Branka Riđički: Potrebu za vizualnim izražavanjem osjećala sam odmalena

Potrebu za vizualnim izražavanjem osjećala sam odmalena. Slikala sam oduvijek, iako ne ‘službeno’ već u nekoj samoizolaciji; ne na platnu nego na pozadinama već korištenog papira, unutarnjim koricama knjiga…
Povodom nedavno otvorene izvrsne izložbe “Viaggio” u Muzeju antičkog stakla Zadarski list razgovara s autoricom izložbe, slikaricom i umjetnicom Brankom Riđički.
Kako je došlo do Vaše prošlotjedne izložbe u Muzeju antičkog stakla u Zadru?
– Kao članica HDLU-a Zadar priložila sam društvu prijedlog izlaganja izložbe Viaggio. To su prihvatili i predsjednik društva Ivan Govorčin kao i ravnatelj Muzeja antičkog stakla Ivo Fadić, i ja sam im izuzetno zahvalna na ovoj prilici da se predstavim svom gradu i izlažem pred ljudima pored kojih sam odrastala.
Interes za putopis
Izložba “Viaggio” vizualna je rekonstrukcija, stoji u katalogu Vaše izložbe, itinerara Filipa Vezdina, karmelićanina, lingvista i indologa iz 18. stoljeća. Odakle ideja da se umjetnički “pozabavite” Vezdinovim putovanjima?
– Putopis me oduvijek zanimao kao književni žanr pa sam kao talijanist, na preporuku prof. Mladena Machieda, mog dragog profesora i mentora, proučavala putopis Filipa Vezdina “Viaggio alle Indie Orientali” (Put u Istočnu Indiju). Kasnije smo suprug Daniel Riđički i ja odlučili snimiti dokumentarni film na temu tog putopisa i tako je nastao pedesetminutni film “Viaggio”. Tijekom rekonstrukcije Vezdinova putovanja po južnoj Indiji, otkrivali samo sve više manje poznatih činjenica o njegovu djelovanju, primjerice da je za sobom ostavio nekoliko desetaka knjiga poezije koju je pisao na malajalamskom jeziku, koji se uglavnom govori u Kerali. Osim pisanja poezije, Vezdin je bio i vrijedan prevoditelj, tako da je na malajalamski preveo i Stari zavjet, dajući tako južnoindijskim kršćanima mogućnost čitanja Biblije na vlastitom jeziku. Istovremeno, u Europi je tiskana i prva gramatika sanskrtskog jezika koju je sastavio Vezdin, i koja je postala temeljem kasnije pojave lingvistike kao zasebne discipline. Mene je u cijeloj toj priči možda najviše fascinirala ta dvostrukost u Vezdinovu pristupu svome poslanju: podjednako je djelovao u oba smjera, upoznavajući Indiju s Europom, ali i Europu s Indijom. Njegov alat u takovom poduhvatu bile su riječi. Ja sam pokušala reinterpretirati ta nastojanja slikom, koja kao bitan dio sadrži i riječi svedene na grafem, sliku koju tvori rukopis, a ne značenje koju riječ opisuje.
Što za Vaš umjetnički izričaj znače putovanja (U katalogu stoji da od 1990. godine neprestano putujete), a što prilagođavanja novim sredinama i upoznavanje drugog i drugačijeg?
– Putovanja su uvijek izvor novih inspiracija. Mnogi umjetnici putovali su, osobito u južne krajeve ili na istok, kako bi osvježili kolorit i pronašli nove izazove koje bi prenijeli na platno. Osim toga nova sredina i nepoznato prisiljavaju vas da izoštrite svoje osjete, da primjećujete i upijate intenzivnije ono što je drugačije. Ali, još je važnija razina osobnog razvitka kojeg izazivaju stalna putovanja. Putovanja i život u stranoj zemlji prisiljava nas suočiti same sebe, svoje nedostatke, strahove, neznanja… U mnogim je kulturama pojam putnika idiom koji ukazuje na onoga koji se odvojio od zaštite doma i domovine, i učinio se ranjivim strancem. Ali iz te ranjivosti, kad zamre bol i osjećaj samoće, izvire jedna nova osobna dimenzija koju je gotovo nemoguće doseći ostajući na jednom mjestu. To s vremenom dovodi i do paradoksa, da se čovjek sve manje osjeća strancem tamo gdje bi se trebao osjećati strancem, ali i sve manje domaćim tamo gdje bi već trebao biti domaći. Zato mi je izuzetno važno da sam nakon samostalnih izložaba u Americi, Aziji i Africi sada dobila priliku da svoju prvu samostalnu izložbu u Hrvatskoj ostvarim baš u svom Zadru, gradu mojih korijena, mojih roditelja, izuzetnih prijatelja, gradu moje mladosti.
Strastveni putnik
Zajedno sa suprugom, Danijelom Riđičkim, kulturnim i geografskim različitostima bavili ste se i kroz seriju dokumentarnih filmova. Koji su to filmovi i kakva su vaša iskustva rada na filmu?
– Kulturne i religijske različitosti oduvijek su nas zanimali na prvom mjestu kao strastvene putnike a potom i iz želje da se nađu odgovori na pitanja u čemu se razlikujemo i zašto ljudi teško prihvaćaju različitosti. Jer često su upravo razlike među ljudima razlozi čak i ratnih sukoba. S takvog polazišta nastala je na primjer serija “Tihi glasovi” od šest polsatnih filmova koji obrađuju probleme društveno ugroženih grupa ili pojedinaca na području južne Azije, konkretno u Indiji i Pakistanu. Tako smo snimili film Peshawar Rubab koji govori o prognanim glazbenicima koje su talibani istjerali iz Kabula i koji su u pograničnom gradu Peshawaru pokrenuli svoje glazbene škole u kojima su čuvali svoj zasebni i fascinantni urbani identitet, nasuprot gorštačke isključivosti talibana. Napravili smo i film o transseksulacima u Bombaju, ženama zarobljenih u tijelima muškaraca i teškoćama koje pred njih stavlja tradicionalno i konzervativno društvo. Tu je bio i film o pogubnom djelovanju globalizacije na autohtone riječne ribare uz rijeku Ind, i one uz Arapsko more, koji ubrzano nestaju zajedno sa svojom jedinstvenom kulturom koja nestaje s njima. Napravili smo i film o slikaru Iqbalu Hussainu u Lahoreu, koji djeluje u takozvanoj crvenoj četvrti grada i koji oslikava tragične živote lokalnih prostitutki. Dakle, bavili smo se onim što se često nazivlje marginama društva, iako osobno vjerujem da takozvani ‘mainstream’ društva u svojoj aroganciji i svojoj bahatosti uopće ne razumije koliko je važna ta margina i za društvo u cjelini ali i za sam taj ‘mainstream’.
Slikarstvom ste se počeli izražavati relativno kasno – prije desetak godina. Kako i zašto je do toga došlo?
– Potrebu za vizualnim izražavanjem osjećala sam odmalena. Slikala sam oduvijek, iako ne ‘službeno’ već u nekoj samoizolaciji; ne na platnu nego na pozadinama već korištenog papira, unutarnjim koricama knjiga… No kada sam se trebala odlučiti što ću studirati prevladao je neki osjećaj “razuma” koji je bio zapravo odraz vremena u kojem sam odrastala a taj je bio da se treba studirati nešto “konkretno”, nešto od čega ćeš moći plaćati račune. I tako je moja potreba za likovnim izražavanjem bila potisnuta i spavala negdje u zapećku. No tijekom studentskih dana počela sam se baviti filmskim medijem. Kad sam upoznala supruga Daniela Riđičkog, koji je već bio renomirani autor dokumentarnih filmova, naš zajednički rad na dokumentarnim filmovima bio je samo logičan slijed zbivanja. Intenzivno doživljene različite zemlje, običaji i ljudi napokon su me ponukali da počnem slikati. A i shvatila sam da je najvažnije ne odustajanje od sebe same.
Zaštitni znak
Projektom Viaggio dominiraju žarke, tople boje. Zašto?
– Tople žarke boje bile su oduvijek moj zaštitni znak. Kada sam na Sri Lanki radila samostalnu izložbu, jednu od slika sam nazvala ‘Boje mog otoka’. Mislila sam na otok Zverinac s kojeg je moj otac, gdje je živio moj predragi dido Augustin, gdje sam provela formativni dio djetinjstva. U tom sam ciklusu koristila tri spektra: modro, zeleno i crveno. Pitali su me da im objasnim te boje, i ja sam rekla kako je modro za more i nebo a zeleno za maslinu. A crveno, pitali su? E, pa to sam ja!
