Starinski običaj izrade cekera od komušine: "Svaka lagana k’o perce, a opet čvrsta i izdržljiva"

Sve je tu onako kako dobu božićnih blagdana i dolikuje. Tu je jela prepuna anđeoskih krila, a tu su i jaslice sa svim akterima porođenja Sina Božjega. Tu je mali Isus u kolijevci, Josip i Marija, tri kralja, magarčić, kravica… Sve je tu kako blagdanskom dobu i dolikuje i ništa ne bi bilo neobično da svi ukrasi na jeli i sve figurice što jaslice čine nisu izrađene od komušine! Komušine, iliti ljuščije.

Zapravo, zaboraviti nam valja da se kaže komušina za onaj list kojim je obavijen kukuruz, jer ljuščije kažu Gorčenici i Gorčenke tu u Goričanu, baš kao što tako kažu i u Nedelišću, tu gdje se od ljuščija rade čudesa, od cekera do jaslica i posve životna cvijeća.

Ljuščije se kaže u Međimurju gdje ne samo da starinski običaj izrade predmeta od komušine nije zamro, već se izrada međimurskih cekera našla i na listi nematerijalne kulturne baštine Republike Hrvatske.

“Bome, kod vas se itekako vidi da je božićno doba”, velimo Anici Tisaj, onoj čija je kuća u Goričanu puna figurica izrađenih od komušine.

Anica Tisaj od komušine stvara božićnu čaroliju, Foto: Davor Kovačević

Smješka se ona, pokazuje radom svaki detalj, a detalja itekako ima jer na detalje ona pazi. Nisu tu Josip i Marija nikada posve statični, pa će negdje zapaliti vatricu, a negdje se nadviti nad djetetom. Samo, makar su tu negdje veličine dlana, ipak ih u ovom najvećem prikazu jaslica ima desetak.

“Pa koliko vam je vremena za ovo trebalo?”, pitamo.

“Prvo treba strpljenja. A ja to volim, ja to volim! To me tak’ smiruje, ja u tom uživam”, iskreno će Anica.

Jaslice, bogec, kumica

Doba jest od jaslica, ali ne izrađuje Anica samo to. Motiva je raznih, što god da je inspirira, ona to i napravi. Tu je, između ostalih, jedan seoski bogec, pa pralja s koritom baš kao da će sad, k’o nekad, na potok veš prati.

Tu je kumica koja će na plac, a bome učinilo nam se u jednom trenu da je tu i figura prvog hrvatskog predsjednika. Ali nije, već, kako nam reče Anica, u Goričanu imaju ceščane, članove nekog ceha, koji na svečanim misama imaju važnu ulogu.

Tu je i balerina u jednoj od klasičnih baletskih formi, a tu su i harmonikaši, njih dvojica.

Foto: Davor Kovačević

“To su mi naručili, a evo imaju i eure zataknute za harmoniku”, smije se Anica.

Foto: Davor Kovačević

Članica je ona udruge Sport za sve iz Goričana – njihov tajnik Zvonimir Lepoglavec nas je i spojio s damama zlatnih ruku – pa je tu i nordijski hodač. Evo i djevojke što zelje gazi, ili grožđe, pa one što dvorište čisti dok se mačak izležava…. Svaka figura lagana k’o perce, a opet mora to biti neki materijal čvrst!?

“Komušina, mi velimo ljuščije, je jako krhko i puca, ali kad ga navlažite, otporno je i žilavo“, kaže na to Anica.

Zato se svaki komad komušine mora navlažiti da bi ga se moglo modelirati prije nego se osuši. U protivnom ništa od modeliranja. Pokazuje nam Anica i svoje ruže što stoje u vazama što ih od papira radi njena prijateljica Verica Gudlin. Ruže su njoj možda i najviše pri srcu, tako je sve i počelo.

“Ona me je i nagovorila da radim ruže, dok ona radi vaze, imala je vreću ljuščije i hajde”, kazuje Anica.

Ruže se jako traže, ali vidi se tu odmah da bi u Anice moglo biti i više dara za trgovanje, da i nije neki trgovac.

“Nisam. Ja vam u tome uživam”, iskreno će.

Po starinski

Inače, ona se s izradom predmeta od komušine i ne bavi tako dugo. Udruga Sport za sve onomad je imala manifestaciju kojoj je u fokusu bila stara sorta kukuruza, ona koja daje lijepu, bijelu, dugačku komušinu. Pa se po starinski otišlo u berbu, pjevalo i jelo. To je nekako upogonilo i Anicu.

Foto: Davor Kovačević

“Ja sam vam nova, reklo bi se, od osmoga mjeseca se ovim bavim”, smije se grohotom.

“Tek od ljeta!? Pa vi ste onda nevjerojatan talent”, velimo joj fascinirani.

“Pa dobro, to sam tad probala i stvarno mi je, što se kaže, sjelo u prste, baš ide”, na to će Anica.

Pa je bila odmah i izložba, pa neke narudžbe. Reći će Anica, polako se krenulo.

“Kad su duge večeri, što ćeš drugo. Televizor bumo gledali!? Tamo je samo politika”, smije se Anica.

Njena mama, a 88 joj je danas, nekada je cekere plela, one što ih je prikupljala zadruga pa ih plasirala na strano tržište. Kamionima su se cekeri odvozili, a koliko su izdržljivi, svjedoči činjenica da ona doma ima neke i 40 godina stare.

Danas se to kupuje više za suvenir, nego potrebu, makar možda zelena neka tranzicija i to vrati na staro. Jedino će trebat’ riješit’ dugoročnije pitanje materijala. Ova godine je suša ubila luščije, a i hibridne sorte ne daju tu kvalitetu kao ona domaća. Inače, da nije vrijednih ruku, komušina bi završila u otpadu, onako kako je nekada išla pod stoku. Zapravo, tu se od otpada radi umjetnost!

Penjemo se i na kat da vidimo kako to Anica radi. Evo je kako moči komušinu, pa u čas Josipa odijeva u prikladnu odjeću. Nije ni čudo da narudžbe stižu, a ako ćemo pravo, za one najveće jaslice s desetak figura i 200 kuna malo je. No, kako više puta sama reče, nije ona za trgovca, ona to voli.

“Da vidite kako je to podatan materijal, kako vas smiruje. Ja to obožavam”, kaže, makar se nama činilo da to ipak ne može svatko.

“Pa vi bi mogli i Luku Modrića ovako napraviti! Kompletnu reprezentaciju”, otelo nam se.

Smješka se ona, ne komentira ideju, ali zato veli: “Jeste i vi navijali? Bilo je napeto, lepo. Čak je i moja mama uživala”.

Renesansa cekera

Ni pola sata od Goričana je Nedelišće, a tamo Ana Srnec za koju bi se mirne duše moglo reći da je glavni krivac za renesansu izrade cekera od komušine.

Ana Srnec desetljećima izrađuje famozne cekere od komušine, Foto: Davor Kovačević

Ali ‘ajmo mi od početka. Ana je iz Savske Vesi, sela pored Čakovca. Počela je plesti cekere sa svojih 13, 14 godina, kad se u Nedelišću već, kako kaže, na veliko delalo. Delalo se jer je to, kako kaže Ana, bila zarada. Pričamo od 1962., 63. godini.

Običaj je, dakako, stariji, navodno je uvezen iz Mađarske, ali tek poslije Drugog svjetskog rata pletenje cekera postaje stanovništvu nekad i jedini izvor prihoda.

“Tu u Nedelišću se naveliko počelo plesti, a onda se sve nosilo u Varaždin i Čakovec u otkupnu stanicu, da bi proizvodi išli u inozemstvo, i u Ameriku“, kaže Ana.

Plelo se više vrsta cekera jer isplatilo se.

“Puno ljudi je i djecu školovalo i kuće radilo od toga. U Nedelišću su curice počinjale plesti od prvoga razreda“, priča Ana.

Štoviše, ima i muškaraca koji znaju cekere plesti. Nije to ovdje nikad bila sramota, dapače. Ujutro poljoprivreda i razni poslovi, a navečer, zašto ne, pletenje. Dok pričamo, pred Anom je i modla, drveni kalup na kojem se dela i to tako da ga se među bedrima čvrsto drži, pa se onda rade kolci ili osnova, pa se radi stražnjica i prednjica, pa se dno puni bobicama…

Foto: Davor Kovačević

A od alata tu su dobre, stare škare i haklec, kukica kojom se niti hvataju i isprepleću. Pitamo i Anu koliko joj samo treba za izradu jednog dobrog cekera, a ona na to skromno veli da njoj treba dosta, da ima bržih i vještijih.

“Meni treba dva, tri dana, ali ne pletem cijeli dan. Ja vam pletem navečer. Suprug gleda televiziju, mene to ne interesira i ja onda lijepo pletem. To me odmara, lijepo se osjećam”, kazuje Ana.

Vještina pletenja

Nije se vještina pletenje od komušine nikada ugasila, ali jest u jednom trenu došlo do zatišja. Prestao je otkup, mladost se zaposlila ili su ljudi išli u inozemstvo. Sve je na dobro preokrenuo folklor! A kada smo već kod folklora, u ovoj obitelji plešu svi: kćeri, sinovi, zetovi, unuci…

Naime, Ana i njen suprug Drago od mladosti su u folkloru, a kad je ulovila neke godine, podučavati je počela djecu folkloru. Valjalo im je ići na fašnik u Čakovec, pa se Ana dosjetila da naprave odjeću fašničku od komušine. Curice to nisu htjele nositi, ali su takve karnevalske obleke poželjeli stariji.

Urodilo je to te 2008. godine prvom nagradom na karnevalu, a kako to izgleda, Riječani su mogli vidjeti ove godine jer je Kulturno umjetnička udruga Nedelišće baš tako odjevena bila dijelom riječkog karnevala. I to je bila prekretnica.

Foto: Davor Kovačević

“Tu vam se dogodio bum”, skromno će Ana.

Cekeri se opet pletu, i županija je njihovu vrijednost prepoznala, a i tržište će, kako je krenulo, živnuti. Pričamo mi o tome svemu, a Ana ne staje, već ceker pred našim očima raste. Kako koji list komušine dođe kraju kod pletenja, tako Ana namoči prste, smoči novi, pa ga utka i tako čvrst ‘konop’ od komušine raste koliko treba.

Hipnotičke su to kretnje, takve da je na stol morala doći slasna zlevanka da nas vrati u stvarnost. Pred kraj posjeta pokazuje nam Ana svoj ceker, onaj s plavim detaljima s kojim u kupovinu ide.

Foto: Davor Kovačević

Inače, njen suprug, svestrani Drago nije nikada pleo cekere. Otac mu je bio bačvar, i on je išao tim stopama, a i sin Siniša bačve radi pa ih evo u podrumima znanih hrvatskih vinara. Samo, u Međimurju, čini se, nitko ne radi jedan posao, niti ima samo jedan interes. Drago je i kuglao, i plesao folklor, i drago mu je jer je tako svuda bio i svuda prijatelje ima.

Ni Drago se ne libi ceker nositi kad ide u trgovinu. Zašto i bi, kad bolje nema. A mladi, hoće li nastaviti tradiciju!? Začudo, vjeruju Ana i Drago, baš kao i Anica, da će uvijek biti onih koji će cekere plesti.

“Mladi imaju obaveze, imaju mobitele, ali kad dođu u neke godine, možda će ih zainteresirati. Najbitnija je volja“, blago će Ana, majstorica od ljuščije.

Foto: Davor Kovačević

Elem, ceker od prirodnih materijala. Ako je u zagovornika ekologije iskrena zalaganja, sutra ćemo ih svi opet nositi. Trebat će samo luščije, taman da iz Nedelišća krene poziv svima koji komušine imaju da je ne bacaju kad je bolje i korisnije da je u Međimurje šalju.

Što se pak branja kukuruza tiče, uvijek je to, i nekad i sad, bila fešta. A što se tiče današnjeg interesa tržišta za cekere i druge proizvode od komušine, ima butika u Zagrebu i Varaždinu za koje se rade, a bome ima i prekupaca.

Samo, vele nam Drago i Ana, prekupci nude tek 50, 60 kuna za nešto što je stopostotni ručni rad, ali se ženama koje i do tri znaju dnevno isplesti, i to isplati. Ana svoje cekere ne da ispod 150 kuna, a i to je, s obzirom na kvalitetu i njenu strast, puno premalo.