General Kruljac: Svi bježe od onog što se događalo iza 31. siječnja

Priču od Vojno-redarstvenoj operaciji Maslenica, ili Gusar, počinje konstatacijom.

– Javnost ne zna, ili se ne želi znati, da je ta vojno-redarstvena operacija imala dva dijela; napadni dio operacije koji je krenuo 22. siječnja u 7 sati i pet minuta i koji je trajao 72 sata, i protuudar, tj. obrambeni dio operacije koji je trajao od 31. siječnja do 31. ožujka.

Tu govorim o žestini bitaka i gubicima s obje strane. Pritom moram reći, a sve se da provjeriti, da je 90 posto gubitaka i s hrvatske i sa srpske strane bilo od 31. siječnja do 31. ožujka. To se vidi i po mjestu i po datumu pogibije, ističe Kruljac.

Da se planira operacija Gusar, general Kruljac isprva nije znao. I ne čudi s obzirom da je bio zauzet djelovanjima u istočnoj i zapadnoj Slavoniji i da se operacija planirala u tajnosti.

– Tek kad je operacija krenula, saznali smo to preko medija i naših vojnih kanala. Mogu reći, kao general Hrvatske vojske i tada na dužnosti koju sam spomenuo, da su u 72 sata napadne operacije postrojbe Hrvatske vojske i policije predvođene s gardijskim brigadama – Četvrta gardijska, Prva gardijska, Deveta gardijska, Bojna Frankopan, Sedma domobranska pukovnija, 113. šibenska, specijalne postrojbe MUP-a – svoje zadaće ispunile 100 posto.

S neprijateljske strane, na tom potezu Ravnih kotara bile su 92. motorizirana brigada Benkovac, 4. laka brigada Obrovac i 9. pješačka brigada Đevrske, plus specijalne postrojbe i određeni dragovoljci iz Bosne i Srbije.

Kao što sam rekao, u prvom dijelu operacije postrojbe Zbornog područja Split i njima pridodane postrojbe koje sam spomenuo, ispoštovale su svoju zadaću u potpunosti, ali ne s dobrim položajem naših postrojbi na tom zatečenom stanju na kraju napadnog dijela operacije, priča Kruljac.

Kaže kako se po prosudbi Glavnog stožera nije išlo u dovođenje postrojbi iz drugih zbornih područja u smislu drugog ešalona i pričuvnih snaga.

– Poslije će se pokazati da je to bila pogreška. Zašto!? Kad vi planirate neku operaciju, akciju, zapovjednici sa svojim pomoćnicima između ostalog idu u izviđanje. Teren, pravci, topnički položaji, fortifikacijske prepreke, susjedi lijevi, desni…

To su te naučene lekcije, obaveze koje postrojbe trebaju znati u pripremi. Da znaju jesu li u prvom ili drugom ešalonu, da postrojbe koje su u pričuvi znaju gdje bi mogle biti upotrebljene ako nešto krene kako ne treba, ističe Kruljac.

Značaj Ravnih kotara

Kaže i to kako je svaka postrojba, kad pobijedi, kada ostvari cilj, s jedne strane u euforiji, sretna, zadovoljna, pogotovo ako nema velikih gubitaka, ali s druge strane ona je tad i ranjiva jer nije više tolikog oprezna. Tako se, veli, najvjerojatnije i dogodilo, jer postrojba kada ide iz napada u obranu, ide u utvrđivanje položaja i svega ostalog. A za to vrijeme u Srbiji se događalo što se događalo.

– U obavještajnim podacima prikupljenim od naših obavještajnih postrojbi je rečeno da se u Srbiji, u Beogradu, nešto događa, da se gomilaju velike neprijateljske strane u vezi s protivudarom. Zašto!? Taj cijeli dio Ravnih kotara je strašno bitan i geostrateški, i geopolitički, i vojno.

