Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

14 C°

MANUFAKTURA IDEJA Objavit će se Dnevnik iz izolacije 2020. kao dokument jednog vremena

19.05.2020. 10:59


Najmlađi autor dnevničkog zapisa rođen je 2005. godine, što znači da ima 14 godina, a najstariji je rođen 1942. godine. Ima učenika, studenata, zaposlenih, nezaposlenih, domaćica, medicinskih sestara, umirovljenika… koji pišu i šalju nam svoje zapise. Teme, preokupacije i razmišljanja su različiti. Ima tu ljutnje na situaciju, bojazni za radna mjesta, nestrpljivosti po pitanju ograničavanja kretanja, ali rezime svih je povjerenje. Povjerenje u sebe i što je najvažnije – optimizam, a to je ono što nam u ovim okolnostima svima treba jer valjalo je ostati doma i prebroditi te dane u kojima su se na svim meridijanima i paralelama svijeta brojili bolesni, zaraženi, mrtvi…., ispričala je poznata zadarska književnica Elvira Katić.
Ona je, naime, predsjednica udruge Manufaktura ideja koja je zajedno sa svojim članovima, 25. ožujka ove godine dakle, prije 51 dan na svom Facebook profilu, pokrenula inicijativu pod sloganom #ostanidoma i #piši dnevnik, a do danas broji 190 objavljenih dnevničkih zapisa od 73 uključena autora. Inicijativu je javnim pozivom tim udruge usmjerio prema svim zainteresiranim pojedincima na području Republike Hrvatske, ali i šire, kako bi se uključili i osnažili i pisanjem dnevnika, suočili sa svojim životnim okolnostima u okvirima novonastale pandemije.


Pisanjem protiv izolacije
– U 50 dana od objave inicijative, pristiglo je 220 dnevničkih zapisa od kojih je 190 do sada objavljenih na FB, pisanih od 73 autora iz različitih gradova i država, iz različitih dobnih skupina. Sada nakon popuštanja mjera, a zbog velikog interesa uključenih, inicijativa se nastavila pod modificiranim sloganom #ostaniodgovoran i #pišidnevnik. Odaziv je veliki i ne iznenađuje nas. Ova situacija s virusom, izolacija, rad od kuće, nastava od kuće, dječji vrtić u kući, zatvorene trgovine, razrijeđeni promet, e-propusnice – uzrokovali su nov pogled na sebe i svijet oko sebe, na život, općenito. U svemu tome trebalo se i još uvijek se treba snaći, ohrabriti. Smatramo da je ovo dobar način. Pišemo, pišemo dnevnik, dijelimo ga s drugima, proživljavamo svoje dane, a svojim razmišljanjima osnažujemo jedni druge, dodaje Elvira Katić.
Prema njezinim riječima, neke od tema su primjerice, umor nakon 12 sati duge smjene u bolnici, strah od rezultata testiranja na covid-19, priča jedne mame kako je vodila djevojčicu na prvo cijepljenje, kako se jedan mladi zaljubljeni par morao razdvojiti, pa jedno živi u Zadru, a jedno u drugom gradu, kako je »po sili korone« završio Erasmus program u Češkoj prije vremena; kako je slušati on-line predavanja, ali i polagati ispite, kako se slavi rođendan na balkonu, a kako se mora preskočiti slavlje… Tema je bezbroj, kaže Katić naglašavajući kako će krajnji rezultat inicijative biti zajednički Dnevnik iz izolacije 2020. u tiskanom obliku koji će služiti kao podsjetnik na različite načine suočavanja pojedinaca s nepogodom COVID-19, a osim toga – vjerodostojni je dokument jednog vremena.


Mala, ali kreativna i aktivna udruga
Dnevnički zapisi objavljeni su na Facebook stranici udruge Manufaktura ideja, a aforistični citati iz pojedinih zapisa, na Instagram profilu.
– Mi smo mlada i mala udruga. Osnovali smo se prošle godine u lipnju. Danas brojimo 17 članova, među kojima ima vrijednih mladih aktivista, ali, moram reći, javljaju nam se i novi potencijalni članovi i pitanje je dana kada ćemo proširiti taj broj. Naravno, otvoreni smo za nove ljude, sve one koji prepoznaju i podržavaju smjernice našega programa kao svoje. Neprofitna smo organizacija koja svojim programima promiče, unaprjeđuje i osnažuje osobni razvoj pojedinca svih životnih dobi. Okosnice tih programa i aktivnosti su kulturne, intelektualne, kreativne, emocionalne, estetske, duhovne, humanitarne i druge komponente razvoja osobe, objasnila je Elvira Katić.
 




»Alo, u ovoj 2020. godini ja sam maturantica!«


Ovo zapravo nije pravi dnevnik. Da je dnevnik pisala bih od ujutro do navečer što mi se dogodilo, kako sam se osjećala itd., itd. Može li dnevnik biti zbroj događanja u danima zadnja dva mjeseca? Pa, svi su mi isti. Zašto ne? O napisanom mislim dan i noć, i jučer i danas, a kako stvari stoje mislit ću i dalje.
Dakle, maturantica sam. Alo, u ovoj 2020. godini JA sam maturantica. Moj život u doba koronavirusa znatno se promijenio u odnosu na moj život od ranije. Kažu da je i drugima tako, ali ja znam kako je meni. Ukinuta su mi dva najbolja mjeseca srednjoškolskog obrazovanja. Vrijeme kada smo se svi trebali zbližiti još više nego inače sad je već iza nas i nikada se neće moći vratiti. Ukinute su sve maturalne zabave, pa tako i naša.
A kako smo se veselili maturalnoj!? Haljinu sam dala šivati već u 1. mjesecu, a za šminku i frizuru sam se isto već odavno bila dogovorila i sve organizirala. Pitanje toalete za taj dan uvijek je pitanje »života ili smrti«. Sad, ništa od toga. Nažalost, sve to pada u vodu, zbog čega – zbog virusa. Kao da ne vjerujem, ali ne – tako je! Kao da ću se probuditi i vratiti unatrag, prije korone. Ali, ne! Je li stvarno moguće? Osim toga nema izlazaka, nema kafića…, druženja, šetnji… kao da ničega nema. Do prije nekoliko dana nismo mogli ni izaći iz grada. Užas! Ako si i htio šetati i izaći iz kuće to si mogao samo sam.
S prijateljima iz okolice Zadra čujem se preko videopoziva jer i oni su zarobljeni. Napravimo kavu i pričamo, pričamo… po sat ili dva. Žalimo se, ljutimo, a dobro – i nasmijemo na neku foru. Jer, čekaju nas ispiti na maturi i pripreme za nju. O tome bolje da i ne pričam. Za manje od mjesec dana održava se prvi ispit. Kod kuće se sam trebaš pripremati, i to je teško. Bit će teško. Tko god je u mojoj situaciji, pogotovo s engleskim jezikom, zna da je gotovo i nemoguće pripremati se kod kuće sam, a engleski mi ide najlošije. I još te puste promjene oko mature. Sve ti to stvara nervozu. Vjerujte, ovako biti nervozan bilo mi je nepoznato do korone. Uglavnom, virus mi je oduzeo najbolje dane koje svi pamte kao lijepe. I ja ću ih pamtiti. Ovakve kakvima sam ih opisala. Možda još po nečemu. Zbližila sam se s obitelji. Eto!
10.5.2020.
Ivana, 2001., Zadar
 


»Više ni ne znam hodati ulicom«


Konačno, nakon 15 dana izašao sam vani. Više ni ne znam hodati ulicom. Samo se osvrćem, gledam i čudim. Naoružan maskom i rukavicama kročim kroz kvart. Prođe poneko auto, a vozači me u čudu gledaju onako maskiranog. Počeo sam se pitati nisam li možda ja zadnja dva tjedna proveo u nekoj halucinaciji obzirom da mi se ljudi čude jer hodam s maskom. Prolazim pored dućana na kojemu je plakat »Zbog koronavirusa….« Ipak, dakle, nije bila halucinacija. Primjećujem tišinu jer više nema toliko auta. Primjećujem cvrkut ptica koje sam zadnji put čuo tko zna kad. Primjećujem roditelje u igri sa svojom djecom, u dvorištima koja su do nekidan bila pusta.
Možda nam je zbilja ovo trebalo. Da nas barem malo osvijesti. Da počnemo primjećivati stvari koje uzimamo zdravo za gotovo. Da malo usporimo i uživamo u sitnicama. Vjerojatno će nas sve skupa ova pandemija unazaditi, zakočiti. Ali, s druge strane dobit ćemo vrijeme za sve one male, sitne, nazovi nebitne stvari preko kojih olako prelazimo i kojih se olako odričemo.
Možda se netko odluči posvetiti umjetnosti. Možda netko odluči naučiti neku novu igru. Možda netko po prvi put u životu pročita neku knjigu. Možda se netko odvažno i hrabro odluči suočiti sa samim sobom i krene razmišljati. Možda. Možda i ne. Ali, svatko od nas je dobio šansu za to i može je iskoristiti.
30.3.2020.
Renato P., 1973., Zadar