Zlatko Turkalj Turki 30 godina svoje kultne emisije odlučio je sabiti u tri LP-a. Donosimo njegovu životnu priču

Kako 30 godina jedne radijske emisije sabiti u tri LP-a!? Kako kroz 73 priče o albumima odati posvetu hrvatskim glazbenim divama? Kako se s voljom buditi u četiri ujutro kako bi se odradila ranojutranja radijska šihta?

I kako i zašto je legitimno pitati radijskog urednika i voditelja Drugog programa Hrvatskog radija, znalca domaće zabavne glazbe Zlatka Turkalja, onog kojeg taksisti znaju zazivati s “gospon radio“.

Jutros ste, dakle, budni od…!?

“Srijedom sam budan od pola četiri. Uz jutarnju higijenu tu je i razbuđivanje glasnica, uglavnom uz mentu. Na radiju sam već oko 5.05 i u 6 sati sam u eteru”.

Nema veze što je iza vas preko 30 godina radnog iskustva, i dalje se ustajete rano i rado?

“Nema veze. Još uvijek strast postoji, još uvijek je to meni veliki izazov. A i jutarnji sam tip. Jako volim jutra, obožavam dolazak rano na radio, volim putovati iz Dubrave do Prisavlja. Volim jutarnji mir.

Neke od mojih ideja koje su se kasnije i realizirale, nastale su u tim jutarnjim satima. Moje prve najave idu u tim jutarnjim satima. I mada sam dan prije napisao kako će sve izgledati, jutro je moja generalna proba. Obožavam jutro”.

Bit će da i pričate sami sa sobom dok putujete na posao?

“Ne, već imam svoj USB s određenom glazbom. Glazba svira, misli su u vožnji i ljepoti… Zapravo, može bit’ da razgovaram sam sa sobom, ali ne naglas, ha, ha, ha”.

Povjerenje slušatelja

Mora to biti poseban gušt ranim jutrom, jer i ljudi koji tad slušaju radio…

“Isto su posebni”!

Upravo to htjedoh reći.

“I to je meni motiv da volim jutro. Jer ti ljudi koji su u šest sati budni odlučili su upaliti radio i slušati Drugi program Hrvatskog radija zbog nekog povjerenja, radi potrebe da mi se jave, da kažu kako planiraju dan, ili što su oni primijetili na cestama.

Ti jutarnji razgovori su drukčiji, mirniji, imaju svoj poseban tempo, makar se radi o ljudima koji su već uključili motore i pripremaju se za radni dan. Zato njih još više cijeniš jer su baš u to vrijeme odlučili biti uz radio.

Ili, ako počnem nekom zgodnim rečenicom koja je “cimalica” za cijelo jutro, pa onda čuješ njihove misli na tu temu. Ljudski faktor je važan, taj glas koji te mora privući i motivirati da ipak biraš broj telefona i kažeš: “Ma, javit ću mu se!”. Baš zbog toga sam kao klinac i zavolio radio, uz odličnu glazbu koje mora biti, koja te mora iznenaditi, educirati.

I može se još uvijek sa slušateljima tako razgovarati?

“Meni su ta rana jutra srijedom dokaz da može. Dokaz su projekti poput aktualnog koji je vezan uz Svjetsko prvenstvo u nogometu, jer kad imaš poziv iz Rijeke, Osijeka, Garešnice, cijele Hrvatske, to je dokaz koliko ljudi vole komunicirati i koliko im je radio važan kako bi podijelili svoje misli, da nekog pozdrave, da jednostavno komuniciraju.

Ljudi koji se jave, nisu oni koji ostavljaju komentare na društvenim mrežama. To su ljudi koji su mudri, žele razgovarati, imaju nešto za reći i nisu negativni. Ako se i ne slažu s nekim gostom, mišlju voditelja, temom, oni nisu negativni, oni razgovaraju. I to je ljepota radija”.

Mladima – egzotika

Koliko god da vas “tjeram”, ništa nećete kazati protiv radija. Ja bih o tiskanom novinarstvu mogao grintati danima, ha, ha, ha.

“Ne, jer sve još uvijek ima smisla. Svjetsko prvenstvo, recimo. Utakmice se igraju u 11 sati, u 16. Ljudi su u autima. Preko portala i društvenih mreža mogu saznati rezultat, ali ta novinarska, reporterska riječ dočarava sliku. Stojiš u prometu u gužvi i imaš sliku putem riječi“.

Nekidan mi se dogodilo da s kćeri slušam prijenos u automobilu i bome je ostala fascinirana reporterskim umijećem.

“Radio je mladima egzotika. Imam dva sina i primjećujem da im radio postane zanimljiv negdje iznad 25. godine. Recimo, kad imaju svoj auto, negdje s prijateljima putuju. Tad na radiju čuju neke osnovne informacije, tu počinju slušati radio.

Oni nisu generacija radija i moramo voditi računa kako im se približiti, baviti i njihovim temama, a da ostanu svi postulati radija koji su nekada bili”.

Kome ste se vi htjeli približiti prije 30 godina kada je na Radiju Velika Gorica krenula emisija »Music Pub«!?

“Moram priznati da je ‘Music Pub’ na početku bio zamišljen da u njemu gostuju ljudi iz kulturnog, sportskog, javnog života. Ideja je bila da su oni ti koji će birati glazbu i otkrivati zašto vole te odabrane pjesme.

No, ubrzo se pokazalo da je koncept primjereniji glazbenicima, tako da je prvi gost bio Mladen Bodalec, s ‘Prljavim kazalištem’, i to je u Goricu stizao za vrijeme zračnih uzbuna. Želio sam napraviti nešto čega tad nije bilo u Hrvatskoj, da čujemo kako su u nekoj svojoj osnovnoj ideji, uz dvije gitare, uz klavir, nastajale pjesme koje su popularne, koje su hitovi.

Nije to bilo ni tako jednostavno. S jedne strane, ljudi koji su već bili poznati, imali karijere, a s druge nekakav klinac koji hoće s njim razgovarati, ali hoće čuti i kako zvuči ‘Milena’ uz klavir”.

Znači, pružali su glazbenici svojevrstan otpor u početku?

“Uuu, to je bio velik otpor! Jer, kako god sam ja volio te glazbenike kao klinac koji je slušao radio, koliko god sam poznavao njihovu glazbu, iznenađenje mi je bilo da neki od njih ne žele otkrivati svu svoju čaroliju.

Bilo je i onih jako uspješnih koji nisu bili za nastup uživo, nisu željeli svirati. Naravno, nakon godine, dvije, tri, kako je ‘Music Pub’ uzeo zamah i postao slušan, to se promijenilo. Nikada neću zaboraviti gostovanje Novih fosila, koji su tad bili planetarno popularni.

K’o klinac sam znao sve njihove pjesme, a za vrijeme emisije Rajko Dujmić je više puta izlazio van i vraćao se natrag. Nije mogao vjerovati da se netko tako za razgovor pripremio, a s druge strane mu je smetalo da emisiju vodi klinac, a on navikao na neke urednike koji su ga ranije dočekivali. Kada sam se poslije emisije autobusom vratio doma, na telefonskoj sekretarici su mi Sanja i Zec ostavili poruku.

Imali su se potrebu ispričati i zahvaliti za najbolji intervju koji su imali. To je meni bilo veliko priznanje jer ni Sanja ni Zec nisu imali moj broj telefona, i već to da su se interesirali za nekog klinca mi je bilo super.

A godina je klincu tad?

“Taman sam došao iz vojske, nekih 19, 20”.

Bome, hrabro.

“Bome i je, ali mi je tim više bio izazov”.

Ima na vinilu onih koji su imali, valjda, manje godina od vas kad su gostovali u emisiji? Urban, recimo.

“Postoji fotografija s’ Music Puba’ kad je osvojio nagradu za rock-hit godine za pjesmu Laufera ‘Budi moja voda’. Strašno se tad ljutio na mene i rekao je: ‘Ako nam je to rock-hit godine, onda nam je država u ….!’.

Ali puno godina kasnije mi je priznao da na posebnom mjestu drži nagradu ‘Music Puba’. Meni je baš drago da je ‘Music Pub’ prepoznao ‘Moju vodu’, koja tad i nije bila previše po medijima, a kasnije je postala njegova svojevrsna iskaznica.

Ili Dino Dvornik, koji je od početka uz ‘Music Pub’ I on je jedan od glazbenika koji nije dobio sve zasluge i priznanja koja mu pripadaju za njegov rad. Zato je i on na vinilu”.

Spontanost i pripremljenost

Je li postojala uopće opcija neuspjeha? Ili o tome niste ni razmišljali?

“Nisam ni razmišljao. Uz ‘Music Pub’ ja sam radio i neke druge stvari na RVG-u, ali postavio sam koncept, tako da ako ne ide s jednim gostom, u pripremi imam tri, četiri druga. I kad pogledam unazad, ima nekoliko ljudi s kojima nisam napravio to što sam htio, ali većinu toga sam uspio realizirati”.

Temeljita priprema je “iživcirala” Dujmića. Je li ta priprema uvijek temelj svega?

“Da. Volim spontanost, ali još više volim pripremljenost. Bilo koju radiostanicu da uključim, odmah znam kako diše čovjek za mikrofonom, je li o tome što govori uopće promišljao ili je možda uhvatio dobar trenutak pa je lucidan.

Sva ta odlična improvizacija, recimo u najboljim vicevima, ili u dobrim kolumnama, sve je to stvar dobre pripreme, promišljanja što zapravo želiš. Nikad si nisam dozvolio da uđem u emisiju, a da ne poznam dobro materiju ili da nisam sve dobro provjerio”.

Ja bih rekao da je “Music Pub” dokaz da volite razgovor. Nije to uradak od pet, deset minuta, to je ozbiljan razgovor.

“Tako je, ali to se i može jedino ako si duboko u materiji. Važno je uvijek bilo što želiš s gostom postići, koga zoveš u goste. I u moje vrijeme je bilo moderno pozvati gosta pa ga vrijeđati. Ja to nikako nisam želio, kod mene je bilo u igri drugo: reći svoj stav, imati stav, komentirati glazbu, pa i ako to ne ide niz dlaku gostu, ali da razgovaramo.

Nikada nisam pozvao gosta da bih producirao sebe, ili da bih se uhvatio nečeg što sam negdje čuo pa inzistiram na odgovoru. To mi je, nekako, ipak za ulicu”.

Mislim da se tu negdje krije i ono što vam se da “zamjeriti”. Čini se da ste nekada prema glazbenicima preblagi.

“Imao sam ja u emisijama svoje osvrte i zapažanja jer sam od ranije pratio glazbu. Radio Zagreb bio je moje uho u svijet. Tamo sam prvi put čuo Davida Bowiea i Eurythmics.

A tamo sam prvi put čuo i za grupu Luv – Trojan Horse, pa sam u razgovoru s Tončijem Huljićem rekao kako to da pod ‘Uberi ljubicu’ nije potpisana glazba spomenute grupe. Naravno da mu se to u to vrijeme nije sviđalo, ali ja sam govorio o svojim zapažanjima. To su bili i ostali razgovori, razgovori o glazbi”.

Moćan medij

Takav pristup očito se isplatio. Da nije, ne bi meni tražilica izbacila ponajprije vaš razgovor s Arsenom Dedićem, dug pola sata, a nije on baš čovjek koji je pričao sa svakim. Ili, bolje da pitam, kad su vas prestali doživljavati kao klinca.

“Zapravo vrlo brzo i zapravo je bilo jednostavno. Radio je tada bio jak medij, RVG je bio moćan radio, svi glazbenici koji su nešto značili na glazbenoj sceni dolazili su na Radio Zagreb i Radio Velika Gorica, a tek kasnije se pojavila Stojedinica.

To su bila tri radija na kojima si morao biti. A kad smo kod Arsena, to mi je jedan od posebno emotivnih intervjua. Sniman je u Beču, gdje je imao predstavljanje svog filma. Nikako se nismo mogli u Zagrebu dogovoriti za razgovor i ja sam re’ko: ‘Ja ću stić’ u Beč!’ Arsen nije vjerovao.

Došao sam dan ranije na njegovu probu, pitao kad možemo snimati, a on je rekao poslije promocije. No, promocija je završila u pola jedan u noći, bio je iscrpljen i vidio sam da to nećemo moći. Rekao sam mu: ‘Arsene, nećemo to večeras raditi, umorni ste’, A on je rekao: ‘Da, ali možemo sutra za vrijeme doručka’.

Tako je i bilo. U tom intervjuu je puno stvari izrečeno na način baš kao da je trebao biti zadnji intervju. Par mjeseci kasnije Arsen nas je, nažalost, napustio.

Razgovor s Arsenom meni je zanimljiv na mali milijun razina. Recimo to kako je zabrinut za mladost koja pjeva na sve strane, a tržište je malo, pa se pita od čega će uopće živjeti. Jedino što slušanje traži vremena, a imamo li ga danas!? Valjda ipak ima netko tko to sluša.

“Ima. A mene je veselilo što je jedan Arsen bio istog promišljanja kao ja, a nismo pili svaki dan kavu. On razmišlja što će biti s mladima, što nakon blještavila i sjaja koji traje tri minute na pozornici.

To je i neko moje polazište, kako nove generacije približiti medijima. Ja i dalje mislim da je radio put, da se mladost zainteresira, da čuju Lu Jakelić, Antonelu Doko, Matiju Cveka, pa istražuju što su još napravile i napravili”.

Tri desetljeća

30 godina kultne emisije “Music pub”

Zaslužio je “Music Pub” svoj vinil, samo kako strpati 30 godina na trostruki album!?

“Da, to je bilo teško. Zapravo, nisam znao kako napraviti pravi koncept. Ono što mi je bilo važno je da sam se želio kroz trostruki vinil obratiti svojoj generaciji koja je odrastala uz ‘Music Pub’, koja je slušala glazbu kad i ja, ali i da na vinilu budu izvođači koji su imali svoje prve nastupe u ‘Music Pubu’, koji su glazbeno počeli baš na radiju u mojim emisijama.

Nisu ovdje svi zastupljeni jer bi to onda bio Box Set, ali pokušao sam to da na albumima budu i oni koji su osvajali najviše nagrada ‘Music Puba’ i oni koji su čvrsto vezni uz početak njegova rada.

Svi ti ljudi koji su prošli kroz emisiju mahom su napravili velike karijere, malo koji da nije. Je li se dalo u startu predvidjeti tko će kojim putem? Je li vam koga žao jer nije postigao i više?

Ilan Kabiljo, recimo, koji je, iz meni nepoznatih razloga, nestao. Dino Dvornik nije bio samo sjajan kao izvođač već i kao producent. Pa ta cijela jedna generacija…

Bilo je dosta onih koji su dance nazivali trešom, no u tom trenu kada je Hrvatska mogla birati između turbo folka i stvaranja jedne nove generacije, a danas je to trap, izabrala je novi, dance pokret.

Je li tu bilo svega!? Naravno da je bilo i izvođača kojima nije išlo najbolje, ali ta scena je bila sjajna. Jedan ET je zvučao kao izvođači iz Velike Britanije, Italije, zemalja gdje je produkcija bila jaka. Žao mi je za Kasandru, koja je bila posebna, drukčija, odlična pjevačica.

Miro Buljan, njega moram spomenuti, čovjek koji je dao veliki obol dance pokretu.

Na vinilu je i ‘Sexi cool’. Godinu dana trebalo je da Divasice krenu osvajati Porine, svi su žalili kad su prestale s radom, no gdje su svi ti bili prije 10, 20 godina kad im je trebala podrška. To su izvođači koji su imali vjernu publiku, koji su obilježili desetak godina domaće glazbene scene.

I zato sam odlučio da ovo bude i priznanje njima, posveta tom našem glazbenom razdoblju koje se nepravilno nekad naziva ružnim riječima. Zato je na vinilu i rockabilly, ljudi koje je povezivao Krešo Blažević iz Animatora. Nažalost, kako je došao Domovinski rat, ta je scena jednostavno nestala. A tko zna što bi bilo!?

To su bile i Mačke, sjajni Rocking Kids, The Moonlight Cats, Greaseballs. Krešo je jedan od onih koji mi jako fali i za koje mi je žao što ne možemo danas znati što bi on sve napisao i snimio. Ovim vinilom želio sam da obuhvatimo te 80-e, velikane koji su bili u 90-ima, od Haustora, Valjka do Gibonnija, koji je počeo s prvim pjesmama u ‘Music Pubu’…”.

Pretpostavljam da je bilo barem malo lakše složiti CD “Ja sam žena”, onaj u kojem su pjesme naših glazbenih diva poput Gabi Novak, Tereze Kesovije, Meri Cetinić.

“Projekt ‘Ja sam žena’ jedan je od onih na koji sam također ponosan. Išao sam u serijal kako bih predstavio dobar dio žena koje su svojom glazbom, svojom pojavnošću, svojim stavom obilježile domaću glazbenu scenu.

Pa sam prvi put otišao duboko u arhivu svojih intervjua kako bih napravio serijal i pronašao koje su to žene koje govore o svojoj karijeri. One su sve tu jer su došle do krajnjeg cilja, do uspjeha, ali neke od njih su do toga dolazile jako teško, neke su uspjele da su se pritom odlučile baviti samo glazbom, neke su uspjele a da su rekle meni je važnija obitelj, a neke su rekle – e sad je dosta!

Tu su priče koje govore baš o tome, o njihovim pogledima na glazbu, na glazbenu industriju, a da je na kraju svega bio uspjeh. Žao mi je samo što nisam pronašao intervju s Đurđicom Barlović, pa recimo s Anom Štefok. To su osobe koje su mi bile važne i drage, a nisu zastupljene”.

Glazba za po doma

Foto: Josip Mišković

Jeste li se vi to prepali da ćemo zaboraviti na sve dobro što je bilo ako se ne zapiše, ili su žene ipak bile uvijek u lošijem položaju i u glazbenoj industriji?

“Nekakav okidač je bio EBU, koji je baš tad proglasio tekuću godinu godinom žena. Imao sam potrebu nešto napraviti jer je i HRT članica EBU-a. I tu se rodila ideja. Jer neke od naših dama glazbenica, da su htjele, bile bi zvijezde u Francuskoj, Njemačkoj, Italiji!

Zato sam odlučio praviti priče od svojih intervjua i sam sam iznenađen o čemu smo sve razgovarali i koliko su bile slobodne neke mi stvari ispričati, a da nikada kasnije nisam to vidio da su igdje drugdje rekle. I zato album, koji prati i knjiga ’73 priče o albumima – žene u glazbi, stihu i interpretaciji’.

U njoj je 36 intervjua, svaki intervju sam pisao, čitao ga doma kako bih vidio reakcije, slao svakoj od dama da ga pročitaju, neke stvari smo i dodavali. Bilo je zanimljivo to raditi. Jer ti intervjui nisu biografski. To je razgovor i to je ono povjerenje o kojem stalno govorimo. Shvatio sam da su to sjajni materijali koji moraju biti objavljeni zbog tih dama, zbog onog što su to sada rekle i nikada više”.

Otkud ta želja da vas bude i u eteru, i u knjizi, i na vinilu?

“Nije to uopće bila moja namjera, već mi je davnih godina glazbeni menadžer Vladimir Mihaljek Miha prišao na jednom koncertu i rekao: ‘Slušam tvoje emisije. Počni razmišljati o tome da ih snimaš, jer toliko su dobre da bi jednog dana trebale zaživjeti u knjizi’.

I to mi je ostalo, pa sam neke intervjue, za koje sam smatrao da ih treba snimiti, jednostavno snimio. I probao sam što više toga sačuvati, tako da imam jako lijepu fonoteku. Radijska emisija ode u eter, u zrak, a ovo je original, ovo je autentičnost koju se ne da precrtati u drugim emisijama, tekstovima, kako se znalo dijelom događati”.

Da ja na kraju priznam kako me “Music Pub” album, htio ne htio, vraća u mladenaštvo.

“I to je stvar odrastanja. Bilo mi je zabavno kroz intervjue s nekim glazbenicima doznati odgovor na pitanje: ‘Što slušate kad se ekipa nađe doma na kakvoj zabavi’. Pavel, kojeg znamo kao onog koji radi urbanu glazbu, mi reče: ‘Magazin‘!

Sad moram pitati, što slušate kad se ekipa nađe navečer doma!?

“Sve ovo s albuma! Da se sad nađem s društvom, stavio bih na gramofon vinil ‘Music Puba'”.