Jer tu su dominantne kote i ako izgubite taj dio Ravnih kotara, vi ste pred Zadrom. Vi ste presjekli srednju i južnu Dalmaciju. Vi nemate prolaz prema jugu, prema Dubrovniku. Vi ne možete doći u Hercegovinu. To je strašno bitan prostor u vojničkom smislu. Stoga Zborno područje Split s Glavnim stožerom odlučuje o dovođenju određenih postrojbi sa strane da krenu prema jugu, pojašnjava Kruljac.

Koliko se, kaže, sjeća, u prvi sektor dolazi bojna Prve gardijske brigade, priprema se Druga gardijska brigada, tu su i postrojbe koje je već naveo.

– Međutim, te su postrojbe već umorne, one idu na odmor i trebaju predati crtu svježim odmornim snagama. To se, vojničkim žargonom rečeno, radi i kad nema protuudara. Pet sektora je bilo u operaciji, a 90 posto borbenih djelovanja u tom obrambenom dijelu operacije događao se u drugom sektoru.

Znači, od Zelenog hrasta, preko Islama Grčkog i Latinskog, Stojševe glave, Kašića, Paljuva, Pedića, Ranića, Baraba, Boždarića, Novigrada i Novigradskog ždrila. To je potez od 14 kilometara i većina borbenih djelovanja će se događati na tom dijelu, ne zanemarujući ostala četiri sektora, priča Kruljac.

Slavonci u akciji

Treća gardijska brigada je u Slavoniji kad dobiva uzbunu.

– Po odluci pokojnog generala Dečaka, tadašnjeg zapovjednika Operativne zone Osijek, određen sam za zapovjednika taktičke skupine 3. To je skupina od 576 elitnih pripadnika, teško naoružanih. Do tada smo imali iskustvo ratovanja u Vukovaru, istočnoj i zapadnoj Slavoniji, teške bitke u Bosanskoj Posavini.

Znači, dolazi jedna dobra ekipa, moćna, teško naoružana. Ali problem je što moramo brzo doći na teren, problem je transporta, nismo bili na izviđanju, ne znamo što nas čeka, ne znamo kamo idemo. Tu je i temperaturna razlika. U Slavoniji je minus 15, dolje plus 10, znači temperaturna razlika je 30-tak stupnjeva. D

rugo, mi nismo do tada ratovali na kršovitom terenu, u Dalmaciji, već u Vukovaru, gdje kad dođete u rov vidite kilometar lijevo, kilometar desno. Ovdje dođeš na put, makiju, i ne vidiš ni metar lijevo-desno. Treće, većina momaka nikad nije ni mora vidjela.

Moj zamjenik je bio tadašnji pukovnik Ivan Obrovac, sada brigadni general, ja sam bio zapovjednik taktičke skupine koja se sastojala od Treće pješačke bojne Kobre iz Slavonskog Broda, jedna satnija Druge pješačke bojne iz Đakova i Našica, vod Vojne policije, Izvidnička satnija iz Osijeka, inženjerijska postrojba, logistička postrojba, veza i sanitet.

I mi smo lako naoružani išli iz Slavonije k jugu. Kako?! Kombinirano. Kamioni, autobusi, helikopteri. To je prvi put u povijesti, otkad postoji Hrvatska, da je izvršen helikopterski desant, ističe Kruljac.

Prisjeća se kako se autobusima išlo iz Našica i Slavonskog Broda do Lučkog, a onda iz Lučkog do Žigljena helikopterima, bez da su prije imali poduku o ukrcavanju i iskrcavanju iz helikoptera.

– Bilo je impresivno, zahtjevno, teško. Prvi helikopterski desant izvršen je tako. No, problem je što mi nemamo teškog naoružanja i dogovor je da ćemo preuzeti tenkove 4. gardijske brigade i haubice 122mm D-30 od 4. gardijske dok ne dođu naše posade u drugom valu. Mi smo došli 30. na 31. siječnja na teren, slikovito rečeno, ravno iz helikoptera, iz kamiona i odmah na crtu, bez ikakvog izviđanja.

