Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

16 C°

DRAGAN DŽAJIĆ: “Skoblar je igrač kojega sam najviše volio”

12.04.2020. 10:13


Ub – kratka riječ od samo dva slova, tako puno govori kada je riječ o Draganu Džajiću, uz Dragana Šekularca najvećoj Zvezdinoj zvijezdi svih vremena. Nogometni romantičari bi o njegovim minijaturama mogli napisati skraćenu verziju »Rata i mira« opisujući Džajićeve driblinge, jurnjavu lijevom stranom, rolanje lopte magičnom ljevicom, teledirigirane centaršuteve koji su pogađali napadače, slobodne udarce koji su preko živog zida pogađali mrežu i tako redom. Riječ je o godinama najboljem lijevom krilu na svijetu, stalnom članu reprezentacije svijeta u doba kada svjetsku selekciju nisu sastavljali raznorazni prodavači magle, nego su onda tu igrali stvarno najbolji igrači našeg planeta, a Džajić je redovito istrčavao s njima u društvu, to sve dovoljno govori. Proslavio se i kao direktor voljenog mu kluba s kojim je bio prvak Europe. Sada se u umirovljeničkim danima, kao i brojni Beograđani i Beograđanke, nastoji nekako sačuvati od nevidljivog neprijatelja, zloglasnog koronavirusa.
– Svi smo u nekakvoj izolaciji, a ja poštujem ono što je Vlada Republike Srbije odlučila, mjere koje je donijela – kaže Dragan Džajić, koji je za reprezentaciju Jugoslavije igrao čak 85 utakmica, u klubu je rekorder s 590 dvoboja za Zvezdu.
– Naše je pridržavati se preporučenih mjera zdravstvene komisije i Vlade, a to je da ostanemo kod kuće. Ja se tako ponašam, već je četvrti tjedan kako sam doma, nigdje ne izlazim. Ovdje sam u krugu obitelji. Pridržavam se uputa.


Desant na Ub
Kao u grudi koja zakotrlja lavinu čiji eho se čuje do danas, Džajić je krenuo iz Uba, proslavivši to malo srpsko mjesto. Kao danas se sjećam pokojnog velikana u raznim kvizovima, pokojnog prijatelja Mirka Miočića, inače »fetivog hajdukovca«, sveznalice još iz dana legendarnog Olivera Mlakara, kada mi se pohvalio po povratku iz JNA da je na vojnoj vježbi sudjelovao u »desantu na Ub«, dolasku u rodno mjesto Dragana Džajića.
– Imam svojih u Ubu i dok nije zavladala ova pandemija, tamo sam odlazio vrlo često. U Ubu mi živi sestra sa svojom obitelji. Kada sam imao vremena, tamo sam odlazio vrlo rado.
Snagom svog iznimnog talenta brzo je postao protagonist na velikoj sceni, došavši iz »malog mista« na veliku scenu kao klinac u klub u kojem su igrali velikani nogometa. Nije bilo nimalo lako, ondašnja jugoslavenska nogometna pozornica je imala asova na svakom kantunu. Iako je inače skroman, kao i brojni drugi sportski velikani, ne može zaobići svoje kvalitete.
– Bio sam talentiran i doveli su me u Beograd, u Zvezdu i poslije je sve išlo svojim tijekom. Došao sam iz Uba sa 16 godina, a u sedamnaestoj sam godini ušao u prvi tim i od tada je sve to krenulo kako je krenulo. Nije bilo lako. Činjenica je da je bilo tada jako puno dobrih igrača, poznatih imena, ali eto, valjda sam i ja nešto pridonio snagom svog talenta. Kao prvo, već nešto govori što sam kao vrlo mlad ušao u prvu momčad Zvezde i što sam ostao u prvoj momčadi, te to što sam već iduće godine ušao u reprezentaciju Jugoslavije. Znači da sam vjerojatno imao neku kvalitetu, inače ne bi bilo toga.
Kako u Zvezdinoj momčadi, tako i u jugoslavenskoj momčadi, dočekala su ga brojna znana trenerska imena od kojih se spomenuo nekih proslavljenih velikana.
– U prvom sastavu Zvezde me kao trener dočekao Miša Pavić, on je vodio prvu momčad, a kada sam igrao za juniore, trener je bio Miljan Miljanić. U nizu godina koje sam igrao u reprezentaciji, bio sam kod svih tadašnjih selektora, od Aleksandra Tirnanića Tirketa, Milovana Ćirića, Marka Valoka, Ante Biće Mladinića… Recimo da je 1964. godine, kada smo bili na Olimpijskim igrama, trener bio Milan Antolković. Spomenuo bih u tom dugom nizu i Vujadina Boškova, uglavnom puno je izbornika, a ja sam sve te godine bio standardni reprezentativac, od 1964. do 1978. godine.


