MATE ŠESTAN Danju bismo trenirali, a noću držali stražu

Prvi se pamte, a on je u mnogočemu ispred ostalih. Prvi je postigao gol za Zadar u Prvoj HNL, bio je prvi najbolji klupski strijelac u najjačem domaćem rangu, prvi je ostvario veliki transfer u klubu sa Stanova… A počeo je u Bagatu, klubu za koji naši mlađi sugrađani ni ne znaju da je postojao.
– Živio sam na Meladi i dolazio igrati nogomet na Bagat. Nisam prošao nogometnu školu, pa su zbog toga za mene govorili da sam divlji, odnosno prirodni igrač – ističe Mate Šestan (1971.) nekadašnji napadač Zadra koji je obilježio prvu prvoligašku sezonu u plavom dresu. Postigao je šest golova i vodio svoju momčad prema desetom mjestu u konkurenciji 12 sastava. A kako je s Bagata preselio na Stanove?
– Bio sam izlazni pionir i Bagatu je trebalo desno krilo. Zabio sam jedan gol glavom nakon čega su me prebacili u prvu momčad koja je igrala Dalmatinsku ligu. Dugo se me pratili iz Hajduka, sa 17 godina otišao sam na Poljud, igrao za njihove mlađe kategorije s Joškom Jeličićem, Goranom Vlaovićem, bio na vrlo jakom turniru za igrače do 21 godine u Marseilleu, ali na kraju ništa od svega toga. Kasnije me snimio Zadar kojeg je preuzeo Ante Čačić, a klub je imao ambicije iz Međurepubličke ući u Drugu jugoslavensku ligu. Bio sam im zanimljiv kao mladi igrač jer je tadašnje pravilo bilo da tri igrača do 21 godine moraju biti u početnom sastavu.

Ratno okruženje
Ta je odluka Šestanu otvorila vrata vrlo snažne momčadi koju je Čačić posložio uz pomoć Ante Jurjevića, prvog čovjeka kluba.
– Nas četvorica smo imali status zaštićenog godišta. Damir Čačić, Marin Galac, Dragan Buterin i ja i uvijek je bila borba najprije tko će biti među trojicom u prvih 11, a potom i kako izbjeći da vas trener ne vadi u trećoj ili četvrtoj minuti, što je bilo nepisano pravilo.
Zadar je u sezoni 1990./91. bio prvak Međurepubličke lige i izborio ulazak u viši rang.
– Premda je to bila treća liga, riječ je o vrlo kvalitetnom natjecanju u kojem su igrali klubovi iz Hrvatske, zapadnog dijela Bosne i Hercegovine te Slovenije. Nije bilo lako osvajati bodove, posebno na gostovanjima.
Počeo je Domovinski rat i Zadar je umjesto u Drugoj jugoslavenskoj zaigrao u Prvoj hrvatskoj ligi.
– Status hrvatskog prvoligaša zaslužili smo kao jedan od deset hrvatskih klubova koji su bili članovi Prve i Druge jugoslavenske lige. Rekli su nam da se, bez obzira na ratno okruženje, nogomet mora igrati. Da je vlast tako odlučila. I igrali smo, premda nije bilo ni struje, ni vode, ni plaće… Nije bilo lako, ali bio je to način da se okupatoru pokaže neslomljivi duh hrvatskog naroda. Odveli su nas i mjesec dana u Ameriku gdje smo također igrali utakmice. Tamo su nas jako lijepo primili naši ljudi u New Yorku.
Prvoj sezoni HNL-a prethodio je turnir Slobodna Hrvatska. U prvoj utakmici u Čakovcu Zadar je izgubio od HAŠK Građanskog (2:1) uz Šestanov pogodak. A onda u drugom kolu u Varaždinu: Varteks – Mate Šestan 1:3. Tri gola Varaždincima skrenula su na Šestana pažnju mnogih. Počinje svojevrsna medijska licitacija (u jednom članku spominje se odšteta od 400 tisuća njemačkih maraka) gdje će Šestan, u Hajduk, Dinamo…
– Možda sam bio malo naivan jer sam u jednom trenutku došao u klub i rekao treneru da neću biti na sljedećem treningu jer idem u Hajduk. No, netko je to odmah stopirao. Ostao sam tako prvu sezonu Prve HNL u Zadru i nije mi žao. S mojim klubom sam odigrao prve prvoligaške utakmice i to je posebno vrijeme moje karijere. Kad se sjetim koja je to bila momčad… Moj prijatelj Mladen Vrsaljko, pa svi ostali. A praktično nitko nije ostvario karijeru izvan Zadra.
Rat je bjesnio na sve strane, ali 22 kola Prve HNL su odigrana. Zadar je bio domaćin u Kraljevici, Senju, Splitu, Solinu, Stobreču… Prognanici poput Šibenika, Cibalije, Dubrovnika i Osijeka.
– Nije bilo novca, igrali smo za naš grad, za branitelje, za ljude koji su bili u skloništima. Preko dana bismo trenirali bez obzira na to što je stalno bila opća opasnost. Jednom su počele padati granate i trener Krešimir Goran Vidov, kojeg iznimno cijenim, rekao je: "Ajmo u park", misleći valjda da tamo granate ne padaju. I išli smo jer smo svi tako vjerovali. Danas je jasno koliko smo bili naivni. Kad bi pala noć s prijateljima sam bio na straži koju je organizirala Mjesna zajednica na Bilom brigu. Od naoružanja imali smo samo "papovke" i ostale "puškice". Bilo je to na miniranom izlazu iz vojarne Ante Banina na Višnjiku kako vojska ne bi otišla s naoružanjem. Onda ujutro na trening i tako svaki dan.

