Ćirin pomoćnik na klupi Vatrenih: "Bio je istinski otac stvaranja kulta reprezentacije"

RIJEKA »Jako mi je teško, užasno mi je žao zbog Ćirinog odlaska. Zadnji smo se put čuli u nedjelju. Zajedno s vašim glavnim urednikom Ivicom Tomićem gledao sam utakmicu između Hajduka i Rijeke. Zvali smo ga nakon toga, po glasu se čulo da je teško, da bolest, nažalost, nadvladava«.

Tužan, skoro slomljena glasa o svom zadnjem susretu s Miroslavom Ćirom Blaževićem, pripovijedao nam je Branko Ivanković, jedan od najboljih hrvatskih stručnjaka, trenutno na mjestu izbornika Omana, koji je u svom najvažnijem dijelu profesionalne karijere radio i učio kao najvažnija karika u izborničkom stožeru »trenera svih trenera«.

– Ulazak u nogometno visoko društvo. Baš bih tako mogao definirati dan kad me Ćiro izabrao za pomoćnog trenera hrvatske nogometne reprezentacije. Bilo je to 1994. godine, tako da sam s njime na toj poziciji proveo punih sedam godina. Nezaboravna su to vremena. Odličan nastup na Europskom prvenstvu u Engleskoj i fantastična, nezaboravna Francuska 1998. godine. Dakako, nije to bio moj kraj suradnje s Ćirom, jedinstvenim trenerom, stručnjakom i čovjekom, jer mi je ulogu svog pomoćnika namijenio i nakon dolaska na čelo Irana 2001. godine – podsjeća Ivanković.

Iskorak

Ono što pak pokazuje ugled i veličinu Ćirinog sportskog genija je podatak da je Ivanković s mjesta pomoćnika izbornika imenovan na mjesto – izbornika Irana. S kojim je pak postigao odlične uspjehe, kao i plasman na Svjetsko nogometno prvenstvo 2006. godine.

– Istina, Ćiro se nakon godinu dana na izborničkom mjestu Irana suočio sa zdravstvenim tegobama. U tom trenutku nije mogao imati tako odgovornu poziciju, a provoditi nemalo vremena i na liječenju, pa je, kao odgovorna osoba, ponudio ostavku. Kao pak presedan u njihovoj praksi odabira čelnog čovjeka reprezentacije izbornička je funkcija ponuđena meni. Siguran sam da je upravo Ćiro u svemu imao nemalu ulogu. Iz dvaju razloga: prvo, zbog svog ugleda u nogometnom svijetu, drugo i zbog toga što sam i ja u svim tim godinama uz njega stasao u iskusnog trenera, pa tako i izbornika. Zahvaljujući Ćiri, to mogu slobodno reći, ostvario sam neke od najviših iskoraka svoje cjelokupne karijere, pa tako i mogućnost da upravo u tom dijelu Azije realiziram sebe i svoje umijeće – naglašava Ivanković, koji će zadnjih dana veljače napuniti 69 godina.

Karizme

Ali koliko god mu bila draga karijera na raznim pozicijama, od trenerske u Rijeci ili Dinamu, kao i silni izbornički ugled koji je stekao na Srednjem istoku, Ivanković se najradije vraća vremenu prije Francuske, kao i samoj francuskoj bronci 1998. godine.

– Neupitno je Ćirino znanje na planu nogometne igre, ali ono što jednako tako zadivljuje je njegov odnos prema igračima, medijima i navijačima. Siguran sam da nitko na domaćoj nogometnoj sceni po tom pitanju nije posjedovao takav gen. Pogledajte samo tko je činio reprezentaciju u Francuskoj. Sve redom silno jake ličnosti, lideri, kvalitetni igrači. Boban, Šuker, Štimac, Prosinečki, Bilić… Svi do jednoga posjedovali su karizmu. Znate kako je teško od takvih igrača napraviti momčad, učiniti to da jedna istinska veličina poput Prosinečkog ne bude nezadovoljan što je u polufinalu Svjetskog prvenstva na klupi, napraviti od njih ne samo požrtvovne suradnike na terenu nego i istinske prijatelje, stvoriti veze koje ih vezuju čitavog života. Jako, skoro nemoguće osim ako niste – Ćiro. Fantastičan je bio i njegov osjećaj za novinare, njegova dostupnost, komunikativnost, pa briga da navijači budu zadovoljni, o svemu je brinuo tako da je on istinski otac stvaranja kulta reprezentacije koji se, kako što vidimo, nije do danas ugasio. Nadam se da se to Ćirino remek-djelo nikad neće ni ugasiti – rezolutan je Ivanković.

No, koliko god današnji izbornik Omana hvalio Ćiru i krajnje otvoreno, iskreno isticao da je najvažnije trenerske, ali i sve one druge trenerskom poslu komplementarne vještine naučio od Ćire, istina je da je i on bio silno važna karika bez koje bi se teško moglo do uspjeha u Francuskoj.

– Različitog smo temperamenta, različitog smo bili i pristupa. Ja sam mirniji, staloženiji, sklon racionalnom promišljanju, dok je Ćiro itekako znao biti eksplozivne naravi. Jako je uvažavao moja razmišljanja, pa i u komponiranju ekipe za pojedine utakmice, tako da je istina, naši su se različiti temperamenti nadopunjavali pa se može reći da sam mu i u tom smislu bio korisni pomoćnik – prisjetio se Ivanković.