Finale s Italijom
Ubrzo se reprezentaciji pružila velika šansa za europskim naslovom nakon beogradske pobjede nad Njemačkom golom Joška Skoblara. U polufinalu u Firenci je 1968. godine, sa samo 22 godine, u svom filigranskom stilu fintama posjeo na koljena i Willsona i Bobbyja Moorea te matirao Banksa za veliku pobjedu u polufinalu nad svjetskim prvacima Englezima. U finalu s domaćinima Talijanima je prvo bilo 1:1 (strijelac također Džajić) a po tadašnjim pravilima se igrala onda nova utakmica u kojoj su Domenghini, Anastasi, Facchetti, Riva i društvo slavili 2:0. Najviše ostaje u sjećanju podvig nad Englezima, iznenađujući uspjeh koji je slavila cijela zemlja.
– Što se finala tiče, nije nam smetalo to što se igralo u Italiji. Ispalo je da je velika sreća bila na strani Talijana jer smo u toj prvoj utakmici, kada je okončano 1:1, igrali zaista izvanredno. Bili smo bolji i bili smo nadomak pobjede, oni su nam izjednačili desetak minuta prije kraja. U ponovljenoj utakmici oni su bili bolji. To moramo priznati, ali smo propustili veliku šansu u onoj prvoj utakmici finala pobijediti i biti prvaci Europe. To je za mene osobno jedan veliki žal, nakon svih tih silnih godina koje su prošle. To je jedan trenutak, kao i oni neki s klubom, koje nikada ne mogu prežaliti. Imali smo dobru reprezentaciju i bila je čista nesreća što nas sve to nije dovelo do titule prvaka Europe. Što se Engleza tiče, oni su bili prvaci svijeta i što je normalno, bili su veliki favoriti. Mi smo djelovali iz drugog plana. Imali smo tako dobru reprezentaciju, kada razmišljam o svemu tome, za Europu i za svijet to je bilo iznenađenje, ali mi smo se mogli nositi s njima. Što su suparnici bili zvučniji, to je kod nas igrača bio veći motiv. Jednostavno, mi smo ušli u igru bez kompleksa iako smo imali veliki peh da nam se Ivica Osim ozlijedi već u četvrtoj, petoj minuti, a tada nije bilo prava zamjene. On je statirao na krilu skoro 90 minuta. Ali dobili smo tu utakmicu i to je bila velika radost za cijelu Jugoslaviju, kao i za nas pojedince. To nam je donijelo veliku slavu na prostorima Jugoslavije, a i šire. Meni je to jedna od najdražih utakmica i jedna od najdražih pobjeda u karijeri.
Osam godina kasnije, u Beogradu i u Zagrebu u novoj završnici Europskog prvenstva, Jugoslavija je još jednom, ovog puta pod vodstvom izbornika Ante Biće Mladinića, demonstrirala nogometno »umiranje u ljepoti«. U konkurenciji zvijezda svjetskog sjaja kakve su Beckenbauer i Cruijff nadigrala je Njemačku u polufinalu pa je u finišu izgubila, isto vrijedi i za susret za treće mjesto u kojem su Ivan Buljan i suigrači poraženi od Nizozemske.
– Ljudi koji su gledali utakmicu s Njemačkom kažu da reprezentacija nikada nije do tada bolje igrala, to vrijedi barem za one koji se razumiju u nogomet. To sam čuo od mnogih. Ono je bio šou i umjesto da mi vodimo recimo 4:0, dozvolili smo im da izjednače i u produžecima izgubimo utakmicu. I sada se recimo sjećam šanse Buljana kod 2:0 za nas pa onda Jerkovića. Nažalost, nisu postigli golove, izgubili smo na kraju.




