Edukacija i provokacija zadarske kulturne scene

Slika korisnika valentinam
U Caffe galeriji Đina otvorena izložba crteža Jerolima Miše
Silvijana Dražović je svoje izlaganje zaključila konstatacijom kako upravo oni koji bi trebali nazočiti otvaranjima izložbi poput ove konstantno propuštaju prestižnu priliku i zaobilaze Đinu u velikom luku
Vedran SITNICA
Izložba je postavljena u caffe galeriji Đina

U utorak je u sklopu obilježavanja nadolazeće, četrdesete obljetnice postojanja, u Caffe galeriji Đina otvorena izložba crteža hrvatskog slikara Jerolima Miše. Riječ je o drugoj izložbi, nakon nedavno održane izložbe Vanje Radauša, kojom ova galerija nastavlja promovirati značajne hrvatske slikare, ne libeći se istovremeno, kako je to zaključila umjetnica Silvijana Dražović, koja je vodila otvaranje, ne samo educirati već i provocirati posjetitelje.

- Mala/velika Caffe galerija Đina i njen vlasnik Dario Longin i ovom izložbom nastavljaju educirati i provocirati, prije svega, zadarsku kulturnu scenu, uvjerena sam na radost svih likovnih sladokusaca i kunsthistoričara kao i amatera, naglasila je Dražović.

Otvaranje je okupilo velik broj likovnjaka HDLU-a koji su došli s Trga 5 bunara gdje već tradicionalno slikaju na otvorenom. Osim njih otvaranje je brojalo i druge vjerne goste Đine.

- Jerolim Miše je kroz život i umjetnost lutao onako kako su lutali i drugi najveći talenti njegova naraštaja. Rođen kao jedanaesto dijete stolara Ivana i domaćice Marije, rano ostaje bez oca i školuje se materinom mukom i brigom starijeg brata, poštara. U rodnome Splitu pohađa realnu gimnaziju i umjesto da ode u ćate, kod Emanuela Vidovića u Dvorani risanja uči se slikarstvu. Ubrzo nalazi posla kao kazališni dekorater, dizajner i časopis ilustrator da bi 1910. godine otišao u Zagreb, gdje kod Otona Ivekovića, na Privremenoj višoj školi za umjetnost i umjetni obrt, upisao slikarstvo. Izbacuju ga nakon godinu dana, jer se u članku “Turistička umjetnost”, objavljenom u Zvonu, žestoko, ali vrlo umjesno i duhovito obračunao sa slikarstvom Mencija Clementa Crnčića čime je prekršio zagrebačke fine običaje i zapravo izvršio socijalno samoubojstvo. Nakon toga kreće s drugim poslovima pa počinje raditi po raznim časopisima, ilustrirati, dizajnirati i crtati kao svojevrsni naraštajni portretist. Nažalost, gotovo sve što je tada nacrtao i naslikao izgubljeno je, informirala je okupljene Dražović.

U iscrpnom izlaganju o umjetniku zadarska je umjetnica istakla kako je Miše sve više pisao, i poeziju i prozu, radio kritike te angažirano nastupao po novinama i časopisima uglavnom pravaškog usmjerenja, gdje se obračunavao s okoštalom hrvatskom kulturnom i političkom tradicijom i njezinim prvacima.

- Znatiželja i nemir ga vode na Belle Arti u Rim, a onda se prebacuje na školu u Firenci, gdje ostaje sve do proljeća 1914. godine. Početak prvog svjetskog rata dočakuje u Splitu, a za vrijeme drugog svjetskog rata dobiva mjesto na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti te godinu dana kasnije i redovnu profesuru. Crta niz portreta za grafičku mapu “Naši dragi suvremenici”. Šezdeset crteža, među kojima i autoportret, po kojima su tiskane i dopisnice, jedna su od onih vizualija, umjetnina ili primijenjenih umjetnina za kojima ovaj gledatelj čezne, evo, već četvrt stoljeća, svjestan da ih nikada neće imati u svome posjedu. Ti crteži su među najuspjelijim portretnim krokijima u našoj kulturnoj povijesti. Na njima se Miše majstorski poigrava žanrom, balansirajući između realističnog portreta i karikature, rekla je Dražović i svoje izlaganje zaključila žalosnom konstatacijom kako upravo oni koji bi trebali nazočiti otvaranjima izložbi poput ove, izlaganju bisera umjetnosti, konstantno propuštaju prestižnu priliku i zaobilaze Đinu u velikom luku.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno