ŽANA BUMBER Za mene je gluma uvijek bila poziv, ne posao!

Slika korisnika valentinam
Glumica HNK-a Zadar, o novoj sezoni, o glumi, ulogama...
- Gluma je javna profesija i često osjetim beneficije koje donosi, no ne idem za tim. Puno mi je važnije kakav osjećaj ljudi ponesu iz kazališta, puno mi je važnija publika - govori Žana Bumber
Marin GOSPIĆ
Mladi ljudi moraju sanjati i divno je ako uspiju te snove oživjeti - Žana Bumber

Hrvatsko narodno kazalište Zadar jesenju sezonu otvorit će predstavom u vlastitoj produkciji koja se radi po literarnom predlošku jednog od najpoznatijih svjetskih romana, kultnom djelu za koje gotovo da nema osobe koja nije za njega čula. Naziv predstave je još uvijek tajan no da malo zagolicamo maštu javnosti - obnaženosti neće nedostajati. U jednoj od glavnih uloga bit će Žana Bumber koja se, svjesna dodijeljenog joj zadatka, već uvelike sprema za što vjerniju interpretaciju svog lika. Kondicijske pripreme su već počele, a u pauzama između rada na sebi i obveza u kazalištu zadarska glumica stiže porazgovarati i za Zadarski list. Tema je mnogo, veliki intervju nije dala odavno.

Hrvatsko narodno kazalište Zadar jesenju sezonu otvarit će nadasve zanimljivim naslovom. Znam da je rano otkriti o čemu je riječ, no kako čujem vaša će uloga zahtijevati ne samo glumačku virtuoznost već i dobru kondiciju. Trebat će bez suvišnih krpica ići po pozornici, naravno i ne samo ići. Kako se pripremate, što ćete sve raditi predstojećeg ljeta da na jesen budete na visini zadatka? Uvjetno rečeno, jer ste vi i inače u fit formi?

- Veselim se jeseni zbog te uloge. Veoma. Istina je da je još rano za detalje, ali sigurna sam da spremamo pravu kazališnu poslasticu. To djelo je imalo puno ekranizacija, no uprizorenje u kazalištu će sigurno biti pun pogodak! Ima nešto u tom djelu s čime se mogu povezati sve generacije. Stoga sam već počela s kondicijskim pripremama. Zaljubljenica sam u 'stand up paddeling' pa sam već krenula na svojoj dasci s veslom u ruci, od vale do vale, u divljinu. Ipak, ja sam žena s mora tako da sam se odlučila prije svega na taj način poraditi na svojoj kondiciji, a i puno je zanimljivije od teretane koja mi je preporučena.

Transformacije

Riječ je o komediji. To smijemo otkriti?

- Da, bit će to komedija. Kada sam čula od svog dragog kolege Alena Liverića što ćemo raditi odmah sam se zadovoljno nasmijala. Posebice i zbog toga što mi se, osim izvrsne glumačke ekipe, sviđa i redatelj jer o kazalištu razmišlja na neobičan i maštovit način. Tekst je vrlo vješto napisan i kad svemu tome pridodamo da se radi o komediji, vjerujem da svi imamo itekako razloga za osmjeh.

Vaša će pojava, u to ne sumnjam, biti atraktivna na pozornici. Zapravo često ste glumili takve, seksipilne žene kao i one, kako se to zna reći - "lake" žene. Kada je to tako glumci često strahuju od toga da ih se ne percipira na isti način, da ne upadnu u svojevrsni "kalup". Kako se vi nosite s tim?

- Hvala na komplimentu, lijepo je to čuti. Sada sam u najboljim glumačkim godinama i mislim da mogu dati najviše od sebe. Volim transformacije, no kako nisam Dorijan Grey u redu je da sada igram „atraktivne“ i „seksipilne“ žene. Kada interpretiram neku ulogu, fokusiram se na njezin karakter pa različitost dolazi sama po sebi. No, ako baš govorimo o nekakvim "kalupima", ne volim ih ni u životu, a ni na sceni.

