Don Tomislav Sikirić, pravi i istinski duhovni pastir

Svi svećenici koji su do sada živjeli i radili u Škabrnji, vjerujem da su na svoj način ostavili trag Kristovog svećenika. Njihov utjecaj očituje se i u činjenici da smo u Domovinskom ratu s krunicom oko vrata kao jedan stali na branik naše hrvatske domovine i naše Škabrnje i u najtežim trenutcima zbog četničkog zla i mržnje sačuvali svoje dostojanstvo i svijetlo lice.

Najteže godine
Don Tomislav Sikirić, koji je, naslijedivši don Josu Kokića, došavši u Škabrnju uoči samog Domovinskog rata i proživljavajući s nama najteže ratne i poslijeratne godine, ostavio je neizbrisiv trag i pečat u Škabrnji.
Rođen je 18. kolovoza 1965. u Zadru, osnovnu školu završio je u Bibinjama, a klasičnu gimnaziju u Zadru, studij teologije završio je u Zagrebu na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Za svećenika ga je zaredio u zadarskoj katedrali sv. Stošije, 16. prosinca 1990., msgr. Marijan Oblak, tadašnji zadarski nadbiskup.
Mladu misu slavio je u rodnim Bibinjama 20. siječnja 1991. Nakon mlade mise bio je neko vrijeme kapelan u Zadru u žŽupi Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije na Puntamici. Prva samostalna župa u kojoj je bio imenovan župnikom bila je Škabrnja i Nadin.
U Škabrnju je došao 20. kolovoza 1991., naslijedivši dotadašnjeg župnika don Josu Kokića. Prvu misu slavio je u nedjelju 25. kolovoza 1991. i od tada živeći u Škabrnji dočekat će sa svojim župljanima Škabrnje i Nadina i sudbonosni 18. i 19. studenog koji će i njega kao i sve žitelje tih mjesta, obilježiti za cijeli život. Zadnju sv. misu u crkvi Velike Gospe u Škabrnji slavio je 17. studenog 1991., kad je bilo i nekoliko krštenja novorođene djece.

Granate i pucnji
U svom svjedočenju o tim danima rekao je: "18. studenog 1991., bio je ponedjeljak, rano ujutro, činio se kao i svaki normalan radni dan. Radnici su već u šest sati napuštali svoje selo i odlazili u Zadar na svoja radna mjesta. Već u petnaest do sedam začule su se prve granate i pucnji koji su me probudili. Bio je prekrasan sunčan dan. Svi smo bili svjesni da je počelo ono najgore. Sklanjali smo se kako je tko mogao i stigao. Ja sam se zajedno s obitelji pok. Nikole Bilavera sklonio u podrum kuće pok. Jele Brkić. Napad je trajao cijeli dan. Naši hrabri borci davali su žestok otpor tako da Srbi nisu baš s lakoćom prodirali u dubinu sela. Negdje oko 14,30 sati četnici su ušli i u naše kuće, ali s druge strane, što nas je i spasilo da nas nisu pobili. Ostali smo u podrumu ja i sa mnom još četrdesetak civila, što djece, što odraslih. Jedna je omanja grupa u ponedjeljak na noć otišla iz našeg podruma i jedva su izvukli živu glavu. Mi smo se povukli iz sela sutradan u utorak na noć, izvlačeći se prema Prkosu."
Nakon izgona iz sela, dekretom oca nadbiskupa Marijana Oblaka uređeno je da župnici župa u kojima se nalaze prognanici preuzmu duhovnu skrb za prognanike. Don Tomislav Sikirić preuzeo je duhovnu skrb za prognanike sjevernog dijela nadbiskupije, za one koji su smješteni u Turističkom naselju Zaton kod Nina, zatim u TN Punta skala u Petrčanima, hotelu Pinija i vikend-naselju Sabunike kod Privlake. Treba podsjetiti da je sve ključne sastavnice vjerskog života kao što su krštenja, vjenčanja, sprovode, proslave blagdana Velike Gospe i Sv. Ante za prognane župljane Škabrnje i Nadina obavljao don Tomislav Sikirić. Za blagdan Velike Gospe svake godine bila je misa u svetištu Gospe Maslinske u Zadru. U svakom slučaju don Tomislav Sikirić nastojao je održati i očuvati kontinuitet vjerskog života župe Škabrnja, tako da se, primjerice, ni jednog trenutka nisu prestale voditi župne matice.