GAK i ostali
Na kraju sezone Šestan je promijenio klub, otišao je u austrijski GAK gdje je proveo pola godine. Bio je to prvi veliki transfer u povijesti kluba. Na pitanje je li mogao otići u neku jaču ligu Šestan odgovara:
– Bili smo vrlo skromni igrači, čvrsto s obje noge na zemlji. Za nas je u Međurepubličkoj ligi igrao Zvonimir Soldo, koji je kasnije napravio veliku karijeru u Bundesligi. Soldo i ja smo dakle bili u trećoj ligi i naša su razmišljanja bila kada bismo barem sa Zadrom igrali drugu ligu. Nismo se zamišljali u nekim velikim klubovima, bilo nam je dosta samo jedan rang naprijed. S te strane za mene je GAK bio klub koji se ne odbija. Otići u profesionalnu ligu iz grada u ratnom okruženju nešto je što sam kao mladi igrač mogao samo sanjati.
U Grazu se nije puno zadržao. Preselio je u ambicioznu Dubravu s kojom ulazi u Prvu HNL. Nakon godinu i pol seli u drugi dio Zagreba (1993./94.) u redove "pjesnika" koji su pod vodstvom Josipa Skoblara ispustili titulu prvaka (pripala je Hajduku). Stariji će se sjetiti golčine Zorana Vulića u Kranjčevićevoj kada je na Zagrebovom golu bio Miroslav Žitnjak.
– Zagreb je imao sve u svojim rukama, ali nas je uništio taj poraz od Hajduka.
Slijedi polusezona u Zadru, pa odlazak u Marsoniju, Neretvu i – Dinamo!
– Nigdje ne piše da sam bio igrač Dinama. Razlog je što nisam odigrao nijednu službenu utakmicu. Ali trenirao sam tamo pola godine i to nakon što me moj Zadar odbio kad sam tražio da radim s prvom momčadi. Uh, to mi je teže od ičega palo u karijeri. Kad su u Dinamu čuli da ne mogu trenirati u Zadru pozvali su me kod njih.
Članak u Sportskim novostima od 8. siječnja 1996. donosi izvještaj s međusobne trening utakmice pred početak priprema Dinama. U pobjedničkom sastavu bio je i Šestan koji je postigao jedan pogodak.
– To je bio Dinamo s Ladićem, Cvitanovićem, Mlinarićem, Šimićem, Soldom, Mujčinom, Tomasom… Oni koji se sjećaju znaju kakva je to bila momčad. Nakon te utakmice mislio sam da će sa mnom potpisati ugovor. No, tada su, koliko sam čuo od drugih, na jednom sastanku odlučili drugačije. Priča je išla otprilike ovako: A što bi sad Šestan trebao uskrsnuti kod nas. Nije ga htio Zadar, pa kako će onda biti pojačanje Dinamu. Nisam to čuo, ali oni koji su bili, rekli su mi da zbog toga nisam dobio ugovor na potpis.
Zato je u dresu Neretve zaustavio Dinamo na putu prema tituli prvaka koju je uzeo Hajduk.
– U Metkoviću je bilo 1:1, a sa mnom je za Neretvu igrao i Marin Galac. To mi je jedna od dražih utakmica, uostalom nikad nisam skrivao ljubav prema Hajduku.

