Anamaria živi “dječački san”

Dogovoriti razgovor s mladom Zadrankom Anamarijom Ćurković nije bio jednostavan zadatak. Službeni mailovi između Samostalne službe za odnose s javnošću i izdavaštvo Ministarstva obrane te uredništva Zadarskog lista išli su amo-tamo prvo u prosincu, pa zatim i u siječnju. A onda, konačno, Anamaria je na razgovor stigla sva nasmijana, puna isprika jer nas nije, u svoj zgusnuti raspored, uspjela ugurati ranije. Ali, imala je odlično objašnjenje. U prosincu je odradila svoj prvi samostalni let u školskom helikopteru Bellu 206 JetRanger za koji se intenzivno pripremala.
I, kako je bilo? – pitamo ovu atraktivnu 22-godišnjakinju, inače jedinu pilotkinju u svojoj klasi koja je u Zemunik došla iz programa Kadet iz Zagreba, na čijem je danas plakatu, te jedinu koja je ostala od sedam kandidata iz selekcije 2013.
– Prvi samostalni let zapravo je lebdenje na visini 1,5 metar od tla. Nakon kontrolnog leta, instruktor je odlučio da sam spremna i izišao je iz helikoptera. Bilo je malo čudno u početku, ali već za minutu-dvije zaboravila sam da sam sama u kokpitu. Osjećaj, kad znaš da si uspjela, zapravo je teško opisiv.
Od Top Guna do propelera
Da će jednoga dana biti vojna pilotkinja, Anamaria je znala doslovno od vrtića. Točno se sjeća tog prvog trenutka u kojem je odabrala svoju profesiju.
– Zadatak je bio da nacrtamo što želimo biti kad narastemo. Dok su ostale djevojčice crtale balerine, pjevačice, plesačice, ja sam nacrtala aviončić, kaže ova Zadranka koja, umjesto u avionu, danas ipak leti u helikopteru.
– U kojem ćemo kokpitu biti određuju ponajviše potrebe MORH-a, ali i liječnički pregled. Krajem prošle godine u Hrvatsku su stigli novi helikopteri za koje će trebati piloti. Na obuku nas nakon selekcije dođe jako malo, a samo par nas završi na godinu. Naša želja je nešto što ima utjecaj, ali vrlo mali, pojašnjava. Iako je na početku obuke, prema vlastitom priznanju, bliže bila Top Gunu, danas je ona cura rezervirana samo za propelere.
No, kako je djevojčica koja je crtala aviončiće došla do prvog samostalnog leta u moćnom Bellu?
Nakon što je završila osnovnu školu, Anamaria je željela upisati zanimanje zrakoplovnog tehničara, ali je na inzistiranje mame da ima otvorene sve opcije upisala gimnaziju. Tako se bivšom učenicom, budućom pilotkinjom, danas može pohvaliti zadarska Gimnazija Franje Petrića. Iako se mama isprva “uplašila” Anamarijinog odabira, njezini su roditelji iznimno ponosni na nju i potpuno je podržavaju u odabiru. Kao prva u svojoj užoj obitelji koja je u vojsci, možda je pokrenula i jednu novu tradiciju.
– Niti u jednom trenu nisam pomislila da upišem bilo što drugo ili da bilo što drugo radim u životu. Nakon četiri godine srednje škole, prijavila sam se na natječaj MORH-a, prošla sve što je trebalo i eto me sad tu, kaže. No, postati vojni pilot puno je teže od imati jaku želju. Članovi elitnog nebeskog kluba mogu biti samo najbolji od najboljih – što fizički što mentalno.
Nakon srednje škole i polaganja mature, prijavila se na natječaj MORH-a Postani student. Prvi korak bio je kompletan liječnički pregled u trajanju dva dana tijekom kojeg se provjerava psihička i fizička sprema. Iza toga došla je na selekciju u Zračnu bazu Zemunik gdje je prvi put poletjela na ZLIN-u 242 L, malom školskom zrakoplovu. Ta selekcija služi instruktorima da vide tko ima “ono nešto” za postati vojni pilot, za početak da kandidati nemaju strah od letenja i da uživaju u tome. Poslije selekcije Anamaria je otišla odslužiti vojni rok u Požegu gdje je prvi put na sebe obukla vojnu uniformu i postala vojnikinja.
Prvi let
– Bilo je to izuzetno zahtjevnih oko pet tjedana gdje se također radi selekcija. Od nas 120-ak ostalo nas je pola, kaže Anamaria. Prije povratka u Zemunik još je 2,5 godine provela u Zagrebu na Fakultetu prometnih znanosti, smjer aeronautika, na kojem je do u detalje svladala teoriju letenja. Po povratku u Zemunik buduća pilotkinja, paralelno sa završavanjem zadnjeg semestra, počela je s temeljnom obukom na ZLIN-u na kojem je u travnju prošle godine odradila svoj prvi samostalni let. Poslije ZLIN-a budući piloti podijeljeni su na helikopteraše i pilatusovce, i to je trenutak u kojem je saznala da će jednoga dana postati pilotkinja helikoptera.
Vojni život zahtijeva jako puno odricanja u osobnom životu. Dok su njezini prijatelji kao studenti tulumarili ona je imala postrojavanja, za svaki izlazak iz vojarne kući za vikend morala je tražiti posebnu dozvolu, a kada nije bila na predavanjima imala je obuku u vojarni.
– Znala sam da to mora biti tako i to sam prihvatila. To je vojska i mora postojati neki režim, ne možeš raditi sve što te volja. Za takav način života jednostavno se opredijeliš, kaže cura s mora čija su ljeta, umjesto za kupanje, bila rezervirana za – vojne kampove.
Umjesto kupanja u vojni kamp
– Ovo je zapravo prvo ljeto koje sam nakon nekoliko godina bila slobodna. Dok su moje prijateljice uživale u kupanjima ja sam u vojnim čizmama, uniformi i s puškom na ramenu uživala po šumi, smije se Anamaria.
Iako su žene u vojsci još uvijek dovoljno rijetka pojava da se to zamijeti, Anamaria priznaje da je malo smeta pitanje kako je biti žena u vojsci?
– Vojni sustav teži tome da stvori ravnopravnost. U letenju ni u jednom slučaju ne bih bila da nisam sposobna za to, ne kao žena, ne kao muškarac, nego kao budući pilot. Vojska stvara ravnopravnost i prema meni se ponašaju apsolutno isto kao i prema muškarcima, obuka je ista i fizički i mentalno, a do mene je hoću li uspjeti ili ne. Kriteriji su takvi kakvi jesu i moja sposobnost će ili ih nadvladati ili nisam za to, jasna je ona.
Problema zbog svog spola nikad nije imala ni s kolegama kadetima, a iako je jedina djevojka od njih osmero trenutno na obuci u Zemuniku, te je na obuku došla malo poslije njih, stvorili su čvrstu vezu pa se tako, osim u vojarni, svi skupa druže i izvan nje.
Datum 25. lipnja 2018. je već sad zaokružen u Anamarijinom kalendaru. Tada bi na promociji u Zagrebu trebala dobiti prvi čin, onaj poručnice, i krila. To će značiti da je vojna pilotkinja. Do tada je čeka još godina i pol dana letačke obuke u kojoj mora dati sve od sebe da je završi.
Na posljednje pitanje, gdje se vidi za pet godina, Anamaria raširi osmijeh i odgovara pomalo začuđujuće da – ne gleda tako daleko u budućnost.
– Konačni cilj mi je svakako sljedeće godine završiti, steći zvanje vojne pilotkinje. Onda ćemo vidjeti gdje me pošalju, prilagodit ću se situaciji, gradu, vremenu i prostoru. I to će ponajviše ovisiti o potrebama MORH-a. Naravno, voljela bih uz vojni život i letenje imati i obitelj, no svakako ću ostati u vojsci, zaključuje ova nevjerojatna mlada djevojka koja nam je ipak priznala, kad smo kod želja, da bi voljela otići u mirovnu misiju, možda za prvi put u Kosovo, ali o tom-potom, dan po dan.