Utorak, 16. travnja 2024

Weather icon

Vrijeme danas

25 C°

in memoriam

Otišao je čovjek koji je malima zajamčio pravo na snove

Autor: Edi Prodan

08.02.2023. 10:17
Otišao je čovjek koji je malima zajamčio pravo na snove

Foto: Marko Lukunić/PIXSELL



Znaš, sine, jedna stvar nema cijenu: velika je, ma što velika – najveća privilegija moći živjeti na Kvarneru! Prošao sam svijeta, nagledao se silnih ljepota, ali ovo ovdje, ovaj pogled i ovi divni ljudi, ma nema ti sine, nema ničeg boljeg što si čovjek može priuštiti.


Ćiro, trener svih trenera Miroslav Blažević, bio je zapravo otac svih nas koji volimo nogomet, napose onih kojima je reprezentacija bila posebni motiv odlaska na put, na kontinentalna i globalna prvenstva gdje su god Vatreni igrali.


On je k tome taj koji je “malim narodima” dao pravo na emancipaciju i u najtežoj sportskoj disciplini na svijetu, onoj gdje nerijetko interesi i novac oblikuju stvarnost: nogometu.




Osvajanjem hrvatske bronce na svjetskom prvenstvu u Francuskoj, Ćiro je k tome dovršio i proces rušenja Berlinskog zida. Jer baš kao što je taj čin redefinirao sliku društveno-političke karte svijeta, Ćirino je treće mjesto s Hrvatskom pokazalo da i u nogometnom smislu, a riječ je dakako o nečem što silno nadilazi granice sporta, “mali” i “nepoznati”, površinom i brojem stanovnika “nebitni”, imaju pravo sanjati i svoje snove ostvariti.


S druge strane, na domaćem planu, Ćiro je dao vjerojatno najznačajniji impuls međunarodnoj valorizaciji Hrvatske nakon Domovinskog rata.


Jer ma koliko ponosna bila, ona je krajem prošlog tisućljeća intenzivno tražila sebe samu, tražila je modus kako se probiti među važne i značajne na planeti. U demokratskom i gospodarskom smislu. Nakon golemih emocija koje su definirale 1995. godinu, došlo je do naglog pražnjenja, do svojevrsnog lutanja na putu prezentacije hrvatske samostalnosti.


I koliko god da je to naznačio i u Engleskoj 1996. godine, malo je onih koji su mogli ma i pomisliti da će Hrvatska dvije godine kasnije doći nadomak francuskog finala. Ali vjerovao je – Ćiro. Koji je u isto najprije uvjerio sve svoje sinove, od Bobana nadalje, da bi na koncu, nakon velebne epizode u Lyonu to učinio i čitavom svijetu.


Da, točno je i temeljno: svi sudionici Domovinskog rata, od prvih dragovoljaca do onih koji su se na koncu uključili u Oluju, stvorili su Hrvatsku, no njezinu najznačajniju emancipaciju u današnjem svijetu čije javno mnijenje definiraju mediji i PR stručnjaci omogućio je – Ćiro.


Upravo je on, uz neprijeporna nogometna znanja, posjedovao i fantastični gen za promociju, osjećaj da u idealnom času učiniš upravo ono što te trenutno dovodi na naslovnice najznačajnijih svjetskih medija. Zahvaljujući njemu Hrvatska je postala, a i dan danas to je, jedan od najznačajnijih svjetskih brendova.


Koliko da većina, posebno izvan Europe, ne imala pojma gdje se ta Hrvatska nalazi, itekako vole svoje “kockaste” dresove, nekad sa Šukerovim, danas s Modrićevim prezimenom na leđima. I znaju da oni pripadaju baš toj maloj zemlji velikih nogometaša.


Volio je Ćiro Rijeku. Jako. Bio je ponosni Bosanac iz Travnika, onaj specifični soj Hrvata koji rađa i oblikuje taj prostor središnje Bosne, ali bio je u mnogim elementima osobnosti i pravi – Primorac. Svjetska marka koja se nikad, ali baš nikad nije udaljila od ljudi.


Nikad nikom nije odbio zajedničko fotografiranje, autogram,…. Podijelio je Ćiro dragim ljudima bezbrojne čokolade, nemalo i satova, jer bio je ponosan i na Švicarsku. Zemlju koja mu je, nakon povrede u dresu Rijeke što ga je igrački poćela udaljavati od nogometa, omogućila egzistenciju i početak puta koji će ga na kraju dovesti na trenerski krov svijeta.


Volio je Rijeku posebno jer upravo ona ta koja ga je “stavila na noge”, omogućila mu hod kroz povijest. Vraćao joj se često, pa tako i početkom osamdesetih, netom prije nego što će s Dinamom najaviti novo “hrvatsko proljeće”, kad je kao trener s Rijekom iskazao najviše aspiracije, one koje će se ostvariti 2017. godine.


Čuli smo se i vidjeli nebrojeno puta. I prije tjedan dana.


Žurio si lani sine moj s onim razgovorom na 87. rođendan jer si mislio da je zadnji, a vidi me skoro pa 88. Ali, slab sam, jako sam slab, ne vjerujem da ću ga dočekati.


Strah od smrti? I u tome je Ćiro bio poseban, hrabar, otvoreno je govorio o bolesti i neminovnosti odlaska s vremensko-prostorne datosti s koje zapravo nikad neće nestati. Hoće, složit će i gore svoju nebesku reprezentaciju s kojom će nastaviti rušiti moćnike, ali ni odavde nikad neće otići. Oni koji daju sadržaj i smisao, oni koji kroz život mogu biti i mangupi i gospoda, oni koji oko sebe šire radost – takvi nikad ne nestaju.


Ćirinoj divnoj suprugi Zdenki, djeci i svima koji su ga voljeli iskrena sućut. Koliko god da je 8. veljače fizički stao, Ćiro ponosno nastavlja svoj put, svoju misiju davanja nade malima, onima koji u bešćutnom svijetu bogatih i moćnih naizgled nemaju pravo na snove.