Četvrtak, 25. travnja 2024

Weather icon

Vrijeme danas

8 C°

IVANA GALIĆ Glazbeni put od Zadra do Carnegie Halla

18.10.2019. 15:16


Ivana Galić je pjevačica i vokalistica koja na ovdašnjoj glazbenoj sceni djeluje i podiže ljestvicu poimanja vokalne kvalitete i vokalnog izražavanja. Za nju mnogi tvrde da je jedan od ponajboljih i najsvestranijih vokala na ovim prostorima i šire. Dokaz istinskoj svjetskoj kvaliteti dolazi i od renomiranih glazbenika s kojima je surađivala.
Zadarski list imao je priliku razgovarati s Ivanom o njenom zanimljivom životu, pjevačkoj karijeri te planovima za budućnost.
– Moja priča počinje kad sam još kao dvogodišnjakinja pjevala na terasi zadarskog stana. Nikad nisam imala ideju da bih se bavila pjevanjem kao poslom, jer je glas bio dio mene i nekakvo prirodno stanje. Ali eto, posložilo se tako. Kažu da sam previše samozatajna, ali zapravo kad se netko vrati izvana i to sa jedne prestižne akademije Royal College Of Music u Londonu, na kojoj sam magistrirala pjevanje, onda ostaješ vječno stranac… nažalost. Djeluješ sam i sam tražiš put i probijaš se, rekla je ova umjetnica.
– Rođena sam u Zadru. Po majci sam Dalmatinka, a u široj obitelj bilo je aktivnih glazbenika koji su djelovali 60-ih godina (grupa MI iz Šibenika). Samouka sam do 17. godine, glazba i vokal su bili moj ozbiljni hobi, a glazba je bila dio svakodnevnice. Odrasla sam uz raznu glazbu, pretežito crnačku, od jazza preko soula, bluesa, gospela, rocka ali i klasike. Sve to je postalo dio mog glazbenog nasljeđa, koje je jako važno za razvoj svakog glazbenika. Talent je jedno, a ono »na čemu« si odrastao i pod kakvim utjecajem te oblikuje kasnije, pojašnjava svoje početke i korijene ova glazbenica. Kao prvo mjesto gdje je počela službeno pjevati navodi zagrebački crkveni zbor Palma, kojem se pridružila 1998. godine, te ističe kako je dirigent Robert Homen na neki način zaslužan za ono što slijedi.


Pjevanje nije za svakoga
– Savjetovao me je da se školujem, a počela sam dobivati i solo dionice. U Palmi sam puno naučila, imala sam priliku surađivati s našim istaknutim glazbenicima, dirigentima, pjevati dobre i ozbiljne projekte, proputovala sam Europu, učila na nastupima kako savladati tremu, dati emociju, doprijeti do publike, ali isto tako ispitati sebe jesam li uopće za taj posao. Jer jedno je imati glas i talent i naučiti pjevati, a drugo je da li vi doista možete biti pjevač, glazbenik. To zanimanje nije za svakoga, ističe Ivana. Dodaje kako te godine upoznaje Rahilku Burzevsku, istaknutu koncertnu umjetnicu, mezzosopranisticu koja ju je naučila svemu, ali i usmjerila u klasiku.
– Rekla je »ti pjevaš sve što poželiš s tim glasom, al klasika je za tebe i ako ćemo ozbiljno raditi pripremamo se za svjetsku akademiju«. Meni je bilo sve super, jer sam željala usavršiti i izbrusiti svoj vokal da mogu izraziti emociju na način na koji sam htjela, a za to je potrebna apsolutna kontrola nad glasom. Godine 2000. održala sam svoj prvi samostalni koncert u crkvi Sv. Katarine u Zagrebu. Usta su mi bila suha poput baruta, a noge kao šibe na vjetru, opisala je svoje prvo iskustvo sa samostalnim cjelovečernjim koncertom.
Nakon što je 2002. godine diplomirala na Učiteljskoj akademiji u Zagrebu položila je audiciju za London College of Music i Royal College Of Music u Londonu. Odluka je pala na RCM jer u Engleskoj ima puno škola, ali ova je jedna od najboljih. Dobila je i stipendiju zaklade The Staples Trust, Sainsbury Trust i Frankopan Fund, ali stipendije nisu bile dovoljne pa ističe kako bez majke Saške Galić bi sama teško pokrila troškove.
– Školovanje na RCM-u je posebno i skupo iskustvo. Jedan drugi nivo od naših akademija. U Engleskoj sam studirala u klasi sopranistice Elisabeth Robson te sam imala priliku raditi sa velikim imenima poput Emme Kirkby, Patricie MacMahon, Sir Thomas Allena, Rogerom Vignolesom itd… Ponosim se i praizvedbom Candomblea Brune Bjelinskog, a bila sam i finalist nekih natjecanja poput Emmy Destin Award. Radila sam sa filmašima sa Royal College of Drama, snimala glazbu za filmove te pjevala na raznim projektima, koncertnim i opernim, nabraja brojne uspjehe Ivana. Dodaje kako se nakon povratka iz Londona pridružila zboru HNK u Zagrebu (2005. – 2010.) te se bavila ponajviše koncertnom glazbom, a 2008. osnovala je glazbenu udrugu jinLun na inicijativu engleske fondacije s kojom je Udruga odradila mnogo lijepih projekata među kojima je istaknula Frankopan Music Events, Festival nasljeđa u Pečuhu, Festa choralis HGZ, Dizorkestra Belgija, I.S.P.A., Media and Music Fair YAMAHA.
Četiri godine kasnije otvara joj se prilika za preseljenje u Ameriku gdje je trebala dobiti posao u struci i započeti glazbeni put. Međutim između dva puta, krajem 2013., upoznaje glazbenike u Hrvatskoj koji su htjeli suradnju s njom, a među kojima je i njen gitarist i partner u privatnom životu Darko Horvat, koji svira u bendu Ricardo Luque i prijatelji, a svirao je s brojnim drugim sastavima.


