BRANKO BEGAN: “Slijepi šahisti pobjeđuju i one koji vide!”

Dočekao me pred ulazom u prostorije Udruge slijepih Zadarske županije. Pruža ruku i kaže: Branko Began. Ulazimo u prostorije i  sjedamo za stol. I tako počinjem razgovor s čovjekom koji je posljednje  tri godine osvajao titulu prvaka Hrvatske u šahu za slijepe i slabovidne.  Prva misao koja mi je pala na pamet je kako povezati šah i slijepe…
– Jesi znao da slijepi šahisti bez problema pobjeđuju videće? – pita me  Branko, a ja odgovaram s onom poznatom "kako to?". Ustaje Branko sa  stola i donosi kutiju sa šahovskom pločom i figurama. Želi mi praktično  pokazati kako to izgleda. No, nailazimo na problem jer ja sam sa šahom  na "vi". Međutim, Branko ne odustaje. Dok razgovaramo pravilno slaže  šahovske figure. Bijele na jednu, crne na drugu stranu.
– Crna polja su malo izdignuta, pa se na dodir mogu prepoznati. Figure imaju malo izbočenje poput špica u podnožju koje ulazi u rupu na  svakom od 64 polja. Tako mi slijepi šahisti "zabadamo" figure.

Računalo u glavi
U redu, ali opet mi nije jasno, kako slijepi mogu pobijediti videće.
– Figure prepoznajemo po dodiru, a jesu li crne ili bijele razlikujemo ih  po tome što su crne u podnožju malo zarezane. Tako smo riješili probleme s poljima i figurama. Sve ostalo je u glavi, a tu nema razlike jeste li slijepi ili niste. Opipamo vlastite i protivnikove figure i slažemo kombinacije u glavi. Neki igraju po memoriji u glavi nakon što im protivnik na glas  kaže koji je potez povukao, a neki diraju figure, tu nema pravila.
Sada mi je malo jasnije, ali opet…
– Poznajem neke slijepe šahiste koji kao da u glavi imaju računalo. Bez  problema pobjeđuju vrlo kvalitetne videće šahiste.
Branko mi dalje kaže da on medicinski spada u slabovidne osobe.  Dakle, nije potpuno slijep.
– To mi pomaže u orijentaciji. No, u većini situacija malo je razlike između mene kao slabovidne i potpuno slijepe osobe. Ja tebe sada gledam, raspoznajem obrise, ali sutra te ne bih prepoznao na ulici.
Baš je prepoznavanje problem jer ima onih koji misle da slabovidni  "samo malo lošije vide".
– Prolazim pored ljudi i budući da nemam jasne slike lica ne javim im  se, a međusobno se poznajemo. Neki tada misle da ih izbjegavam. A to  nije točno, Jednostavno, ne mogu ih prepoznati. Zato sada jasno svima  kažem da kad me susretnu na ulici slobodno zazovu imenom ili potapšaju po ramenu.

Školovanje u Zagrebu
Branko ima 41 godinu, a problemi s vidom prate ga od rođenja.
– Kako godine idu tako mi vid sve više stagnira. Imam i glaukom, ali ne  dam se. Išao sam u osnovnu i srednju školu u Zagreb jer je to bio jedini  način za steći neko zvanje. U Zadru tada nije bilo nikakvih uvjeta za školovanje. Danas je drugačije jer slijepa i slabovidna djeca imaju pravo na  osobne asistente u školskom sustavu. To je veliki korak naprijed jer obitelj ostaje u gradu u kojem ste rođeni, ne morate se seliti, odnosno odvajati od najbližih.
Šah je zavolio baš u Zagrebu.
– Kao i obično puno toga ovisi o profesorima. Ja sam imao prof. Roberta Pugara koji mi je predavao matematiku i koji nas je poticao na šah. I  tako je krenulo. Učio sam od njega, i slagao u glavi neke svoje kombinacije.
Kad se vratio u Zadar šah je malo ostao po strani, a u prvi plan  došao pikado.
– Pikado je tada bio vrlo popularan, kako među videćima tako i među  slijepima. U Udruzi smo dobili vrlo kvalitetan zvučni pikado i počeli  igrati. Imali smo jako dobru momčad s kojom smo osvajali prvenstva  Hrvatske.
Ipak, kako prva ljubav zaborava nema, Branko se vratio šahu.
– Igrao sam i dalje pikado, ali šah je ipak prvi izbor. Budući da nas je u  udruzi malo, odem na turnire u Šahovski klub Zadar. Tamo održavam  formu.