Iz Slunja u Kopenhagen
Nakon Austrije drugi izlet u inozemstvo dogodio se 1996. kada je stigao u danski Kopenhagen.
– Čudno je kako sam završio u tom klubu. Dakle, veterani Dinama u ljeto 1996. bili su pozvani odigrati prvu utakmicu u oslobođenom Slunju. Kako sam poznavao te igrače zvali su me da im dođem pomoći. Pobijedili smo domaćine 7:2, a ja sam dao tri gola. Na utakmici je bio Boris Durlen koji mi je prišao i i pitao me želim li igrati negdje u inozemstvu. Rekao sam mu da utakmica kakva je bila ova u Slunju nije te kvalitete da bih nakon nje mogao o tome razmišljati. Na to mi je Durlen odgovorio: Nisi ti dao bilo kakve golove. To su bili udarci koje bi teško bilo koji vratar obranio.
I došao je Šestan na pola godine u Kopenhagen.
– Danas su danski i općenito skandinavski klubovi puni stranaca, ali tada to nije bio slučaj. Stranac se morao itekako dokazati. Trudim se iz petnih žila i kada je trebalo odlučiti hoću li ostati ili ne, trener pita svih 25 igrača na treningu žele li da potpišem ugovor. Da je samo jedan rekao "ne", ostao bih bez ugovora. S mojim ostankom složio se i Henrik Larson, najbolji strijelac Europskog prvenstva 1992. kada je Danska bila prvak. Dakle, on i ja smo bili smo u Kopenhagenu izravna konkurencija.
U Danskoj je bio pola godine kada se javio Levante. Za tada vrtoglavih milijun i pol njemačkih maraka Šestan odlazi u Španjolsku.
– Nema dvojbe, to je bila pogreška. Levante je nakon prvog dijela sezone bio zadnji i kako bi ostali u ligi doveli su 12 igrača, među njima i mene. Međutim, ispali su u drugu ligu. Osim Levantea imao sam ponudu i HSV-a., ali sam, kao i mnogo puta u karijeri bio brzoplet, slušao sam srce, a ne razum. U Njemačkoj je bila duža zimska stanka i tražili su da se strpim mjesec dana. A ja onako naivno gledam da je Levante iz Valencije, velikog grada na moru i ne razmišljam previše. Mislio sam da je to jedina prilika igrati negdje na moru kad već nisam u Zadru. A jesam se zeznuo…
Slijedi švedski Hammarby.
– Nisam se tamo dugo zadržao, ali za razliku od Levantea ostali smo u ligi. U ključnoj utakmici zabio sam dva gola. Te polusezone mislim da sam postigao 11 golova.

Kina i keramika
Kinesku epizodu u Xiamen Lanshiju i Yanbianu ne pamti po dobrome.
– Koštala me ta Kina. Ozlijedio sam kralježnicu, puknuo mi je i mišić i morao sam se vratiti kući. Osjećao sam da je karijera blizu kraja, premda nisam imao ni 30 godina. Zvali su me iz Šibenika gdje sam svakodnevno putovao na treninge. Pokušavao sam se oporaviti od ozljede, ali nije išlo. Kada sam vidio da ne mogu pomoći Šibeniku, a u isto vrijeme trebala me moja supruga Ivana koja je bila trudna, odlučio sam da je kraj.
Posvetio se Mate tako obitelji i novom poslu.
– Postao sam zastupnik za Hrvatsku jedne tvrtke iz Villarreala koja se bavi proizvodnjom keramike. Oni su bili sponzori Levantea i pitali su me želim li se uključiti u taj posao. Pristao sam i danas osim što radim i za njih, imam i vlastitu tvrtku. Posao ide dobro. Eto, nije sve bilo loše u Levanteu. Tko zna čime bih se danas bavio da nisam upoznao njihovog sponzora…
Zadar 1990./91.
Prvaci Međurepubličke lige zapad: Željko Uvodić, Milan Ševo, Žan-Karlo Šimunić (vratari), Mladen Vrsaljko, Neven Gagić, Marijan Lamešić, Marin Galac, Josip Vulić, Vladimir Ljubičić (obrana), Zvonimir Soldo, Mirsolav Šorgić, Jasmin Dervišević, Damir Čačić (vezni), Damir Maretić, Asmin Hrnjić, Damir Desnica, Robert Zrilić, Marijo Papić, Mate Šestan, Mladen Rakić (napadači). Predsjednik: Vjekoslav Šuljić. Direktor: Ante Jurjević. Trener: Damir Čačić. Pomoćni trener: Jakov Pinčić, Miodrag Puanović. Tehniko: Bruno Skoblar.