Humanitarno djelovanje
U progonstvu se don Tomislav Sikirić posebno zauzeo na humanitarnom djelovanju, u klubu Škabrnjana i osnivanjem Caritasa (u Zadru, Ul. bana J. Jelačića), potičući na taj način prikupljanje razne humanitarne pomoći za naše prognane mještane. Tako je u to vrijeme zabilježena značajna materijalna pomoć od naših iseljenika iz Amerike i iz Kanade, koju je don Tomislav štedio za povratak u koji je zajedno sa svojim župljanima tako čvrsto vjerovao. Nakon povratka tu je pomoć iskoristio za uređenje župne kuće i crkve sv. Luke te nabavku zvona na crkvi sv. Luke.
Za vrijeme progonstva, zahvaljujući prijateljstvu između don Tomislava Sikirića i don Giovanija Trusine sklopljeno je prijateljstvo između župe Škabrnje i župe Paliano blizu Rima, o čemu svjedoči povelja kumstva.
Nakon oslobođenja Škabrnje i povratka don Tomislav Sikirić upregnuo je sve svoje snage na izgradnju do temelja srušene crkve Velike Gospe, tražeći od nadbiskupa Ivana Prenđe da izgradnja crkve dobije prvenstvo u Zadarskoj nadbiskupiji, na što je nadbiskup pristao.
Nakon što je prihvaćen nacrt buduće crkve Velike Gospe i postignut sporazum s tadašnjim Ministarstvom razvitka i obnove, započela je i njezina izgradnja, odnosno 30. prosinca 1999. blagoslovljeno je gradilište i položen je i temeljni kamen uz nazočnost velikog broja mještana, nadbiskupa zadarskog Ivana Prenđe, novog svećenika Josipa Lenkića, ministra rada i socijalne skrbi Jose Škare, predstavnika Ministarstva razvitka i obnove te izvođača radova.
Posebno zauzimanje i veliko zadovoljstvo don Tomislava Sikirića bila je nastava vjeronauka u Osnovnoj školi "Vladimir Nazor", na koju su se odazvali svi učenici.

Čovjek snuje, Bog određuje
Don Tomislav Sikirić kaže: "Uz Škabrnju me veže mnogo toga. Devet godina nije malo. Došao sam kao mladomisnik s navršene dvadeset i četiri godine, pun zanosa i volje za rad, s puno planova i ambicija. Isplanirao sam svoj način rada i odredio prioritete, rad s djecom i mladima na prvom mjestu. No, kako naš narod kaže, čovjek snuje, Bog određuje, tako se dogodilo i meni. Moj pastoralni rad počeo je krvavo. U Nadinu sam slavio misu dva puta u crkvi, sve ostalo do progonstva u podrumima. U Škabrnji slavljenje misa bez zvonjave, tiho i sa strahom da nam ne doleti koja granata u crkvu. Proživio sam sa svojim vjernicima krvavi pir Srba iz susjedstva. Onda je slijedilo dugih pet godina progonstva, pa povratak, izgradnja i sve ostalo. Sve je to obilježilo moje župnikovanje u Škabrnji. Danas ni za čim ne žalim, prihvatio sam taj križ, nastojao ga sa svojim narodom s vjerom iznijeti do konačnog uskrsnuća. Uspio sam, bolje rečeno – uspjeli smo – i zato sam ponosan na Škabrnju i njezine žitelje i Bogu zahvalan. Danas sam ponosan na sve to što smo zajedno izdržali. Žao mi je što nisam dovršio u Škabrnji izgradnju crkve i nabavu novih pet zvona, koja smo tako žarko u progonstvu željeli čuti. No, moje je zvanje takvo, idi tamo gdje si najpotrebniji. Sad sam najpotrebniji ovdje gdje sam."
Upravo kao što je tiho došao u Škabrnju u kolovozu 1991., tako je nakon proslave blagdana Velike Gospe 15. kolovoza 1999. tiho i otišao. Na toj zadnjoj misi koju je slavio, prije otpusta i blagoslova naroda obznanio je da ide u drugu župu, tražeći oproštenje od svih koje je za svog župnikovanja možda bilo čime uvrijedio. Isto je tako svima koji su mu bilo čime pomogli i podržavali ga, zahvalio i zamolio sve vjernike da prihvate novog župnika kao što su rado prihvatili i njega.
O odnosu Škabrnjana prema svojim župnicima pisao je C.F. Bianchi, davne 1879. godine ovako: "Ako se svećenici dobro ophode prema njima, onda ga svi vole i štuje, a u protivnom slučaju ne drže ga za svećenika ili ga ismijavaju i preziru…"
Vjernički kršćanski puk Škabrnje volio je i poštovao don Tomislava te ostao zahvalan za sva njegova tjelesna i duhovna djela milosrđa koja nam je učinio tijekom svog župnikovanja. Bio je pravi i istinski duhovni pastir koji nas je u najtežim trenucima Domovinskog rata i progonstva hrabrio i tješio, a nakon povratka u spaljenu i porušenu Škabrnju, snažno se angažirao oko povratka i okupljanja župne zajednice te izgradnje i obnove u ratu porušenih i spaljenih crkvi (Velike Gospe, Sv. Luke i Sv. Marije) i župne kuće.
Pokoj vječni daruj mu Gospodine. Počivao u miru.
 

Ante Milković, dipl. inž.