BADAVE JE RIĆAT PREMA OSTANU

Faljen Isus!"

"Vazda budi!"

"A kamo grete, barba Dikane?"

Ovako je započela konverzacija između mog prijatelja iz djetinjstva, koji je poput mene imao desetak godina, i barbe Ivana, čovjeka koji je tada imao blizu sedamdesetak. Sve je na početku izgledalo normalno; idu dva balavca, susreću starijeg čovjeka, kulturno ga pozdravljaju, a on im na isti način otpozdravlja. Ali, onda moj prijatelj ide dalje i pita: "A kamo grete barba Dikane?!"

Ivana oslovili Dikane

Na ovaj upit barba, čije je pravo ime Ivan, nakon par koraka zastaje okrene se prema mom prijatelju i povišenim tonom odgovara: "Sram te bilo, balavac jedan! Jesu te to, tako lipoj krijanci, otac i mat naučili?!"

Nakon ovoga, nas dvojica pobjegosmo kao opareni, a barba je, i dalje nešto gunđajući, nastavio svojim putem. Da ne biste pomislili kako sam ja u ovoj priči bio potpuno nevin, moram vam priznati kako sam, zapravo, ja nagovorio prijatelja na takav upit, čuvši od starijih mulaca da je barba Ivan toliko nagluh da mu se, umjesto s "Ivane", može obratiti s "Dikane" i da on to neće primjetiti.

U čemu je "kvaka"?

Možda bi danas nekom sedamdesetogodišnjaku čak i godilo da ga se nazove Dikan, zbog poistovjećivanja s poznatim hrvatskim poduzetnikom i zavodnikom Josipom Radeljakom Dikanom, ali u ono vrijeme u Kolanu je to bilo uvredljivo. Naime, "Dikan" je u Kolanu, ni više ni manje, bio česti naziv, dakle, ime za vola. Dakako, nije to bilo jedino ime koje se davalo volovima kojih je, u Kolanu i na cijelom otoku Pagu, bio nemali broj. Bilo je tu "Lozonja", "Rameša", "Kitonja", "Zrnota"...

Voli i krave

Volovi su tada na otoku Pagu bili izuzetno cijenjena radna goveda. Oni su vukli kar u kojemu se prevozilo sve, od sijena , grozja, drva, ugljena do kamenja.  O oranju da ne govorimo. Krava je također bilo. One su se prvenstveno držale zbog mlijeka, kada su za djecu i starčad zlata vrijedile u zimskim mjesecima dok nije bilo ovčjeg mlijeka. Ali, volovi su ipak bili glavni,

Za njih se čuvalo kvalitetnije sijeno, a i jasle su bile punije nego kod krava. 

Anegdota govori kako je kod pokojnog  Luke Šuprahe došao prijatelj u goste i za vrijeme ručka svi odrasli muški posjedaše oko stola. Žene, po navici, negdje po kantunima i na malim katridicama, s pijatom na livoj ruci i sa žlicom u desnoj. Gostu iz grada je bilo pomalo čudno i neugodno, pa pita domaćina zašto ženska čeljad ne sjedi i ne jede za stolom.

"Nikad krave nisu s voliman ile!" - kratko je komentirao pokojni Luka. Patrijarhat je bio na djelu i u kući i u štali.

Bilo je i tragikomičnih događaja. Naš prvi susjed u Kolanu, pokojni Hrvoj Šugar, također je imao volove. On je sa svojim volovima postupao vrlo blago, rekao bih humano. Kako je bio čovjek mirne naravi ljudi su ga rado pozivali na dnevnice.

Barba Hrvoj i Zrnota

Jednoga dana je došao čovjek srednjih godina iz obližnjih Barbata u Hrvojevo dvorište. Svjedok događaja bila je moja pokojna mater, koja se slučajno zatekla kod Hrvojeve žene, inače svoje rođakinje.

"Jesu doma barba Hervoj?"- pita nenajavljeni gost.  

"Ne, ni ga doma, ša je kod ovac. A ča Vam triba?"- pita pokojna teta Martica, Hrvojeva žena.

"A doša san ga pitat ako bi mi ša orat, ali kad ga ni doma gren ća."

"A dobro, a ča ću mu reć ki ga je iska?", znatiželjna je žena.

"Ja san vam ono ki je koson brata probažda. Judi ča mu je kervi isteklo, kaj u vola! Ala Bog s vamin!"- reče čovijek i ode, dok su žene u nevjerici i s čuđenjem gledale jedna u drugu.

Naravno, barba Hrvoj je junaku ove priče izorao njivu. Činilo se kako on sve te poslove s volovima radi s takvom lakoćom da smo i mi djeca u svojim igricama radili drvene kariće, a za volove su nam služili kukuruzni klipovi bez zrnja. I svatko je od nas, u zapregnutom paru svojih volića od "glavičine" (tako se zvao očišćeni kukuruzni klip) htio imati najvećeg, najjačeg i najljepšeg Hrvojeva vola - "Zrnotu". Zrnota je bio ogroman sivo-bijeli vol s velikim rasponom lijepih rogova čiji su šiljasti vrhovi završavali tamnom bojom. Posebno snažna i dobroćudna životinja, blagog pogleda, najvjerojatnije potomak istarskog boškarina, izvršavao je sve zahtjeve svoga gospodara-besprijekorno. Za njega barba Hrvoj nije trebao upotrebljavati OSTAN. Što je, zapravo, ostan?

Štap sa metalnim šiljkom

Ostan se zvao drveni štap, dugačak cca 2 metra, čiji je kraj završavao puntom, odnosno metalnim šiljkom kojim se bolo volove u butine i time ih prisilno poticalo na učinkovitiji rad.

Ubod puntom ostana bio je bolan za volove, ali oni, upregnuti u jaram, nisu mogli ništa drugo nego ritnuti se nogom i posljednjim atomima snage izvršiti zadatak.

Često građani u Hrvatskoj, počev od lokalne i regionalne samouprave, su u ulozi onih koji se uzalud ritaju prema onima koji su u poziciji da njima upravljaju i donose pogrešne odluke, čije će greške na kraju platiti, tko drugi nego oni isti, da ne zazvuči otrcano i populistički, građani sami.

Nije na meni da poimenice prozivam odgovorne za šlamperaj, javašluk, a možda i nešto gore od toga u općini Kolan, koji je doveo do toga da Županijski sud donese pravomoćnu presudu po kojoj Općina Kolan mora KD Pag isplatiti 5 milijuna kuna. Pobogu, to je pola općinskog proračuna! Da se razumijemo, nije za to krivo sadašnje općinsko vodstvo, ali ono je proizašlo iz istog biračkog korpusa iz kojega je iznjedreno i ono bivše, koje je do ovoga dovelo.

Oni koji očekuju da će ovi potonji pokrenuti pitanje bilo kakve odgovornosti onih prvih, grdno se varaju, jer narod kaže da "vrana vrani ne kopa oči". A za narod koji se buni protiv vlasti, ima i ona kolanjska iz konteksta kolumne; "Badave je rićat prema ostanu!"