Roditelji apeliraju na ministra: Za oboljele od anoreksije, liječnici nemaju ni znanja ni interesa

Zbog manjka sustavne skrbi o oboljelima od poremećaja hranjenja roditelji iz grupe podrške, koja već godinama djeluje pri Psihijatrijskoj bolnici »Sv. Ivan« u Jankomiru poslali su jučer pismo ministru zdravstva Viliju Berošu tražeći bolju zdravstvenu zaštitu za svoju oboljelu djecu.

Pismo je potpisalo više desetaka roditelja, a traže formiranje najmanje jednog kompletnog stručnog multidisciplinarnog tima za liječenje ovog poremećaja.

– Moja kćerka boluje od anoreksije 10 godina, s indeksom tjelesne mase (ITM) 13 u najboljem slučaju, a imala je ITM 9 kad su je otpustili iz bolnice jer nisu znali što bi s njom.

Molili su nas da odemo negdje drugdje, ali nisu znali gdje. Predlagali su liječenje izvan Hrvatske, ali u HZZO-u su odbili pokriti barem dio liječenja s objašnjenjem da se može i u Hrvatskoj liječiti u svakoj općoj bolnici. To nije istina! – navodi se u pismu ministru Berošu.

Najveća smrtnost

Poremećaj prehrane – anoreksija, bulimija, kompulzivno prejedanje, ortoreksija i čitav niz »novih« oblika i podvrsta ove bolesti – a osobito anoreksija, bolest je opasna po život.

Pogađa oko četiri posto stanovništva, od toga 0,5 posto obolijeva od teške anoreksije, s ITM-om ispod 15, a smrtnost je gotovo 10 posto kod teških oblika bolesti.

Anoreksija ima najveću smrtnost među mentalnim bolestima. Ovaj poremećaj pogađa žensku, ali i mušku populaciju i ne bira godine, iako najčešće započinje u adolescenciji.

Ako i ne dođe do smrti, ističe se u pismu, posljedice su nemjerljive: depresija, anksioznost, socijalna disfunkcija, psihoza, poremećaj osobnosti, neplodnost, osteoporoza, smanjen rast, oštećenje bubrežnih funkcija, dehidracija, problemi s radom srca…

Oko 35 posto oboljelih doživi recidiv.

Iako je to u prvom redu psihička bolest, ona zahvaća i manifestira se na tijelu i zato je potrebno sveobuhvatno liječenje koje uključuje cijeli tim specijalista, od internista-gastroenterologa, kardiologa, nutricionista, psihijatara i ostalih stručnjaka.

– Gastroenterolozi i internisti kod nas nisu osposobljeni za poremećaj prehrane i prebacuju problem jedni na druge, a moraju znati sve o poremećaju i djelovati kao tim kako bi ga mogli liječiti.

Ponudila sam mogućnost edukacije psihijatara i internista o poremećaju prehrane, educirao bi ih dr. Handl i njegov tim, ali odbili su.

Obrazloženje je bilo da nisu zainteresirani i da nemaju takvih slučajeva. Stoga vas molimo da kao ministar poduzmete nešto za naše oboljele, pozivaju roditelji Beroša.

»Kao roditelj obratite se liječniku s nadom da će pomoći vašem djetetu, a on vam kaže da ne zna, ljuti se na vas što ste uopće došli, šalje vas izvan Hrvatske, samo ne kod njih.

Kako biste se Vi osjećali da je to Vaše dijete? Da se svaku noć budite da vidite diše li, da zanemarimo sve ostale posljedice«, navodi se u pismu.

Pritom roditelji detaljno opisuju situaciju s liječenjem u Hrvatskoj: maloljetni bolesnici mogu se liječiti u Vinogradskoj bolnici, na pedijatriji, kod gastroenterologinje dr. Orjene Žaje i nakon tjelesnog poboljšanja odlazeći na psihoterapiju.

Problem nastaje kod bolesnika starijih od 18 godina, koji ionako nisu skloni liječenju.

Dramatična situacija

Zahvaljujući Psihijatrijskoj klinici »Sv. Ivan« bolesnici se mogu, ako imaju minimalno ITM 15, liječiti u dnevnoj bolnici psihijatrijskim tretmanom koji može trajati godinu, dvije, i to ako je pacijent motiviran.

No oni koji imaju indeks tjelesne mase niži od 15, nemaju tu mogućnost. Upućuju se u bolnice, na gastroenterologijiu, gdje provode nekoliko dana i vraćaju se kući.

– Često se događa da oboljele, ako i dođu do bolnice, gastroenterolozi šalju psihijatrima, a psihijatri gastroenterolozima.

Iz svog iskustva mogu reći da mnogi naši liječnici ne znaju što bi s takvim bolesnicima, neovisno o kojoj je bolnici riječ. Nemaju znanja, ali ni interesa da nešto saznaju. Situacija je zaista dramatična, upozorava se u pismu.

Potrebno je, poručuju, stvoriti barem jedan tim od različitih stručnjaka osposobljenih za poremećaj hranjenja – internista, nutricionista, psihijatara koji će djelovati istovremeno.

Samo na taj način oboljeli će imati priliku za život. Takvi timovi i rezidencijalni centri postoje u svijetu, u Njemačkoj, Engleskoj, Portugalu, Italiji, Sloveniji i drugim državama.

Ali pitanje je tko može plaćati liječenje 100 eura dnevno u Sloveniji, 1.000 funti u Engleskoj ili 1.000 eura u Portugalu po danu, s tim da liječenje treba trajati godinama, pitaju se roditelji.

Poremećajem hranjenja sada se u Jankomiru bave psihijatar dr. Handl, nutricionistica Maja Žanko i ostatak tima, ali su im potrebni internisti koji bi se bavili somatskom stranom ove bolesti.

»To bi bio mali korak, ali veliki za nas i naše oboljele iz svih dijelova Hrvatske – od Pule, Rijeke, Zadra, Splita, do Kutine, Osijeka, Zagreba, Varaždina, Čakovca, pa i BiH.

Ako imamo odlične liječnike prepoznate u svijetu u različitim medicinskim područjima, zašto ne bismo imali timove za liječenje ovog poremećaja i pružili im mogućnost za život«, poručuju roditelji oboljelih od poremećaja prehrane.