Pele
Džajić je imao čast i zadovoljstvo igrati i s Peleom u momčadi svijeta te nasuprot njemu i Brazilu, susretao se s igračem kojeg do danas mnogi smatraju najboljim svih vremena.
– Kada sam ja bio nogometaš, Pele je bio uvjerljivo najbolji igrač na svijetu, isto tako uvjerljivo najpopularniji nogometaš svijeta. Ja tako mislim, to je to. On je bez konkurencije bio dominantna nogometna ličnost u cijelom svijetu. Nama koji smo igrali protiv njega on je bio fenomen. Njegova nesreća je bila što je tada bilo manje tih televizijskih prijenosa, nije možda toliko bio viđen u njegovoj pravoj, najboljoj formi. Uz to na Svjetskom prvenstvu u Engleskoj 1966. godine su ga odmah ozlijedili, ali je četiri godine kasnije igrao u Meksiku kada su Brazilci bili prvaci svijeta. Pele je više od toga nego što ga ljubitelji nogometa u Europi znaju. On je bio ličnost za sve nas nogometaše, a sjećam se kada sam igrao u momčadi svijeta protiv Brazila povodom stote obljetnice brazilske federacije igrača iz moje momčadi, igrači koji su tada bili poznatiji od mene promatrali su Pelea s dozom poštovanja. Vidjelo se kakav je bio njihov odnos prema njemu. On je bio i ostao to što jest. Poslije njega je bilo puno nogometaša koji su bili zaista vrhunski, ali dan danas kada kažete Pele, onda mislite da je to to. On je sinonim za sve nas nogometaše, on je najbolji igrač u povijesti, bez obzira na to što usporedbe postaju drugačije. Ali za mene kao mladog igrača koji je tada počinjao on je bio božanstvo.
Brazil je tada među mnogim slavnim reprezentacijama za oproštaj Pelea od reprezentacije odabrao baš nogometne romantičare, reprezentaciju Jugoslavije, koju su nazivali »europskim Brazilom«. Igralo se, kako su procjenjivali kroničari, pred čak 170 tisuća ljudi, Pele je igrao jedno poluvrijeme i onda je izašao uz ovacije, u suzama. Bilo je 2:2, a strijelci za Jugoslaviju bili su Džajić te Jurica Jerković veličanstvenim golom »iz druge općine«, a za Brazil Rivelinho i Gerson.
– Svima nama je bilo zadovoljstvo igrati. Bio je pun stadion, uz to je bio više jedan spektakularni, emotivni susret i Pele se tako ponašao. Čak je zaplakao kada je potrčao i kada je izlazio s terena, dojma sam da je plakalo 90 posto stadiona. I mi u našoj momčadi smo čak u nekim trenucima voljeli da on postigne gol. Znam i igrača koji ga je čuvao, Pavlović, rekao je »ne bi mi bilo žao da je on dao gol«. Bila je to lijepa utakmica za gledanje, rezultat je bio u drugom planu. Drago mi je da sam dao gol u toj utakmici, sve to ostane i nama koji nismo Pele, ali smo igrali u tom susretu, možemo reći da smo igrali protiv njega.


Prvaci Europe
Džajić je igrao na Maracani u Rio de Janeiru, naigrao se na svojoj beogradskoj Marakani na kojoj nije kao igrač dospio dalje od polufinala Kupa prvaka, ali se zato radovao kao direktor kada je Crvena zvezda 1991. godine s trenerom Ljupkom Petrovićem i Robertom Prosinečkim u momčadi postala prvak Europe i prvak svijeta.
– Vrlo sam posan na Zvezdinu titulu prvaka Europe i to čuvam za sebe u mom nogometnom srcu. To je nešto što mi ostaje zauvijek. Naravno, više sam volio biti nogometaš nego direktor ili predsjednik, ali ipak taj trofej kao direktor ću pamtiti cijelog života. To je nešto što se ne zaboravlja i što ostaje u meni i ostat će još dugi niz godina kao nešto posebno, nitko s ovih prostora neće dugo doći u ovakvu situaciju.
U sedamdesetima na Kantridi je Joško Skoblar nosio dres Rijeke. Džajić je bio Skoblarov prijatelj iz reprezentacije, do danas je upamćena slika s finala turnira Gornji Jadran kada poslije finala Rijeke i Crvene zvezde njih dvojica zagrljeni idu prema centru.
– Skoblar je igrač kojega sam najviše volio na prostorima Jugoslavije. Bio je lijevo krilo. Cijenio sam ga kao nogometaša, dobar je i kao čovjek. To ponavljam i dan danas, tako je to kod mene. On je za mene jedan od najboljih igrača koji su igrali na ovim prostorima, jedan od najboljih igrača u Europi u to vrijeme. Ostavio je dubok trag i u Francuskoj, idol je u tamo. Otvorio je vrata mnogim nogometašima upravo sa svojom igrom. Moje mišljenje o Skoblaru kao igraču i kao čovjeku ostaje zauvijek u najboljoj uspomeni, u lijepom sjećanju – kaže Dragan Džajić kojega je legendarni radio reporter Ivo Tomić s pravom nazivao »Zvezdinim mitom«.
 