Nedostaje trenera
A kakva mu je forma u pikadu mogao sam se i sam uvjeriti.
– Ajmo jednu partiju.
Ajmo, kažem. I krenulo je.
– Ja ti uvijek gađam 19. Tako mi se najlakše orijentirati. Ima vrhunskih  slijepih pikadista koji bez problema pogađaju središte. Ne bi vjerovao kako to izgleda.
Igra ide kraju. Dobio je priliku prvi "izaći", ali nije. Ja svoju priliku  nisam propustio.
– Čestitam ti – kaže mi, a meni ponovno upitnik iznad glave: Kako zna  gdje gađa?
– Po osjećaju. Znam koji su brojevi jedan pored drugoga. Ako pogodim  tri znam da je 19 malo lijevo. I tako se snalazimo.
Nego da se vratimo na šah. Began ima međunarodni rejting koji mu  daje mogućnost nastupa i izvan granica Lijepe naše.
– Nastupao sam na Europskim prvenstvima, a za međunarodni iskorak nedostaju nam kvalitetni treninzi. Zato se i nadam da ćemo uspjeti  realizirati programe koji podrazumijevaju angažiranje trenera bez kojih  nema napretka. Većina nas smo samouki i treba nam netko s kime  možemo napredovati.
Govori mi Branko još o mnogočemu, ali vrijeme je prolazilo. Pozdravljamo se na kraju, a ja sam za domaću zadaću dobio konačno naučiti  igrati – šah!
 

Posao, stan, ženidba
Branko radi na FINA-inoj poslovnici u Zadru.
– Malo je poslova koje mogu raditi slijepe osobe. Nakon završetka srednje škole u kojoj je postojao smjer za telefonista i administrativnog tajnika, godinu i pol dana bio sam u radionici koja je proizvodila tapisone i to sa strojevima prilagođenima slijepima. Ipak, zbog dosta prašine, koja iritira oči, to nije bio najbolji izbor. Kad sam se vratio u Zadar radio sam na nekoliko centrala i sada već dugo godina u FINA-I.
Beganovi su iz Rtine, a Branko živi u Zadru u podstanarskom stanu. Želio bih imati svoj stan…
– Bilo je dosta obećanja da ću na korištenje dobiti gradski stan. Ali svaki put kad je trebalo posao realizirati do kraja negdje je zapelo i umjesto mene u stanove su ulazili drugi ljudi. Ne znam do kada će biti tako. Želio bih se i oženiti i zasnovati svoju obitelj, u čemu bi mi sigurno pomoglo da imam riješeno stambeno pitanje.
 

SUSSO Donat
Began se natječe kao član Sportska udruge slijepih i slabovidnih osoba Donat.
– Morali smo osnovati udrugu koja će biti članica Hrvatskog športskog saveza slijepih. To je bio uvjet da bismo mogli sudjelovati na natjecanjima. Budući da nemamo svoje prostorije koristimo one koje u središtu grada ima Udruga slijepih Zadarske  županije. Radimo sve kako bismo povećali članstvo jer sigurno ima slijepih i slabovidnih koji bi se mogli pronaći u sportskim aktivnostima.
 

Marinko Vidaić
Began posebno ističe ime jednog čovjeka kad je riječ o Udruzi čiji je dugogodišnji  član.
– Marinko Vidaić je dugo vodio našu udrugu i nesebično se zalagao za slijepe i slabovidne. Imao je odličan odnos s potencijalnim poslodavcima i zahvaljujući njemu  mnogi od nas su se zaposlili. Njegovom smrću 2012. godine počela je stagnacija.  Sada smo dobili novog predsjednika Mladena Bajla koji je dobro posložio stvari i želi  nastaviti tamo gdje smo stali nakon Vidaićevog odlaska.