Zadarsko kazališno ljeto zatvara domaća predstava "Snajper" u režiji Vinka Radovčića

Slika korisnika valentinam
USUSRET PREMIJERI
Ulaznice su u prodaji na blagajni HNK Zadar. Cijena ulaznice iznosi 60,00 kuna
Arif SITNICA
Na probi predstave "Snajper" koja je sutra na programu Zadarskog kazališnog ljeta

Večeras je u okviru Zadarskog kazališnog ljeta na programu premijera predstave "Snajper" u režiji Vinka Radovčića, nastala po djelu Damira Karakaša, realizirana u suradnji Drame plus i Hrvatskog narodnog kazališta Zadar. "Snajper" prikazuje troje mladih ljudi koji preispituju svoje osjećaje i motive svog nezadovoljstva. Scenografiju za predstavu je napravio Josip Kresović, kostimografiju Anita Goreta, dok se u glavnim ulogama pojavljuju: Dominik Karakašić, Irena Tereza Prpić, Deni Sanković i Dragan Veselić. Zadarski list je bio na probama predstave gdje smo popričali malo s glumcima u nastojanju da saznamo kako su doživjeli komad i kako je bilo raditi na predstavi.

- Bio je to definitivno još jedan put u nepoznato. Zadar je jako inspirativan grad i drago mi je da sam ga upoznao. Nova sredina kao i novi projekt donosi nova iskustva, ljude, perspektive i nova stvaranja. Na ovom, rekao bih kratkom putovanju, otvorilo mi se mnogo toga, a putovanje je definitivno bilo uzbudljivo, kreativno i oslobađajuće. Prvenstveno radi divnih i talentiranih ljudi s kojima sam radio. Što se tiče teksta on korespondira s puno društveno - političkih i socijalno - društvenih tema, aktualnih uvijek, posebice danas što mi se jako svidjelo. "Snajper" progovara o bitnim temama, slojevito i na nenametljiv način. Upravo takva je i predstava. Nije mi bilo teško povezati se s tekstom. Neke situacije sam osobno proživio, a vjerujem da bi se svako mogao pronaći u njemu. U njegovim likovima i situacijama. Ljepota ovog teksta Damira Karakaša je upravo u njegovoj jednostavnosti koja i samom glumcu daje slobodu da kreira lik kakav želi. Svaki od likova ima svoj bunt kao i sama predstava. Svi mi imamo svoje ratove i mislim da upravo o tome i govori predstava. O ranjivosti, našim osobnim ratovima. O ratovima društva. O izgubljenosti i bespomoći jedne mlade generacije otrovane politikom i nametnutim stavovima, naglašava Sanković i dodaje kako su svi bili svjesni da nemaju puno vremena za realizirati predstavu no to im je, ističe, svima bio svojevrsni izazov.

Upustili se u izazov

- Da to je bio izazov u koji smo se zdušno upustili, a ljubavi, hrabrosti i kreative s nijedne strane nije manjaklo. Mislim da je to bio hrabar podvig za sve nas. Lijepo je osjećati zajedništvo tokom rada na predstavi. Pogotovo u ovakvim situacijama gdje nekad misliš da nema vremena da se ono pravilno uspostavi. Ali je i to vrlo brzo. Neizmjerno sam zahvalan redatelju Vinku Radovčiću koji je kao mađioničar napravio čudo u mjesec dana, tičući se svih polja, ne samo režije i dao potpunu slobodu nama glumcima da kreiramo živote koje želimo, osjećamo i koje on osjeća s nama. Stvorila se tu oko njega, jedna zdrava energija mladih umjetnika s kojima je divno bilo raditi, zaključio je Sanković.

Tereza Prpić ističe da svaki put kada radi s različitim ljudima u drugoj okolini to ju jako veseli i naravno još ju više obogaćuje i kao glumicu i kao osobu.

- U Zadru se na ovom projektu okupila odlična ekipa i jako sam sretna što radimo zajedno. Svi znamo u kakvom sustavu živimo i koje su boljke i mane istoga, živimo to svaki dan, i svaki dan svatko za sebe vodi svoje bitke i pokušava ih riješiti na najbolji način koji zna i u koji vjeruje. Tako da mi nije bilo teško pronaći razlog i motivaciju za rad na ovom tekstu, mislim da je baš zato i jako bitan i da je to i bio razlog zašto sam prihvatila ulogu. Imali smo jako malo vremena, točnije samo mjesec dana što je stvarno malo za napraviti predstavu, pogotovo za ovakvu dinamičnu i zahtjevnu predstavu, da sve to postavimo, napravimo i stvorimo nešto što će prenjeti poruku. To mi je bila i jedina briga na ovom projektu: hoćemo li sve to stići?, zapitala se mlada glumica.

Koklektivni stav

- Predstava zapravo nikad i nije "gotova", ona raste iz izvedbe u izvedbu i ova definitivno nije izuzetak u tom smislu. Dobra volja i pozitivan stav svih nas, i glumaca i redatelja, te našeg scenografa i naše savjetnice za pokret je prisutna od samog početka i svima nam je jako stalo, što je dovelo do odlične radne atmosfere gdje smo svi zagrizli i stisnuli se, imali duple probe svaki dan po ovoj vrućini u kazalištu bez klime, tehničke prepreke kao što su glomazna i fizički zahtjevna scenografija...a da ne kažem da smo svi radili sve! Mislim da nam se trud itekako isplatio i nadam se da će to publika i prepoznati. Mislim da je baš zbog takvog kolektivnog pozitivnog stava trenutna situacija utrke s vremnom - 1:0 za nas (smijeh). Pred kraj, na završnim probama, pridružio nam se i sam autor, Damir Karakaš, što je bilo posebno iskustvo, slušati iz prve ruke kako je, na koji način i zašto nastao ovaj tekst, objašnjava mlada glumica.

Dodaje da se najviše pitala, radeći na projektu, postoji li uopće balans, da li jedno nužno isključuje drugo?

- To je ono što sam se ja najvise pitala radeći na ovom projektu...bavim li se ovom profesijom, glumom, koju smatram pozivom iz neke vlastite umjetničke satisfakcije ili je duboko u meni usađen poriv da baš na taj način osvješćujem ljude, doprem do njih portretirajući uloge i situacije u kojima se mogu prepoznat. Ne mislim da ja sama mogu utjecati na ozbiljnu kritičnu masu, ali znam da ako i samo jednu do dvoje, ma samo jednu osobu potaknem na razmišljanje o tome što su vidjeli i čuli u predstavi da se minimalna promjena može započeti, drži Prpić i dodaje da se nada da će predstava uspijeti vjerno prikazati suludost i dinamiku situacije u kojoj se protagonisti nalaze te prikazati i snažnu poruku koju nosi tekst.

Poziv na revoluciju?

- Kako sam već naglasila želja nam je da stvari ne ostanu samo na predstavi već da se bar nekolicina pojedinaca preispita, promisli malo gdje su i kako oni utječu na svoje okruženje, što oni mogu učiniti da maštanje o boljem sutra ne ostane samo maštanje. Netko će možda nakon predstave pomisliti da ih pozivamo na revoluciju? Je li to poziv na revoluciju? Ne znam, što uopce znači revolucija? Mislim da to svatko za sebe mora odgovoriti, ne samo oni koji će biti u publici nego i inače u životu. Ono sto je sigurno je da revolucija nastaje iz dubokog uvjerenja i potrebe za promjenom, a hoće li se ona dogoditi izazivanjem nereda, na kavi dok slušate nekoga ili dok gledate predstavu, ne znam. Nekada se ona dogodi i sasvim nesvjesno i neplanirano, čak bih rekla da je to najčešci način kako se dogodi. Znam samo da zasigurno nema univerzalni način kako da se izvede ili dogodi, ali definitivno ima cilj da se nesto promjeni u svrhu boljega. Eto to bih htjela..i naravno da predstavu nakon premijere ne odgleda samo zadarska publika, nego da postigne pozitivan odjek kako bi ju mogli izvoditi na gostovanjima jer mislim da je zbog svega ovoga što sam navela važno da ju pogleda što više ljudi, zaključuje glumica.

Dominik Karakašić naglašava kako se radeći na predstavi odlučio jednostavno prepustiti tom "putovanju".

Nije danas, nego uvijek

- Prepustio sam se i baš zato je bilo puno novih spoznaja, a i prvi put radimo skupa kao ansambl tako da je bio vrlo ugodan rad.

Karakašić se osvrće na aktualnost teksta i dodaje kako misli da nije posebice aktualan danas, već je aktualan uvijek.

- Mislim da je materijal na kojem smo radili aktualan uvijek jer kada takve provokacije nestane, onda smo postali ravnodušno i mrtvo društvo. Stoga je važno da smo obradili ovaj tekst. Bilo je vrlo izazovno. Ljeto je, vruće je, ali ekipa "Snajpera" je sjajna pa su takve bile i probe, rezimira mladi glumac i dodaje da se prepoznao u puno karakteristika s likom koji glumi te da je čak uvidio i neke svoje životne pogreške. Vrlo kratko no temeljito svoj doživljaj rada na predstavi za Zadarski list podijelio je i Dragan Veselić. Kaže da mu je svaka predstava novo iskustvo, da je bilo neopisivo raditi na komadu, da je uostalom sve stvar prilagodbe i tolerancije i da je naučio da nikad ne bude političar!

Postoje li ideali i bi li uopće trebali postojati?

- Radi se o tekstualnom predlošku jednoga od najaktualnijih, kao i kritici i publici najpoznatijih i najpriznatijih autora današnjice, a kroz svoja tri lika na sceni propituje i dotiče se svima značajnih, općeljudskih tema: ima li smisla uopće dizati revoluciju ako pojedinac uvijek, na koncu, ostaje sam i prepušten sam sebi? Kuda i na koji način usmjeriti godinama brižno njegovani bunt, iznjedren iz duboko osobnih, autentičnih iskustava te samim time i nametnut društveno – sociološkim i političkim stanjima i okovima? Kako u svom tom kaosu pronaći sam sebe i vlastiti identitet i traži li se on uopće na pravom mjestu jer iz prošlih rovova ništa dobro nije proizašlo? Je li jedini izlaz iz pat pozicije ubiti ili biti umoren – doslovno, moralno, duhovno, intelektualno? Znači li „zbogom, oružje“ konačnu i neopozivu, kukavičku predaju, baš onakvu kakvu sami preziremo i otvoreno kritiziramo? Izdaju sebe, borbe svojih predaka, svoje buduće obitelji? Postoji li uopće ikakva Obećana zemlja i, ako ona i postoji, kako u njoj pronaći i sakupiti krhotine svoje već sada veoma izmučene i izlomljene duše koja krvari na ostacima ostataka društvenoga uređenja koje je i samo pred - izdisajem? Postoje li ideali i bi li uopće trebali postojati? Kamo krenuti? Zašto držati oružje u ruci i tko ga je u ruke uopće i stavio? Čemu žrtva i za koga se ona, zapravo, i prinosi? Čemu Pariz i revolucija, čemu uskakanje u donkihotovsku rolu, čemu ljubav, čemu život?.... I odakle snaga za sve to (o)držati na okupu?.. Sasvim sam, rezimira Vinko Radovčić svoju najnoviju predstavu.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno