Još uvijek nisam odigrao ulogu na koju ću uistinu biti ponosan

Davor Jureško, prvak Hrvatskog narodnog kazališta, Zadranin s riječkom adresom, ovog je tjedna proslavio 40 godina glumačke karijere nastupom u komadu “Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja” u režiji Dražena Ferenčine. Iza Jureška više je od 150 predstava u kojima je igrao likove svih karakternih osobina. Glumac, koji je podjednako glumio u komedijama, i dramama u intervjuu nam je kazao kako bi i u drugom životu ponovno bio glumac. Iz rodnih je Neviđana na otoku Pašmanu u Zadar došao u srednju školu, nije sanjao biti glumcem, no sudbonosni posjet zadarskom kazalištu sve je promijenio.

Zadarske uspomene

S osmijehom se prisjeća svog prvog susreta s kazališnom pozornicom i osjećajem koji ga je tada preplavio.

– Baš sam se nekidan susreo sa starim prijateljima koji su bili sa mnom u obilasku kazališta tog dana. Ono što je meni ostalo u živom sjećanju, koje mi je promijenilo život, za njih je samo crtica iz školskih dana. Moje prvo iskustvo Zadra bilo je istovremeno zanimljivo i zastrašujuće. Kao dijete u grad sam dolazio samo kada sam trebao kod liječnika, tako da je grad bio velika nepoznanica za mene. Otac me naivnog poslao samog u grad na školovanje, misleći kako će mi par dana istraživanja njegovih ulica dobro doći prije početka škole. Jednu sam se subotu tako zaputio prema Poluotoku, ni sam ne znajući kuda idem. Vrlo sam se brzo izgubio u njegovim uskim ulicama, te sam sate proveo tražeći most da bi se mogao vratiti u dom, prisjeća se Jureško, kazavši kako ga mnoge sretne, ali i smiješne uspomene vezuju uz Zadar.

– Godine 1993. s pokojnim Mustafom Nadarevićem igrao sam u predstavi “Život je san” u režiji Zlatka Svibena i taj mi je komad ostao u živom sjećanju, jer je komad jako dug te nam je u nekoliko navrata nestajalo struje, tako da smo se s gledateljima družili ispred kazališta. Isto sam tako ’95. igrao na otvorenju Zadarskog kazališnog ljeta u predstavi “Mušice”, taman pred početak akcije Oluja. Tog 4. kolovoza u publici je bilo 20–ak gledatelja. No, u sjećanju mi nije ostalo samo kazalište, koliko komična situacija sljedećeg dana kada su se oglasile sirene za uzbunu. U svoj sam panici izletio na balkon hotelske sobe i sa štrika za sušenje robe pokupio bijele čarape koje su mi se sušile i uletio natrag u sobu, kazao je smiješeći se Jureško.

Za sebe kaže kako je veliki kritičar vlastitog rada te kako se u samo nekoliko slučajeva svojim nastupom približio pravoj umjetnosti. Radio je u riječkom, dubrovačkom i zadarskom kazalištu, putovao po regiji i svijetu te daske koje život znače dijelio sa svim najvećim regionalnim glumcima.

Srce na pozornici

Velika mu je čast, kaže, biti prepoznat od strane kolega i struke, koji godinama prate njegov rad i kazališne uspjehe.

– U šali volim kazati kako zapravo slavim 42 i pol godine glumačkog stvaralaštva, no kako su mi koju ukrali i lijepo zaokružili na 40 godina. Iznimno mi je drago da nagradu Hrvatskog društva dramskih umjetnika (HDDU) primam upravo u Zadru i to u dvorani koja me prije više od 50 godina kao dječarca impresionirala svojom veličinom i koja mi je djelovala zastrašujuće. Nešto se u meni tog dana prelomilo te sam pred kraj srednje škole odlučio biti glumcem. Kao slon, nakon što sam prošao sve uspone i padove kojih se mogu sjetiti, vratio sam se ondje gdje je za mene sve počelo. S ovim je priznanjem počelo novo razdoblje u mojoj mladosti i glumačkoj karijeri, rekao je Jureško, istaknuvši kako je gluma puno više od same umjetnosti.

– Još se uvijek sjećam svoje prve predstave, ali i skoro svih u kojima sam igrao. Nakon ovako dugog staža, ono što sigurno znam jest da se najbolje osjećam na pozornici i kako bih i u drugom životu ponovno bio glumac. No, ipak bih se manje trudio da naučim glumiti na pozornici. Danas je važnije pričati o sebi i glumiti izvan pozornice, dodao je Jureško, naglasivši kako glumci često zaboravljaju tko su zapravo.

– Moji likovi nakon gašenja svjetala žive sa mnom. Njihove su emocije i mimika moje emocije i mimika. U karijeri sam radio komedije i teške drame. Sve sam te emocije nosio sa sobom kući, tako da su moja obitelj i prijatelji sa mnom proživljavali moje pripreme i život likova koje sam igrao, dodao je Jureško.

Sreća je, kaže, u životu se baviti poslom koji voliš. Glumu smatra hobijem, a ne poslom. Nije od onih kojima je svaki novi radni dan mučenje, tako da iz svoje umjetnosti izvlači najviše.

– Predstave u kazalištu ionako gleda sve manje ljudi. Zato ono što glumci rade izvan pozornice postaje važnije od onoga što rade na pozornici. Danas je sve manje izvrsnih glumaca na sceni. U mojoj je mladosti selekcija bila jača, dok je danas samo u Hrvatskoj pet akademija, što dovodi do hiperprodukcije glumaca. Zato se u toj masi uistinu talentirani glumci teško ističu. U moje je vrijeme bilo manje akademija u cijeloj Jugoslaviji nego što ih je danas u Hrvatskoj. Bilo je više samopoštovanja i poštovanja prema kazalištu. To je bila svetinja, a pozornica kao oltar u nekom hramu, poručio je Jureško, ističući kako se svakome pruža prilika da se pokaže, pa čak i ona kada njihov rad nije na dovoljno visokoj razini.

– Na sceni je previše mladih koje vode netalentirani ljudi. Na izvedbe dovode svoje navijače i uvjeravaju se da su dobri, bez da sami imaju vjere u svoj rad. To nije zdravo okruženje za umjetničko stvaralaštvo, rekao je Jureško i dodao kako se u jednom trenutku pobojao da je njegovo vrijeme prošlo, jer nije razumio smisao komada koji su se igrali na pozornici.

– Važno je da predstave imaju publiku i da se sluša bilo publike, jer od nje živimo i za nju nastupamo. Ja sam osobno jako samokritičan i nikad nisam potpuno zadovoljan svojom izvedbom. U moru predstava u kojima sam igrao samo sam u tri ili četiri predstave uistinu dotaknuo umjetnost. Trenutak kada ja i publika jednako dišemo vrhunac je glumačkog umijeća, poručio je Jureško i istaknuo kako bi, da može, u životu i karijeri bio probitačniji.

Legendarne izvedbe

– Jedno od mojih najvećih utjelovljenja je ono Krste Frankopana u “Vucima”. Ta je predstava trajala tri i pol sata i ja sam cijelo vrijeme bio na pozornici. Na nju sam izuzetno ponosan, a kao jednu od najboljih uloga istaknuo bih i onu Muškardina. Predstava je obilovala improvizacijama, tako da nije imala određeno vrijeme trajanja, već je ovisila o mojem raspoloženju. Kada bih okrenuo medalju na drugu stranu, do danas se sramim svoje izvedbe u predstavi Radovana Marčića. Prolazio sam kroz turbulentno razdoblje u životu, tako da sam taj lik interpretirao na svoj način, bez da sam pročitao scenarij i razgovarao s redateljem, prisjetio se Jureško i kazao kako je u toj predstavi bio kao “kilo ribe u kili mesa”.

Jureško je istaknuo kako živi sa svojim likovima i kako ga njihovi osjećaji prate kroz život. Svaki lik polako prodire u njegovo ponašanje i manire, a da toga nije ni svjestan.

– Moja supruga prijateljima i susjedima redovito govori kakvu predstavu pripremam, jer zna da ću ponašanje lika kojeg utjelovljujem donijeti kući. Tako sam, kada igram u komediji, uvijek sretan i nasmiješen, dok me kada igram teške drame prati sumorno i negativno raspoloženje. Pokojni me brat tako jednom upitao znam li tko sam. Taman kada sam mu htio odgovoriti sam shvatio da se sobom bavim samo kada neko dulje vrijeme ne radim. Stoga se jako bojim samorefleksije, poručio je Jureško, istaknuvši kako se najviše boji kletve “dabogda se samim sobom zabavio”.

– Da sam bio malo ambiciozniji sigurno bih puno dalje stigao u karijeri. Stoga sada žalim što nisam bio prisutniji u medijima i što sam izbjegavao govoriti o sebi i svojim likovima. Najlakše je zakukuljiti se u svoj osjećaj neshvaćenosti, kazao je Jureško, kojeg smo pitali tko mu je od kolega ostao u posebnom pamćenju.

– Pokojni režiser Marin Carić bio je rijedak talent i genijalac. Raditi s njim bila je posebna privilegija. Upravo sam zbog njega dvije godine proveo u dubrovačkom kazalištu. U radu s njim sam se najbliže približio umjetnosti. A što se tiče kolega glumaca, najvažnije je da si glumci na pozornici emocionalno odgovaraju te da između njih ima kemije, jer inače sav rad propada, poručio je Jureško.

Budućnost zadarskog kazališta

Ističe kako je najvažnije da glumci nauče kako nema “ja” u kazalištu. Dodaje kako je cijeli je komad uvijek produkt jedino timskog rada. Za sebe kaže da može otići u penziju, ali da nikada neće biti umirovljenik, jer mirovine za umjetnike nema. Penjat će se na pozornicu dok god ga publika bude htjela gledati.

– Na režiseru je da izbaci soliranja i kod sastava postigne harmoniju, istaknuo je Jureško i dodao kako bez obzira na 40 godina karijere još uvijek nije odigrao ulogu na koju će uistinu biti ponosan.

U Zadru je ovog tjedna odigrao komad “Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja” u režiji Dražena Ferenčine. Iako je 38 godina radio u kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci, 2018. godine Rijeku je zamijenio Zadrom. Osim njega, ravnatelj HNK-a Zadar riječkoj je kući ukrao još jednog prvaka – Alena Liverića.

– Renato Švorinić je uspio u Zadar dovesti dva ponajbolja riječka glumca, što je veliki zalogaj. Otkad sjedi u fotelji ravnatelja HNK-a Zadar trudi se progurati svoju viziju zadarskog kazališta. On je, po mojem mišljenju, pravi umjetnik i zbog toga je pomalo neshvaćen jer kulturu stavlja ispred birokracije. Ja i Alen smo prvaci riječkog kazališta. Kada je Alena uspio uvjeriti na preseljenje u Zadar, isto je uspio i sa mnom. Očito je da kroji veliki plan za budućnost zadarskog kazališta, mišljenja je Jureško i dodaje kako se u Zadru ne daje prosjek hrvatskog kazališta.

– Švorinić osjeća kazalište i slobodu. Daje nam potpunu slobodu i ima potpuno povjerenje u nas. Zbog toga je izvrsni umjetnik, ali je možda neshvaćen kao rukovoditelj. Trudi se kombinirati kazališne predstave i koncerte i na taj način zadarsko kazalište pretvara u jedinstveno u zemlji, zaključio je Jureško.