Odigrali ste puno uloga, i onih, dakle uvjetno rečeno "ukalupljenih" kao i onih miljama daleko od nekakvog "kalupa" kao što je miljama daleko od rodnog vam Zadra počela i vaša glumačka karijera.

- Da, prije Akademije dramskih umjetnosti otišla sam u London, raširenih krila, u potrazi za novim spoznajama. Nekako baš u to vrijeme je mladi redatelj Spenser Hinton odlučio postaviti Pirandellov „Six Characters in a search of an author“ na sceni Tabard Theatra i to sa strancima. Prošla sam audiciju i dobila ulogu majke. Tijekom toga kazališnog iskustva zaljubila sam se u London, pa i u Shakespearea. Brzo shvaćam da ću tamo uvijek biti stranac pa u kufer pakiram impresije, knjižice od predstava i kazališne adrese i vraćam se u Zagreb, gdje iste godine upisujem glumu na ADU, kao stipendistica Grada Zadra, u klasi profesorice Neve Rošić. To je bilo vrijeme prkosa, ali i intezivnog rada na sebi. Pohađam seminare i radionice Maski, Commedie dell“arte, Leeja Strasberga, Cicily Berry i Michaela Cehova. Imala sam sreću da je bard hrvatskog glumišta Relja Bašić gledao moju završnu produkciju na Akademiji i ponudio mi naslovnu ulogu Paige Petite u Ayckbournovim „Damama u nevolji“. Na turneji s Teatrom u gostima razvila se moja ljubav prema klasičnom teatru koja traje do danas.

Sunnyjev poučak

Nakon Teatra u gostima dobijate stalni angažman u kazalištu Žar ptica.

- To je bilo moje kazališno djetinjstvo. Iz tog vremena pamtim veselje i neiscrpnu maštu svojih kolega koje smo utkali u svoje uloge. Ipak, najdragocijenije iskustvo koje nosim iz Žar ptice je suradnja s bugarskim redateljem Sunnyjem Sunninskyim od kojeg sam naučila što je posvećenost teatru i koliko scena može biti moćno oružje ako je u službi istine. On je u meni probudio želju da radim društveno angažirane predstave. Odlazim stoga iz dječijeg kazališta i dobivam status slobodnog umjetnika i radim na brojnim kazališnim projektima poput „Gole Europe“ u zagrebačkom HNK kao i drugima postavljanim na scenu s namjerom da mjenjaju svijet na bolje.

U zadarskom teatru ste od najranije dobi, no profesionalno od „Priča iz 1001. noći".

- Počela sam kao djevojčica. Prva predstava u kojoj sam glumila je bila „Božična priča“ Charlesa Dickensa, još u ratnom Zadru. Evo baš sam se nedavno podsjetila na taj komad jer je netko sačuvao spot iz te predstave i može se pogledati na You tubeu. Divno je što se s nekim ljudima iz tog doba i dan danas imam prilike družiti poput našeg dobrog duha zadarskog teatra Mimija Zadarskog. A profesionalno sam, kako ste rekli, u HNK Zadar od 2007. godine s „Pričama iz 1001 noći“. Taj me komad vratio kući i uvijek ga se rado sjetim.

I sada, nakon toliko godina na daskama koje život znače, što je ono što biste izdvojili kao svoju najvažniju profesionalnu životnu lekciju?

- Da biste se istinski nasmijali morate biti u stanju uzeti svoju bol i poigrati se njome.

Scena i izvan nje

Dobar savjet, tko može, naravno. Nego kada smo kod savjeta koje ste ideje o tome što je gluma imali onda, prije akademije, koje su se pokazale totalno drugačijima nakon što ste počeli raditi kao glumica?