I preuzimamo drugi sektor. U drugom sektoru desni susjed nam je 113. šibenska brigada od Stojševe glave prema Dračama i Smilčiču, a lijevog susjeda nema jer je tu Novigradsko more. Crta je 14 ili 15 kilometara duga, ovisno kako mjerite, a tu su i sela i zaseoci s 576 ljudi. Imali smo, to se sada može govoriti, 400 elitnih pješaka u dvije smjene po 200 momaka. Napravio sam i jedan interventni vod, 30-tak momaka s tri kamiona, ako negdje nešto zaškripi da ih mogu TAM-ovima uputiti, kazuje Kruljac.

Pedeset sati prsa o prsa

Crtu su preuzeli u noći.

– I odmah ujutro 1. veljače počeo je pakao. Ne znamo što se događa. Obrovac kaže: »Mlađo, tuku me po Kašiću, šalji snage dodatne!« Rekoh mu: »Stari, tuku od Novigrada, tuku cijelu crtu! Gori crta!« Uz nas, uz TS 3, tu se nalazi dio Sedme pukovnije zadarske, Danijel Kotlar s nešto svojih momaka, i dio mornaričkog pješaštva, Vange su bile i prema Novigradu je bila bojna Frankopan.

Međutim, u tom periodu bitke su trajale 50 sati, pedeset sati je trajala bitka, što se kaže, prsa o prsa, da mi, kao ni oni, nismo znali odakle tuče, ističe Kruljac. A kad je tako, kad se 50 sati vodi bitka prsa u prsa, onda je jasno da kojekakve interpretacije toga, najblaže rečeno, Kruljcu smetaju.

– Pojedinci kažu: »Poginuli Slavonci u kamionima i autobusu.« Prvi put ovo kažem – to su notorne laži! Prije Islama su bile UNPROFOR-ove prepreke od šljunka, deseci, stotine kubika šljunka i tenkovske prepreke, tako da između tih prepreka i da hoćete ne možete proći i provesti kamion ili autobus.

Morate ići u cik-cak osobnim autom, malim sanitetom ili tamićem za vuču minobacača. To je maksimalno što je moglo proći, a vojska kad dođe iz Borika tu se iskrca, i onda, kako je kome zona odgovornosti, ide pješice od 500 metara do osam kilometara da zaposjedne položaj, kaže Kruljac.

Veliki fajt

Teške su, ponavlja, bile bitke prvih 50 sati.

– Jednostavno, pukla je crta oko Narađiča od strane mornaričkog pješaštva, jer je neprijatelj imao elitne postrojbe. Kad je završila Oluja, zarobili smo njihovu dokumentaciju i tek tada smo vidjeli čime su sve nas tada napali.

Prije nekoliko godina, kada sam dobio tu informaciju, ja nisam mogao vjerovati da je tu u valovima bilo 5000 neprijateljskih vojnika, da je tu bio bataljun Banija, bataljun Tigrova, bataljun Kordun, bataljun Vukova s Vučjaka, korpusno topništvo, ojačana oklopna bojna, bio je Legija s 400 Arkanovih tigrova, bio je i Arkan tamo, bili su dobrovoljci s Kosova, bili su četnici iz Bosne i Hercegovine, bila je 63. padobranska iz Niša, bila je 72. iz Pančeva. Mi to nismo znali. Tko zna što bi bilo da smo znali, iskreno će Kruljac.

Jednostavno je, kaže, došlo do velikog fajta, borbe prsa o prsa.

– Tukli smo se naprijed na crti, međutim oni su nama došli s leđa. Crta je dva kilometra naprijed, ne znamo što se događalo iza nas. A što se događalo… Ja poslije dobijem informaciju od ED-a 4. gardijske brigade da je srpsko topništvo tuklo cijelu crtu osim kašićkog groblja, a mi tu informaciju nismo znali, nego je ja dobijem nakon nekoliko godina.

Govori ED da je cijelu informaciju slao prema Radovinu i Zadru, međutim mi je na terenu nismo dobili. A jednostavno i logično pitanje bi bilo zašto tuku 14 kilometara linije, a ne i kašićko groblje. Vukovi Vučjaka su ušli kroz prostor 113. brigade, ušli nama s leđa i ušli u noći u grobnice na kašićkom groblju.

Zamjenik pukovnika Veljka Milankovića, komandanta Vukova s Vučjaka, je rekao, citiram: »Ušli smo im iza leđa kao kroz putar.« Ušli su kroz prazan prostor, a mi mislimo da je tamo neka naša postrojba, priča Kruljac.

– A nije je bilo!? – pitamo.

– Nije je bilo, ili su pobjegli. A oni su nama došli s leđa, skinuli nadgrobne ploče, ušli u grobnice i čekali do ujutro. I kada je ujutro bio fajt prema Smilčiću i Dračama, oni su s leđa krenuli kroz naše položaje, kaže Kruljac.

Tri puta vraćan Kašić

Koliko je taj detalj važan jasno je, a koliko ga se krivo zna interpretirati, ilustrira ovaj dio priče generala Kruljca.

Foto Davor Kovačević

– Odmah da kažem, čuo sam, nisam vidio nego čuo, da u nekom filmu neki gospodin kaže, citiram: »Ovdje su nastradali jadni Slavonci.« Prvo, po čemu smo mi jadni!? Mi smo bili elitna postrojba koja je ratovala u Vukovaru, koja se teško tukla u Posavini, mi smo bili teško naoružani, mi smo bili garda.

Mi smo bili profesionalci, to je bio naš kruh, naš zanat. Drugo, u Slavoniji imate Ličana, Bosanaca, Hercegovaca, Dalmatinaca, ima Šokaca, a 60 posto Treće bojne Kobre su s prostora Bosanske Posavine. Čemu onda sve to kad smo se teško borili prsa u prsa 50 sati!? Drugo, Kašić je pao. Pokojni Bobetko zove i kaže: »Ja sutra dolazim u Ravne kotare.

Kašić morate vratiti. Ako ga ne vratite, znate što je zapovjednicima činiti.« To su riječi pokojnog Janka Bobetka. Ja zasukao rukave s Obrovcem i na juriš. Na juriš vratimo Kašić. Mi smo u 50 sati Kašić dvaput gubili, triput ga vraćali. Arkan kaže, ED je skinuo razgovor: »Koji su bre ovo fanatici, tučemo ih celi dan, a oni ne beže!« Kod nas nema predaje. I mi Kašić vratimo. Kad je sutra došao Bobetko, resetiramo crtu i idemo dalje, ističe Kruljac.

Prisjeća se on još važnih detalja.

– U međuvremenu smo dobili od brigadira Kotlara grupu maljutkaša kojima smo zatvorili tenkoprohodne pravce. General Kornelije Brkić nam je donio 30-tak novih pušaka. General Krešo Ćosić nam je donio Fagote za protivoklopnu borbu, ističe Kruljac.

U sedam dana sto sati borbe

Koji dan kasnije padne dio između Novigrada i Kašića.

– Mi taj dio vratimo s Vangama i s generalom Filipovićem, posložimo svoje snage unutar satnija i ojačamo položaje s pričuvnim snagama, ono što smo imali. Međutim, ponovo pakao 4. na 5. veljače. Ponovo 50 sati teške bitke. Obrovac moj ostaje u okruženju, a ja nemam snage. Obrovac kaže: »Stari, baterija nemam, protivoklopa nemam.

Čiji su ovo tenkovi?« Ja odgovorim: »Naši nisu.« Odem do zapovjedništva, tražim pričuvne snage, ali nema ničega jer su postrojbe koje su sudjelovale u napadnom dijelu otišle na zasluženi odmor. Ja kupim ono što imam, snage druge smjene i lakše ranjenike, policiju, logistiku, sve, i pravim tri borbene grupe.

Dolazimo na poziciju gdje su bili smješteni minobacači. Taj dan satnik Zvonko Aničić Febo, kao zapovjednik bitnice 120, vodi pješačke borbe s četnicima koji nadiru od Drača. Oni su prošli kroz prazan prostor, kroz prostor mog desnog susjeda i moje minobacačlije se tuku kao da su pješaci. Mi dolazimo u Islam, noć je, Obrovac mi u okruženju. Došao je Asanović, tada zapovjednik Izvidničke satnije 4. gardijske brigade, i kaže da se stavlja na raspolaganje.

Čuli su da skupljam što imam, jer mi je Obrovac ostao u okruženju s 25 momaka. Mi smo desetkovani. Svi su desetkovani. To je pakao. U sedam dana to je 100 sati borbe. Skupljam tri udarne grupe. Jednu vodim ja u sredinu, lijevo ide pokojni Martin Žarković satnik, desno ide pokojni bojnik Sabljak. Idemo u tri klina. Idemo u mrak. Zapovjedim da se ostavi sve, nosimo samo bombe, zolje i streljivo. Idemo u nepoznato.

Idemo deblokirati Obrovca koji je cijeli dan u okruženju. Ostavljamo slike supruga, djece, mažemo lica s čađi iz ispušnih cijevi kamiona, guc rakije i idemo na protuudar. I u tom protuudaru odblokiramo i spojimo se s Obrovcem. Tisuće metaka je ispaljeno. Teške su to bile borbe s elitnim srpskim postrojbama, kazuje Kruljac.

Kolika je težina tih bitaka bila, ilustrira još jednim podatkom.

– Sa srpske strane su poginula njihova dva velika zapovjednika. U Kašiću je teško ranjen komandant Vukova s Vučjaka Veljko Milanković koji je transportiran helikopterom na VMA u Beograd gdje je nakon sedam dana preminuo od posljedica ranjavanja u Kašiću. Tih dana je poginuo u Kašiću i pukovnik Momčilo Bogunović, zapovjednik 92. Benkovačke brigade. Hoću reć’ da su najelitnije što su imali poslali na nas, naglašava Kruljac.

Nepozvani

Prvih nekoliko godina od operacije Maslenica, te prve združene napadne operacija Hrvatske vojske i policije, njega i njegove momke su uredno pozivali na obljetnicu akcije.

– Nakon dvije-tri godine od operacije, išao sam sa suprugom, starijim sinom i mlađim, tad bebom, u Studence kod njezinih. Stao sam da se poklonim poginulima u Kašiću, uvijek tamo stanem sa svojim sinovima. I dođem poslije u Zadar na benzinsku pumpu, krenem platiti gorivo, a oni me prepoznaju i kažu: »Na možete platiti gorivo. Vi ste spasili Zadar i ovaj dio Dalmacije.« Godinama nas nitko nije pozivao na proslave, na obljetnice.

Ne znam zašto. Ako netko ima nešto protiv mene, pa ja sam pojedinac. Obavezni smo prema herojima, njih 25 koji su poginuli, prema njihovim obiteljima. Tako da nas nisu zvali nakon dvije-tri godine nikako. Zato mi Kobre svake godine 1. veljače dolje imamo Dan sjećanja. Mi, naš prkos, inat posavskog seljaka i šokačkog paora. Sami se pozovemo, župan brodsko-posavski nam riješi autobus, ručak, odemo dolje, poklonimo se našim momcima, kaže Kruljac.

Zato će za 30. obljetnicu Dana sjećanja, ovu što pada 1. veljače, Kruljac i njegov kolega Obrovac s preživjelim kobrama put dolje, pokloniti se i položiti vijenac na Zelenom hrastu poginulim pripadnicima 4. gardijske, a onda će u Kašić i u Novigrad.

