Odbijanje EU – korak prema “jugosferi“

Članstvo u EU za Hrvatsku je nacionalni interes”, mišljenje je to gotovo svih relevantnih političkih čimbenika u našoj zemlji. No,  mišljenje svih tih relevantnih političkih čimbenika postaje nerelevantno ako građani na referendumu o pristupanju odluče suprotno. Nažalost, za razliku od primjerice Poljske, koja je godinu i pol dana prije referenduma započela sa sustavnom kampanjom informiranja svojih građana o prednostima ulaska u EU, kod nas je i to prepušteno stihiji. U neizvjesnosti glede naše EU perspektive građani se informiraju kod inicijativa, pojedinaca i organizacija koje su glasne po tom pitanju, a najglasnije su upravo one koje zagovaraju euroskepticizam.
 Kad EU zasvrbi i mi se počešemo
Jedan od glavnih argumenata protivnika ulaska Hrvatske u EU jest da će nas to koštati suverenosti i samostalnosti. Nakon pola stoljeća u jednoj nadnacionalnoj tvorevini ne trebamo se gurati u sljedeću, kažu, već bi se o stvarima bitnim za Hrvatsku trebalo odlučivati u Hrvatskoj. Istina je da bismo u EU o nekim bitnim hrvatskim unutrašnjim pitanjima odlučivali zajedno s još 27 zemalja (na koje bi se također odnosile te odluke), no to je ipak povoljniji scenarij nego da tih 27 zemalja odlučuje o nama bez nas.
Geopolitička važnost, odnosno nevažnost, Hrvatske rezultira time da se odluke koje direktno utječu na nas često donose bez našeg sudjelovanja. Političke odluke u sferi ekonomije, energetike ili prometa koje se donose na razini EU neizbježno utječu i na našu sudbinu. Kad, primjerice, EU odluči da će strateški prometni TEN-T pravci ka Grčkoj ići preko Slovenije, Mađarske, Bugarske i Rumunjske, to znači da naše lijepe nove autoceste gube velik dio prometa. No, da smo i mi imali pravo odlučivanja koridor bi se sasvim sigurno prolazio kroz Hrvatsku, na temelju čega bismo imali i pravo koristiti znatna EU sredstva za obnovu željezničkih i drugih prometnih kapaciteta. To je samo jedan od primjera koji se svi svode na to da kad EU zasvrbi i mi se počešemo.
Paradoks je u tome što nas ostanak izvan Unije ostavlja u izoliranom društvu onih od kojih smo se ratovanjem morali odvajati. Hrvatska ne može biti otok koji nema odnose sa susjednim državama, a za te je odnose jako bitno nastupamo li iz pozicije države članice EU ili tranzicijskog društva koje tranziciju nikako da  ostvari. Iz te perspektive izbor su, s jedne strane, većinom prosperitetne i uređene države, a s druge strane dvije polufunkcionalne države koje od raspada spašava prisustvo međunarodnih snaga, Srbija u kojoj radikalna desnica uvijek može računati na velik postotak glasova, Makedonija u kojoj ponovno kuhaju međuetničke napetosti i Albanija u kojoj se tako reći ratovalo na ulicama radi navodnog varanja na izborima. Paradoks je kako bi Hrvatska odbijanjem EU napravila veliki korak ka takozvanoj “jugosferi”. Ali tada nas ne bi spajalo “bratstvo i jedinstvo” već jad i čemer.
Sve je isto, samo…
Jedan naš političar nedavno je izrekao izvrsnu metaforu koja se odnosi na ostanak Hrvatske izvan EU. Kazao je kako nas u tom slučaju čeka balkanski Big Brother, u kojem bismo bili zatvoreni u ovu našu nesretnu regiju sa sustanarima s kojima smo se donedavno gledali preko nišana, dok nam Big Sister s one strane schengenske granice zadaje zadatke i povremeno nas nagrađuje za dobro obavljen posao. Ako ga naljutimo, onda nam opali kaznu u vidu carina, zatvaranja fondova i sličnih ljepota. Uz sve to, Srbija će nam raditi ono sto je Nemeš radio onoj nesretnici iz Šibenika jer ima strateškog i ekonomskog partnera u liku Rusije čiji nas je premijer Putin, uzgred budi rečeno, zaobišao kada je posjetio Sloveniju i Srbiju. Hrvatska takvog prijatelja trenutno nema, Njemačka se naljutila na nas zbog brojnih investicija koje su im propale zbog birokracije i korupcije, a ne pomaže ni činjenica da je Angela Merkel svojedobno u video-spotovima hvalila jednog austrijskog pritvorenika. Akronimi su kratki, EU ili BB, ali posljedice odluke koje ćemo donijeti bit će dugoročne.
P.S. Ova kolumna nastala je prošlog tjedna, dakle, prije presude UN-ovog suda u Haagu generalima Gotovini i Markaču. Razmišljao sam trebam li je možda promijeniti. Mijenjao je nisam jer su razlozi zbog kojih smatram da bi Hrvatska trebala ući u EU ostali isti. Gospodarstvo nam je jednako “u banani” kao i prošlog tjedan, korupcija je jednako prisutna, milijarde eura sredstava iz kohezijskih fondova EU nas još uvijek čekaju i još uvijek se nalazimo na Balkanu. Neke stvari su pak nove, na val opravdanog gnjeva hrvatskih građana uzjahali su neki ljudi i neke retorike za koje sam čvrsto vjerovao da su relikti bespuća povijesne zbilje, a preko Dunava donedavni vođa srpskih radikala, a sada naprednjaka Tomislav Nikolić radikalizira političku scenu štrajkom glađu i saziva mitinge. Pred time ne možemo i ne smijemo zatvoriti oči, ali pogled možemo usmjeriti ka zapadu.
Županijski vijećnik Nikola Turčinov (SDP) boravi u Bruxellesu na pripravničkom stažu u Europskom parlamentu na poziv Stranke europskih socijalista (PES).