- Mladi ljudi moraju sanjati i divno je ako uspiju te snove oživjeti. Gluma je dar, da ne kažem povlastica. Kao i u svemu vrijednom u životu, važno je kako se odnosiš prema tome. Za mene je gluma uvijek bila poziv, ne posao ili sredstvo. Tu se ništa nije promijenilo osim što je taj osjećaj sazrijevao zajedno sa mnom. U početku je za mene gluma bila strast, zatim potreba, a sada je način izražavanja svega onog što jesam, što osjećam i mislim o svijetu koji me okružuje.

Kada su Rocka Hudsona kao mladog čovjeka koji je tek došao u Hollywood pitali što želi, on je rekao: Želim biti zvijezda; nije rekao: Želim biti glumac. Menadžer mu je odgovorio: Moj si čovjek, napravit ću od tebe zvijezdu. Sad, je li to baš tako bilo tko će ga znati, no poanta je i to vas želim pitati s obzirom da je gluma ipak javno zanimanje, zanimanje pod svijetlima reflektora, zanimanje najčešće ljudi velikih ega i potrebe za pozornošću javnosti, koliko je vama taj dio bitan? U kakvim su "odnosima" Žana glumica i Žana - jedna od najpoznatijih zadarskih javnih osoba, da ne koristimo onaj, gradska "celebrity"?

- Smatram da zvijezde postoje jedino na nebu i tako su divne da bi se čovjek trebao češće u njih zagledati. Svima drugima pristupam kao osobama, a i sebe tako doživljavam. Sve što se događa izvan scene, glumcu bi trebalo biti popratno i manje važno. Vjerujem da većina mojih kolega razmišlja na taj način. Zato za scenu i kažemo da su to “daske koje život znače“.

Renatova uloga

Pomaže li vam u svakodnevnom životu to što ste poznata zadarska glumica?

- Gluma je javna profesija i često osjetim beneficije koje donosi, no ne idem za tim. Puno mi je važnije kakav osjećaj ljudi ponesu iz kazališta, puno mi je važnija publika. Kazalište treba publiku, mi glumci trebamo publiku, a ići u kazalište je navika koja se stječe od djetinjstva. Voljela bih da više mladih dolazi u kazalište no vidim da ih više privlače ekrani. Zabrinjavajuće je što im se sve plasira putem reality showova i koje su sve vrijednosti ljudi spremni prodati za pet minuta slave. Treba više čitati, obrazovati se, širiti vidike.

Vjerujem da se vidici itekako mogu proširiti i dobrim ulogama, zahtjevnim ulogama, uranjanjem u likove tako različite od nas samih što je svakako još jedna od povlastica vas koji to radite. Biste li u kontekstu toga izdvojili neku ulogu?

- Mogu reći da ih je bilo prilično jer sam od Akademije odigrala 50-tak uloga. Najdraža mi je Therese Raquin jer se nekako poklopila s mojim krvotokom. Radom na njoj morala sam zaroniti duboko u sebe, u svoje instinkte, u sve ono životinjsko, u sve ono nesvjesno što se krije u nama. U taj vrtlog emocija bacila sam se sa velikim zaljubljenikom u kazalište Vinkom Radovčićem s kojim sam izmaštala i predstave: “Iznenada prošlog ljeta“, "Gospoda Glembajevi“ i „Bez trećeg“. Burne i intezivne, te predstave su naišle na dobre reakcije, posebno kod mlađe publike. To sve ne bi bilo moguće bez velike podrške našeg ravnatelja Renata Švorinića koji kao vrlo uspješan jazz glazbenik ima istančan osjećaj za kreativnu slobodu svojih suradnika što izuzetno cijenim i poštujem.

Zadarski nukleus

Ima li uloga koje vam baš i nisu legle?

- U svakoj ulozi moram naći nešto što me intrigirana. Drugačije ne ide. No ako baš moram izdvojiti baš me ne privlače mračne uloge. Volim se smijati pa su mi takve uloge draže. Ipak - pravila nema.

Nedavno sam razgovarao s Alenom Liverićem koji mi je rekao da ste vi tu u Zadru mala postrojba za velike stvari. Kako biste vi okarakterizirali HNK Zadar? Što je ono najbolje za vas u radu u vašoj matičnoj kući?