– Svima smo poslali pozivnicu, a nama je bitno da dođu naši momci. Doći će i dva razreda osnovne škole iz Slavonskog Broda kojima će general Obrovac održati sat povijesti. Na kraju ćemo i u Novigrad, dočekati naše polumaratonce, najavljuje Kruljac.

Kamenčići u mozaiku

U vrijeme žestokih bitaka što ih je opisao, Mladen Kruljac nije imao niti 26 godina. Pred kraj razgovora spominje se još nečeg važnog.

– Kada smo 14. veljače imali redovnu smjenu, predali položaj Mambama, išli smo prema Slavonskom Brodu. U Slavonskom Brodu, k’o jučer se sjećam, u prostoru tvornice »Đuro Đaković« dočekao nas je tadašnji načelnik Glavnog stožera, stožerni general Janko Bobetko. Htio je odati počast onim »jadnim, nesretnim Slavoncima«, pa je došao u Slavonski Brod i rekao između ostalog: »Vi ste pobjedu Hrvatske vojske pretvorili u povijest hrvatskog naroda«, ističe Kruljac.

I da, kako kaže, Obrovac i on su samo bili kamenčići u mozaiku i da nije bilo 25 poginulih i 57 ranjenih, da nije bilo onih spremnih provesti u djelo njihove zamisli, mogli su planirati njih dvojica što hoće. Kaže to Kruljac, a onda nam pokazuje nešto malo fotografija na kojima je, među ostalima, i Ante Zubak, ranjen onomad s 14 metaka, tako da su ga u tačkama s bojišnice vozili.

Svi mršavi, ispijeni, puno onih kojih više nema na onoj jedinoj slici iz Novigradskog ždrila, slici na kojoj su Kruljac, Obrovac, Kiki, Bodlović, Ilko, Ante, Marijan, izviđači iz Osijeka…..

Veliki gubici

General Kruljac kaže kako je 90 posto gubitaka i s hrvatske i sa srpske strane, bilo od 31. siječnja do 31. ožujka. Dokaz je i to da je Milošević znao što mu znače Ravni kotari, što mu znači taj dio Hrvatske. A onda podsjeća kako u vojnoj literaturi, čitate li o ratovima kroz povijest, stoji i to da kad postrojba ima 15 posto gubitaka, nju treba izvući s crte i zamijeniti svježim snagama.

– Ja sam imao 37 posto gubitaka. Gubitak je i poginuli, i ranjeni, i onaj koji je uganuo nogu i ima temperaturu. TS 3 je imao 37 posto gubitaka i po svim pravilima ratovanja nas su morali zamijeniti nekom drugom postrojbom.

Nit’ smo tražili smjenu, nit’ je bilo smjene, i ja sam ostao skroz do 14. veljače s 37 posto manje ljudstva, sve do redovne smjene gdje su me zamijenile Mambe, skupina Druge gardijske brigade s pukovnikom Jacovićem. Jedino je 101. zračna desantna na Normandiji imala 50 posto gubitaka i ostala na crti, podcrtava Kruljac

Operecija Maslenica – previše podcijenjena

I zato stoji, smatra Kruljac, da je operacija Maslenice, njen napadni i obrambeni dio pogotovo, previše podcijenjena. Jer…

– To je prekretnica Domovinskog rata. Da smo izgubili Kašić i taj dio Ravnih kotara, bi li bilo srednje Dalmacije, je l’ bi bilo juga, je l’ bi bilo Hercegovine, u konačnici – je l’ bi bilo Republike Hrvatske, je l’ bi bilo Pelješkog mosta… Sva su to pitanja. To je bila i politički, i vojno, i ekonomski strašno bitna operacija, i u planiranju i u provedbi prvog dijela operacije.

Međutim, nitko ne spominje protuudar, svi bježe od onog što se događalo od 31. siječnja do 14. veljače, ili 31. ožujka. Zašto!? Možda nekog peče savjest. Mene ne, kaže Kruljac.