U svijetu klasike nije lako nikome
– U isto vrijeme sam se nekako nećkala oko klasike, iskreno, osjećala sam se zasićeno i nedovoljno psihički jakom za borbu sa bikovima, iako sam imala priliku upoznati managera za teatar Scala. Ali u to vrijeme nisam se osjećala spremnom. Tu ili vani, svijet klasike je gadan svijet i nije lako nikome. Danas mislim da je tako moralo biti, da me životni put vrati mojim korijenima, a to je popularna glazba s kojom se bavim cijeli život i u kojoj se osjećam puno ugodnije. I tako sam odlučila i počela suradnju sa Darkom 2014. Suradnja nas je dovela do projekata koje smo mi htjeli raditi, do ozbiljih pozornica i do vlastite privatne vokalne klase. Obrađujemo ponajviše tradicionalnu američku i anglosaksonsku glazbu, svjetsku tradicionalnu glazbu, pop, rock, soul, blues, gospel, afričke pjesme itd… Jedan širok spektar glazbenih žanrova. Nismo estrada, nismo klasika, ne spadamo u čisti jazz. Između smo, a prodajemo umjetnost. Možemo odraditi klupsku svirku, ali i koncert umjetničke vrijednosti na pozornici HNK-a i to nam je cilj, govori Ivana.
S vremenom su okupili i glazbenike koji sviraju s njima u raznim kombinacijama i ovisno o projektu. To su izvrsni varaždinski gitarist Nenad Resnik i mladi perspektivni orguljaš i budući kompozitor Neven Resnik, bubnjar Boris Beštak iz Zagreba, te Mario Jagec, saksofonist i bas gitarist iz Čakovca, ali surađuju i s drugim glazbenicima i zborovima.
– Kolegica, prijateljica, pjevačica i dirigentica Iva Juras, inspirirana mojim vokalom i vokalnim izričajem, napravila je aranžman za pjesmu Amazing grace za solo i njezin zbor Vladimir Prelog. Tako su ta izvedba 2016., kao i note, dospjele do mnogih zborova diljem svijeta pa i daleke Kenije. Iva je tada dobila poziv za gostovanje na velikom međunarodnom festivalu i natjecanju u Nairobiju pod pokroviteljstvom samog predsjednika Kenije i pozvala Darka i mene. Tamo smo održali seminare i bili u žiriju na natjecanju dvije godine zaredom. Iz ljubavi prema afričkoj glazbi i gospelu nastao je projekt Black music, jedinstven na ovim prostorima zasigurno, ispričala je Ivana.
Od gostovanja, 2018. Darko i Ivana su gostovali u Stern dvorani Carnegie Halla u New Yorku u sklopu gala koncerta pobjednika sa programom tradicionalne glazbe, zatim u Engleskoj u prestižnoj dvorani Town Hall Birmingham na poziv najboljeg britanskog gospel zbora BBC Choir of the Year 2016. te sudjelovali na Gospel Goes Charity s britanskom jazz pjevačicom Joannom Eden te pjevačem Jordan Charlesom. Također su gostovali u Njemačkoj, Norveškoj, Sloveniji itd. Ove godine u svibnju započeli su i suradnju s najboljim kubanskim pijanistom Luisom Lugom s kojim je održala koncert u HNK Varaždin, a slijedi im gostovanje u Južnoj Americi.
 