Poučak


Upamćen je Džajićev šou s Bertijem Vogtsom, nazivanim njemačkim terijerom, koji je znao čuvati i neutralizirati najbolje svjetske igrače, poput Cruijffa, ali Džajić ga je izluđivao u utakmici te 1976. godine na EP-u, posebno u epizodi kada je žonglirajući išao pred njim vodeći loptu na glavi.
– Vogts je sigurno jedan od najboljih, ako ne i najbolji obrambeni igrač protiv kojega sam igrao, vjerojatno jedan od najboljih u povijesti, on je igrač svjetskih razmjera. Čuvao je najbolje igrače na svijetu i nije bilo lako igrati protiv njega. Ja sam, međutim, izabrao taktiku, mislim da je bila dobra. Nije mu se trebalo okrenuti leđima, već mu je trebalo ići licem u lice da bi ga se nadmudrilo. Kada mu se došlo u tu poziciju, moglo ga se driblati. Ako se čekala lopta, a Vogts ti je za petama, onda je teško nešto napraviti. Toga sam se držao, a znate kako je, dovoljno je napraviti tri, četiri dobra poteza da bi ga se uzdrmalo i donijelo prevagu na stadionu, publika se okrene na tvoju stranu i da ti samopouzdanje. Čuvao je najbolje igrače na svijetu u nekim utakmicama, ali nadmudrio sam ga. Sjećam se tako kada smo u Zagrebu pobijedili Njemačku 2:0, izabrao sam tu taktiku budući da sam ga često gledao na utakmicama njemačke reprezentacije te sam znao koje su njegove vrline. Vrlo je teško kada on zauzme poziciju i stalno ti je za petama, a ti si leđima okrenut golu. Tada je on u prednosti, a ja sam uvijek želio s njim biti licem u lice te da za pedalj ili korak budem ispred, primim loptu, okrenem se i driblam ga.
 


Dugo vremena rekorder s 85 utakmica u reprezentaciji


Dragan Džajić je rođen 30. svibnja 1946. godine u Ubu. Za Crvenu zvezdu je debitirao 1963. godine protiv titogradske Budućnosti s nepunih 17 godina i odigrao rekordnih 590 utakmica uz postignutih 287 golova. Osvojio je četiri naslova državnog prvaka uz četiri jugoslavenska Kupa. Dvije sezone je igrao u francuskoj Bastiji. U reprezentaciji tadašnje Jugoslavije je debitirao 1964. godine protiv Rumunjske i sakupio je 85 utakmica, kada je prošao brojku od 65 susreta nadmašio je tada legendarnog Stjepana Štefa Bobeka. Nadmašio ga je tek 2004. godine Savo Milošević, no Džajićev broj utakmica ima puno veću težinu jer su u njegovo vrijeme u reprezentaciji igrali igrači iz cijele Jugoslavije. Kao direktor Crvene zvezde je 1991. godine slavio titule prvaka Europe i Interkontinentalnog kupa. Bio je i Zvezdin predsjednik od 1998. do 2002. godine, preuzeo je potom još jedan mandat da bi se 2004. godine povukao iz zdravstvenih razloga. Povodom 50 godina UEFA-e Nogometni savez tadašnje Srbije i Crne Gore ga je 2003. proglasio za najboljeg nogometaša Srbije u proteklih 50 godina.
To su gole činjenice koje ne opisuju njegove virtuozne nastupe poput onoga 1968. godine kada je postao viceprvak Europe u Italiji, nakon utakmica s Engleskom (pobjeda 1:0) i Italijom (1:1, poraz 0:2). Najbolji je strijelac završnice EP-a 1976. godine u Beogradu i Zagrebu s Njemačkom i Nizozemskom, iako je na koncu Jugoslavija bila četvrta. Ovog stalnog igrača tadašnje reprezentacije svijeta pamte brojni braniči koje je vrtio, prodavao im tunele i rolao loptu kraj njih kao što je to bio slučaj s Nijemcem Vogtsom ili Šveđaninom Rolandom Anderssonom, za kojeg su nakon maksimirske pobjede Jugoslavije nad Švedskom 3:0 novine u šali pisale da mu je Džajić pričao Andersenove bajke.