Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

21 C°

KONTROVERZE Ako Zadar 1944. nije oslobođen, znači li to da je do 1990. bio okupiran?

17.07.2019. 11:45
KONTROVERZE Ako Zadar 1944. nije oslobođen, znači li to da je do 1990. bio okupiran?


Navršava li se ove godine 75. godišnjica oslobođenja Zadra? Je li Zadar 1944. ulaskom partizana uopće oslobođen? Je li termin »oslobođenje« uopće primjeren za objašnjenje situacije koja je te godine dovela do povijesnog loma u gradu Zadru? Ulazak partizana u Zadar krajem listopada 1944. bio je sve do 1990. službeno tretiran i komemoriran kao dan oslobođenja, da bi nakon uspostave samostalne hrvatske države službena ‘politika povijesti’ taj događaj marginalizirala uspostavom drugačije prakse pamćenja. Štoviše, u javni se narativ nametnula i protuteza da je to bio čin druge okupacije koji je doveo do masovnih odmazdi i zamjene jedne diktature (fašističke) drugom (komunističkom).
Radni praznik
Ni nakon gotovo 30 godina od proglašenja državne samostalnosti, zadarske vlasti (s HDZ-om kao stožernom vladajućom snagom) nemaju nedvosmislen odgovor na pitanje oslobođenja Zadra koncem Drugog svjetskog rata. Zvijezdu petokraku kao antifašistički partizanski simbol borbe izbjegavaju svi čelnici Grada, od Livljanića do Dukića, a Dan antifašističke borbe 22. lipnja, ne samo u Zadru nego i u dobrom dijelu države, iako neradni državni blagdan, nema praktički nikakvu simboličku funkciju za javnost. Tome vrlo zorno svjedoči jedan plakat na izlogu trgovine »Spar« (snimljen sredinom lipnja) na kojem je istaknuto radno vrijeme supermarketa na tri državna blagdana. Na Tijelovo 20. lipnja »Spar« je radio skraćeno od 8 do 18 sati, na Dan državnosti 25. lipnja također skraćeno od 8 do 14 sati, a na Dan antifašističke borbe 22. Lipnja – stoji na plakatu – »Spar« je radio od 7 do 22 sata – zapravo cijelo radno vrijeme koje je uobičajeno i za ostale radne dane! Iako su sva tri navedena datuma državni neradni blagdani, u Sparu nisu smatrali potrebnim skratiti radno vrijeme na Dan antifašističke borbe.
Plutajuća praznina
Službeni Zadar (tj. službena vlast) koji ni danas ne postavlja vijence ispod spomen-obilježja s crvenom zvijezdom petokrakom još uvijek je u »zavadi« sa svojom partizanskom prošlošću, ali isto tako taj isti službeni Zadar je još uvijek u »zavadi« i sa svojom talijanskom dijasporom koja je zauvijek izišla iz Zadra upravo zato što su u njega ušli partizani. Službeni Zadar ne podnosi ni talijansku ni partizansku paradigmu Zadra. Ni »progonjene« (esule) ni »progonitelje« (partizane). Nevolja je u tome što se pri toj dvostrukoj zavadi ne može osloniti ni na »treću stranu«, tj. ustaše i NDH jer je njihov poglavnik ne samo nad Zadrom i Istrom priznao talijanski suverenitet nego je svojem fašističkom savezniku 1941. Rimskim ugovorom prepustio i cijelu Dalmaciju.
Dakle, 75. obljetnicu ulaska partizana u grad (zvali ga mi oslobođenje ili kako god) službeni Zadar dočekuje u stanju »plutajuće praznine«, kako bi ga nazvao teoretičar Jan Vansina – između deklarativnog vrednovanja antifašizma i njegove praktične marginalizacije.
U Zadru je od 1990. naovamo ukinut značajan broj naziva ulica i ustanova koje su nosile ime partizanskih narodnih heroja, mnogi su spomenici uklonjeni ili minirani, dogodio se svojevrstan praktično-politički obračun s prošlošću. Nema više ulica Blaža Valjina, Ive Lole Ribara, Marka Oreškovića, Obale maršala Tita, nema škole Velimir Škorpik…
Nova nomenklatura
Odonime je zaposjela nova nomenklatura, među novim imenima ulica je i ona Rine Aras, zadarske učiteljice, majke lidera zadarskog HDZ-a iz 90-ih godina. Naravno, brojne su ulice nazvane i po novim, do 1990. ideološki proskribiranim, zabranjenim imenima istinski zaslužnih ljudi, ali su i neka možda isto tako nepravdeno i neopravdano izbrisana s lica zemlje. Primjerice, u najmanju je ruku čudno, da jedan Velimir Škorpik, rođeni Zadranin i zadarski gimnazijalac, koji se 1941. stavio na raspolaganje partizanskom pokretu otpora i postao prvim zapovjednikom ratne mornarice NOVJ, nema više nikakvog traga u urbanom prostoru grada, a da ulice s njegovim imenom postoje npr. u Zagrebu i Šibeniku.
Možda je spomenuta 75. obljetnica oslobođenja ili »oslobođenja« dobar povod da se neke stvari preispitaju i isprave. Sjetimo se da je 1990. u valu političkog samoljublja nove vlasti »potaracan« i jedan Stanislav Antić da bi mu se četvrt stoljeća kasnije uručilo priznanje za životno djelo. Možda su 75 godina nakon svršetka rata sazreli uvjeti i za rehabilitaciju jednog drugog Zadranina – Velimira Škorpika?