Pozitivna iskustva iz Afganistana


– Mama je dobila posao u Afganistanu 2002. i preselila se tamo te ostala 10 godina. Od 2010. do 2012. i ja sam se odselila k njoj i provela dvije lijepe godine svog života. Mama je kao stručnjak radila svoj privatni posao u struci (telekomunikacije) te otvorila prvi restoran Zadar i postala poznata u cijelom
Afganistanu. Svi su znali Sašku i svi su dolazili kod Saške pa i naša predsjednica Kolinda bila nam je na večeri. Saška je bila žena koju su svi poštivali i koja je svojim radom i upornošću stekla sve. I kao takvu Afganci su je iznimno cijenili. To je moja mama. Omogućila mi je da sve imam, ističe Ivana Galić o
jednom zanimljivom razdoblju u životu.
Dodala je kako je 2010. otišla iz HNK i preselila u Afganistan jer se osjećala sputano u kazalištu te joj je trebala promjena.
– Prejaki sam individualist i osoba koja želi i ima ideje, ali nažalost u takvoj sredini nisam mogla previše rasti. U isto vrijeme otvarala se prilika u Americi, ali sam prvo otišla u Afganistan i provela dvije godine tamo radeći za američu firmu i kod mame. Život u Afganistanu bilo je nešto predivno.. Sloboda koju tamo osjećate je neopisiva iako čudno zvuči. Ali Afganistan nije ono što čitamo i gledamo, on je puno više. Ljudi imaju svoju kulturu koju treba poštivati, i to bi tako i trebalo biti. Isto kao što mi očekujemo da se naše poštuje. Biti dio te priče je zanimljivo. Strah? Pa jedini strah je bio kad se dogodio napad u blizini naše kuće… Opsada je trajala skoro cijeli dan i nije mi bilo baš ugodno, al sve je prošlo dobro, ispričala
nam je poneki detalj o životu u Afganistanu.
 


Brojne nagrade


Za rad s partnerom Darkom Horvatom osvojila je i brojne nagrade:
2016. nagrada za najbolju izvedbu traditional gospel blues u Americi
2017. nastupali su na gala koncertu kao pobjednici u kategoriji tradicionalne glazbe sa programom
Pjesme iz jednog Kraljevstva, u glasovitoj dvorani Stern Isaac Perelman Stage Carnegie Hall u NY
2018. dobitnica je priznanja Women Of Excellence International Gospel Artist Award u Atlanti
2018. i 2019. osvajaju sponzorstvo METRO Germany za društvene koncerte, za najstariju populaciju te
rad za sa udrugom P.I.N.K Life
 


"Pjevanje je sport, vještina, a ne duhovna ili mentalna disciplina"


– Aktivno se bavim vokalnom pedagogijom. Održavam seminare u zemlji, ali i izvan. Bavim se tzv. cross pedagogijom koju je razvio renomirani američki pedagog Robert Edwin kod kojega sam se počela dodatno usavršavati, što će reći da kombiniram i klasičnu tehniku i tehniku popularnih žanrova –belting, koja je kod nas još strana, jer ne postoji akademija za mjuzikl koja obuhvaća to područje. Kod nas postoji samo klasična poduka ali mladi ljudi sve više žele savladati popularne žanrove, a tu se primjenjuje malo drugačija tehnika. Ukazujem roditeljima i učenicima da budu oprezni sa odabirom, kazala je Galić dodajući kako susreće mlade ljude koji joj dolaze po savjet nakon lošeg nestručnog vođenja.
– Neki su "zaradili" čvoriće, a to je već ozbiljna stvar. Pjevanje je sport, vještina, a ne duhovna ili mentalna disciplina. I pjevanje nećete naučiti kroz neke izmišljene metode. Neka se nitko ne uvrijedi ali tu sam iznimno stroga i kritična kad se netko bavi nečim za što nije školovan i nema dovoljno vještine i znanja. Ono zahtjeva iznimnu stručnost. Druga je stvar, što sam rekla, muzikalnost koja se ima ili ne ima. Ono što je u tebi. Dio tebe i samo tebe i to te nitko ne može naučiti, po mom mišljenju, zaključuje Galić.