Osim slika na izložbi smo primjetili i nekoliko “instalacija” kao i film o Filipu Vezdinu. Što za Vas znači višeslojnost koja krasi projekt Viaggio?
– Dio instalacije Viaggio su i stari kovčezi, škrinje, torbe… U toj su bagaži svitci putnih fotografija, kao vizualni dnevnik, itinerar. Jedna se putnička škrinja tako zove ‘Škrinja uspomena’, i preko se njenih rubova poput vode prelijevaju fotografije povezane običnim konopcem. Drugi pak kofer sadrži skice i kolorističke zabilješke s juga Indije. Tu su i okviri starih slika, koji su pretvoreni u prozore. Umjesto škura, na tim su prozorima svitci od starih novina na čijim marginama se nalaze putne bilješke i sjećanja. Same slike su neka vrsta interpretacije starih mapa i zemljopisnih karata, film koji se vrti tijekom izložbe je osobni putopis koji svjedoči o podjednakom traženju Vezdinovih tragova kao i odgovora na sasvim osobna pitanja koja svako putovanje postavlja pred nas. Jednostavno, putovanje je višeslojan doživljaj, i vjerujem da se sve implikacije putovanja lakše mogu sabrati i posredovati publici putem višeslojna pristupa nego li naprosto putem slika, filma ili fotografija samih za sebe.
Budući da ste rođena Zadranka koja danas živi u inozemstvu, kakve su Vaše današnje veze sa Zadrom?
– Svako putovanje ima dva podjednako važna čimbenika: odredište i ishodište. Mogu otići i na kraj svijeta, ali uvijek polazim iz Zadra. I u Zadar se vraćam. Gdje god da jesam, u sebi nosim identitet Zadra i Hrvatske, jer to je kultura iz koje sam izrasla i kojoj nastojim i nadam se nešto i sama pridodati. Zadar se umnogome promijenio otkako sam iz njega otišla, ali nabolje. Rekla bih, bez nekog lokal patriotizma, da se Zadar od svih gradova najviše razvio od stjecanja nezavisnosti. I na to treba gledati. Ne treba se dešperivati zbog mnogo toga lošega oko nas, nego uživati u mnogo toga što je kod nas dobro. A toga je doista puno. U Zadru žive moji roditelji, mnogi dragi prijatelji, moje drage prijateljice… Možda se i ne nalazimo koliko bi htjeli, ali smo zato naučili vrijeme koje nam je Bog dao da provedemo zajedno u intenzivnoj interakciji, kreativnim razgovorima i idejama. Na taj se način fizičko vrijeme intenzivira, kao da mu se produžuje trajanje. Konačno, ne morate biti fizički uz nekoga da bi se ostvarila interakcija. Ako nam je moderni svijet dao išta korisnoga, to je mogućnost komuniciranja, pa je zapravo sve manje važno gdje si. Postalo je sasvim lako svakodnevno biti s prijateljima razbacanima diljem svijeta, i putem prijatelja ja sam zapravo svakodnevno i u Zadru, pa makar živjela na Cejlonu ili u Americi.

 ŽIVOTOPIS

Branka Riđički rođena je u Zadru 1966. godine. Završila je studij povijesti umjetnosti i talijanskog jezike i književnosti u Zagrebu. Od 1991. godine djeluje kao nezavisni producent i autor dokumentarnih filmova. Slikarstvom se profesionalno bavi od 2001. godine. Živila je i djelovala na Šri Lanki, u SAD-u, u Egiptu… Jedan je od osnivača članova međunarodne grupe likovnih umjetnika Connecting Art. Član je HDLU-a Zagreb. Trenutno živi i radi u Zagrebu. Autorica je niza samostalnih (Kairo, New York, Colombo) i skupnih izložbi, među kojima ističemo „Internacionalni Biennale slikara i kipara Mediteran 2008″ (Trogir), „Graffiti Festival” (Kairo), „El Hakeeba” (Aleksandrija), „Dialogues” (Ptolemaida), „The New Esperanto” (New York), „Biennale Internazionale dell’Arte Contemporanea” (Firenca)…