- Slažem se s Alenom. Pri tome ne treba zanemariti činjenicu da je 50 godina Zadar bio bez profesionalnog ansambla. Ovo što se sada događa je velika priča. Moji dragi kolege Jasna Ančić, Alen Liverić i Davor Jureško su rasni glumci i kvalitetni ljudi. Stvoren je snažan nukleus i u budućnosti možemo očekivati doista velike stvari. To se već potvrđuje na našim turnejama, te toplim i dojmljivim reakcijama publike.

Kako čujem i šaljivim!

- Bilo je svega. Mislite možda na anegdotu s "Goranom Navojecom"? Bili smo na večeri s jednim gostujućim glumcem. Gospodin koji je sjedio za susjednim stolom prepoznao ga je s malih ekrana i vidno se uznemirio. U jednom trenutku je prišao stolu i zamolio za sliku s dotičnim kolegom. Želja mu je ispunjena, no to mu nije bilo dovoljno pa se samoinicijativno pridružio našem stolu, naručio piće i preuzeo glavnu riječ, sve u želji da bude uz svog idola. Tolika pažnja je brzo natjerala našeg kolegu da se povuče i on se ispričao društvu što mora ići, poslavši nama mobitelom poruku gdje ćemo se poslije naći.

I?

- Gospodin ga je gledao kako odlazi podijelivši s nama svoje oduševljenje: Sjajan je taj Goran Navojec. Mi smo ostali u čudu jer to nije bio Goran Navojec. Kada smo mu objasnili tko je taj glumac, zastao je za trenutak te slavodobitno izjavio: ma u stvari nema veze, pa i ovaj je poznat. Eto...mogao je biti i Mickey Mouse (smijeh).

Ratnice...

Pratite li što se događa na glumačkoj sceni u zemlji, ima li neki projekt, predstava... gdje biste se rado vidjeli?

- Pratim kazališnu scenu jer volim vidjeti što kolege rade. Bilo je zanimljivih predstava ove sezone u našem HNK, a zbog dobre predstave nije mi problem zaletiti se ni do Zagreba. Od zadnjih predstava koje sam gledala izdvojila bih „Ciganin, ali najljepši“ zagrebačkog HNK i predstavu „Tit Andronik“ ZKM-a. Što se tiče kazališnih komada u kojima bih se voljela vidjeti, bilo bi to neko uprizorenje tekstova Nine Mitrović koju rado čitam.

A nešto "laganije"? Recimo koja sapunica? Što mislite o tome s obzirom da se o tome puno polemizira?

- Ne gledam sapunice, pa o angažmanu u njima i ne razmišljam. Sve više kolega se upušta u tu avanturu. Svatko za to ima svoje razloge i u to ne bih ulazila. Držim da je veoma teško cijeli dan snimati sapunicu, a navečer glumiti Čehova, Pirandella, Shakespearea....

A film? Što mislite, u kojoj ulozi biste bili odlični. Primjerice Žana kao Wonder Woman, Žana kao Dalila...?

- Film je sasvim druga priča. Osobno, puno mi je draži način rada u kazalištu gdje gradiš lik nekim prirodnim tijekom. Primjerice, probe u kazalištu traju oko mjesec dana. Za to vrijeme razvijaš lik od početka, povezuješ se s kolegama i na predstavi odmah osjetiš reakciju publike dok snimanje filma traje puno kraće, zadnja scena se može snimati prva, kolege dolaze i odlaze, a to što si snimio vidiš tek nakon montaže. Unatoč tome, rado bih snimala film s dobrom mediteranskom pričom, našom pričom, pričom u kojoj šumi more. A Wonder women ili Dalila (smijeh)? Ovo je lako. Uvijek biram ratnicu. Sviđa mi se ono nešto amazonsko, nedokučivo u nama.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 4 (1 glasova)