više uopće "reći" nešto novo, napraviti nešto novo kroz pokret, kroz ples. Zanima nas odgovor nagrađivane plesne pedagoginje i na pitanje: o čemu bi danas trebali progovarati kroz ples, kroz plesne predstave, koje su to društvene pojave, možda i ljudi ili događaji teme koje bi trebao obrađivati suvremeni ples?

- Ne postoji novo. Postoji samo novootkriveno. Smatram da ples koji toliko ovisi o samom izvođaču koji je sam medij može jedino tražiti spas u individualnosti. Osobno nemam estetske preference već samo kvalitativne. Mene zanima kako je nešto napravljeno, kako se to razvija i prije svega kako se to izvodi odnosno dijeli sa mnom. Tehnologija stvaranja danas je bitnija nego ikad i čini mi se da nisu dovoljne samo ideje nego i jasan put kojima se te ideje razvijaju i postavljaju na scenu. Tu vidim veliki manjak znanja i iskustva. Što je tvoja praksa pitanje je danas, a ne koje trikove znaš izvesti. Virtuozitet je danas kategorija koja je puno kompliciranija nego prije 50 godina. Vjerujem stoga da nema posebnih tema koje su “modernije” danas. Ako autor ima iskonsku potrebu nešto izraziti i podijeliti na sceni, ako ima alate i iskreno se daje u taj process onda je to predstava koju ja želim gledati. Jedino što mogu izdvojiti kao prednost plesa je ta da ne robuje semantičkim znakovima jezika pa ima potencijal graditi nove svijetove i nuditi drugačije podražaje koji su možda bliži neki poetskim sferama. Na kraju krajeva, vjeujem da je u kontekstu ovoga što sam navela znakovita i rečenica iz "Trilogije" koja kaže: nema veze tko radi što dokle god taj netko to radi dobro, prepričava Hrašćanec i dodaje kako u ovoj, tako i u drugim svojim predstavama ona nastoji odgovarati na nekoliko osnovnh pitanja poput: Tko izvodi? Netko tko gleda je pozvan na koji način u rad? Gdje je to trenje između izvođača i gledatelja i da li se nešto zanimljivo događa u tom kanalu?

Suradnja sa zadarskim kolegicama

- U trećem dijelu trilogije surađivali smo sa zadarskom ekipom koju čine Filipa Bavčević, Matea Bilosnić i Josipa Štulić. Sve četiri smo studirale na istoj akademiji i imamo dosta zajedničkih točaka poput činjenice da smo sve počele plesati u Zadarskom plesnom ansamblu. Zadnji dio trilogije je grupno slavlje plesa na sceni tako da je bilo bitno da su izvođači ljudi koji se poznaju međusobno. Iako postoji skoro 10 godina razlike među nama mislim da je prisutna ta zadarska plesna obitelj kao znak nekog zajedno proživljenog čuda, naglašava Hrašćanec

Specifičnost predstave - može se izvoditi bilo gdje

Zanimljivost trilogije je da je zapravo svejedno gdje ju se izvodi – funkcionirala bi jednako u galeriji, u parku, privatnom stanu kao i na kazališnoj pozornici. Popularna glazba u podlozi sva tri dijela samo je zvučna kulisa koja aktivira određene emocije iz kolektivne memorije, dok Božić i Hrašćanec postavljaju neka važnija pitanja – kome uopće pripada izvedba, tko na nju ima pravo, koliko je zapravo relativan i nestabilan pojam plesačke virtuoznosti u suvremenoj plesnoj izvedbi, i koliku važnost u konačnici ima i uživanje u plesu, kako za izvođača, tako i za publiku, kao i izvođačka iskrenost, dio je recenzije predstave Jelene Mihelčić

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno