Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

16 C°

Anemija

14.01.2012. 23:00


U nedjeljno jutro sam se probudila anemična. Po cijelom tijelu. Od svega što se događa oko mene i u mom prisutstvu. I zaključila sam da treba malo “krvi i mesa” u mom recesijom osiromašenom životu.
Niti igdje idem, niti mi se da, niti imam volje za što. A recesiji unatoč, vaga mi je pokazala plus dvije kile. Što je bilo šokovito, toliko da sam u subotu odlučila postiti. Pa sam skoro afanala od gladi i iscrpljenosti jer sam kao ozebao sunce čekala kad će proći ponoć da stavim što u usta. A od silnog čekanja sam zaspala na kauču i probudila se ne gladna, nego turbo gladna.
Natukla sam se grickalica i vratila u krevet. I čekala hoće li me itko od rodbine zvati na ručak. Očito, moj broj su svi zaboravili. Boli svih njih zajedno neka stvar postojim li ja više. Ni rođena mater me na ručak ne zove, baba isto, a sve je krivo to što smatraju da trebam odrasti. Njima je pojam odrasti u ovim godinama jednak pojmu udaje. Jer tko je vidio da ženskica u tridesetima odspava, makar i povremeno, vikendom dulje od 8 sati. Tko je vidio da ista ta nije vrsna kuharica i ne sprema tripice, sarme i bakalar na bilo. Suši, muši, tortilje i ostala spiza za njih se ne ubraja u spizu nego u gluparije. Jer bez kil janjetine, teće juhe i poštenog papršnjaka kuharica nije kuharica nego kurvarica. Osim toga, kakav je to muškarac, Hrvat i katolik koji bi se hranio nečim što nije normalno. Onda ni s njim nešto ne bi bilo u redu…
Izvela sam tako jadna i potištena sebe na brzinsku picu u kvartu. Koju nisam mogla pojesti cijelu. Što od grižnje savjesti zbog one dvije kile, što zato što nije bila dobra jer su promijenili picajola.
Popodne sam slušala prodike, čak i od prijateljica koje kao da ne znaju koliko sam očajna, kako je zaista već vrijeme da si barem nađem dečka. A kad čujem to dečko – slabo mi dođe. Pa nisam ja Veljača da imam dečka. Meni treba čovjek, meni treba men, a ne nekakav dečko.
Odavno više ne brijem na možebitnu karijeru i ne sanjam kako ću jednog dana od obične butik prodavačice postati Erin Broković i pozatvarati sve ove koji su muljatori. Ne brijem više ni da sam Vondervumen pa ću sve ove koji su opljačkali državu teleportirati u zatvor, a na njihova mjesta staviti poštene… Ne vjerujem čak više ni u poštenje u sistemu u kojem vlada parola zdrpi i briši.
Ne vjerujem tako ni u riječ dečko jer mi je presmiješna. I automatski me asocira na nešto balavo, razmaženo, neiživljeno, neozbiljno nenaraslo i nedoraslo… Da dečko…
Pita me Marta vjerujem li u ljubav?! Ne vjerujem, sestro mila, više ni u to, pa makar se radilo i o Lari i o Jaši. Eto, najiskrenije. Kao, ljubav vječna, pa nastavio on živjeti s drugom, ona s drugim…
Pa čak ni Đulija Roberts više u to ne vjeruje jer ne glumi ni odbjegle nevjeste, ni moderne Pepeljuge, a sve češće su joj uloge zločestih maćeha. A i svi ostali moji filmski idoli su ili barem pet puta ženili, promijenili barenko tri religije i usvojili minimum jedno dijete s dalekog istoka s jednom od tih bivših žena…
Ljubav je pojam koji je svoj smisao se već odavno izgubio u bespuću hrvatske zbiljnosti. Ljubav koja ne boli, makar povremeno, nije ljubav…
Mare ([email protected])