Odgovornost je velika, treba misliti o učenicima i financijama

Profesor Edin Kadić dugi je niz godina radio u školstvu sudjelujući pritom u raznim zanimljivim projektima na europskoj razini. Zamolili smo nedavno umirovljenog, ali vrlo energičnog Kadića da nam ispriča nešto o tim projektima kako bi naši čitatelji saznali malo više o njegovom radu.
– Kao nastavnika uvijek me zanimalo dijeliti znanja te sam shvatio da su naši klinci tehnički gledano ispred nas. S ciljem da dovedem tehnologije u škole i potaknem profesore na njezino korištenje bez prisile razvio sam filozofiju 3 klika po kojoj nastavnici neće koristiti novu tehnologiju ako im za njezino korištenje treba više od 3 klika, odnosno ako nije jednostavna i korisna. Pomagao mi je Microsoft koji je u to vrijeme u Hrvatskoj bio dosta jak, a uživao sam i punu podršku Carneta i njihovog tadašnjeg ravnatelja inženjera Stanića. Iz Carneta su me voljeli jer funkcionirao sam kao poveznica između informatičara i nastavnika s obzirom da sam znao dosta o tehnologiji, ali i o onome što školama treba. Oni su mi financirali razne edukacije te sam razvijajući poznanstva došao do eTwinninga, platforme za povezivanje europskih škola putem zajedničkih projekata. Na kontakt-seminaru u Belgiji upoznao sam druge nastavnike koji su razmišljali slično kao ja, ljude koje rade zbog svog užitka, npr. Paula iz Belgije koji je radio u posebnoj školi namijenjenoj imigrantima i Mustafu iz Turske. Tako sam družeći se s kolegama došao na ideju pokretanja projekta Dr.EUOz koji su ostali prisutni nastavnici odmah podržali. A kako je to bilo vrijeme kad je Hrvatska ulazila u EU mi smo na razini države imali jako puno sličnih projekata te smo odlučili da Belgijanci budu njegovi nositelji jer je u tom slučaju postojala veća šansa da projekt prođe, objašnjava Kadić.

Program u Gradskoj loži
Uslijedile su dvije godine intenzivnog druženja gdje su ostvarena prijateljstva te su učenici vidjeli kako se živi i školuje vani spoznavši koliko njihova škola vrijedi.
– Mi smo kao škola oformili tim i vodili projekt koji je trajao 2 godine i u kojem je sudjelovalo dvadesetak nastavnika te između 30 i 40 učenika koji su se zbog dugotrajnosti projekta izmjenjivali. Ideja je bila da svaka od škola koja je sudjelovala navede moguće povrede koje nastaju u zanimanjima za koja oni školuju svoje učenike, a naši učenici su dolazili do zaključka kako ih tretirati. Oformili smo i tim za prevenciju ozljeda, izradili mali priručnik… Gostovali smo u Njemačkoj gdje su naši učenici predavali malim Nijemcima demonstrirajući im neke stvari. Posjetili smo i Poljsku gdje su domaćini doveli vatrogasce koji su pokazali kako se nose s nekim ozljedama na koje u praksi nailaze. Moram pohvaliti i gostoljubivost koju smo osjetili kad su nas ugostili u Turskoj, kaže Kadić dodavši kako su projekt završili sastankom u Zadru gdje su na nekoliko dana ugostili ostale sudionike.
– Primili su nas i tadašnji pročelnik te gradonačelnik. U Gradskoj smo loži organizirali program za kraj projekta gdje su strani učenici glumili žrtve, a naši su im pomagali. Mogu reći da ih je fascinirao Zadar i da su uživali u kupanju i druženju.

Ostvariti bolju komunikaciju s roditeljima
Ohrabren uspjehom Dr.EUOz-a sudjelovao je i u drugom međunarodnom projektu.
– Belgijanac Paul i ja odlučili smo pokrenuti još jedan projekt, ovaj put s drugim sudionicima. Vodili su ga Latvijci, posebna vrsta škole gdje rade s ljudima koji su na neki način otpisani te im se omogućuje obrazovanje u školama gdje ovisno o radnom vremenu na poslu kojim se bave mogu ili ne moraju ići na nastavu, konkretno mogu samo dolaziti polagati ispite. Po mom ukusu bio je malo previše birokratski, previše teoretski. U njemu su više sudjelovali profesori nego učenici te je trajao oko 2 godine i 6 mjeseci. Cilj projekta bio je da svatko sa svog aspekta pronađe mogućnosti kako određenim društvenim grupama osigurati obrazovanje. Rumunji su se koncentrirali na Rome, Belgijanci na nacionalne manjine, Latvijci na učenike ranije opisane škole dok smo se mi usredotočili na djecu s posebnim potrebama te djecu koja žive u ruralnim područjima te su žrtve određenih socijalnih teškoća. Htjeli smo im olakšati učenje i pomoći u ostvarivanju bolje komunikacije s roditeljima koja je redovito problem, zaključuje Kadić.
 

Inzistirao na korištenju videokonferencija
Sam ističe da je u svom radu imao i sreće bivajući na pravom mjestu u pravo vrijeme.
– Neformalna druženja otvarala su mi vrata. Preko E-medice smo bili u Cape Townu među 500 najboljih škola u svijetu predstavljajući našu školu. Osjećaj da te u svijetu cijene motivira. Bio sam i u Londonu, Belgiji… Svugdje stječeš iskustva i nastojiš ih primjeniti u Hrvatskoj kako bi ih nastavnici koristili. Prije petnaestak godina forsirao sam korištenje powerpointa koji je tada tek počinjao. Svojevremeno sam inzistirao i na korištenju videokonferencija što je dovelo do toga da je škola cijelo vrijeme lockdowna normalno funkcionirala, priča Kadić.
 

Takav rad itekako vrijedi
Odlazeći u mirovinu naš sugovornik želio si je pronaći sebi zamjenu u svim stvarima kojima sam se bavio.
– Nažalost ljudi se prepadnu kad vide koliko tu ima posla, a malo je valoriziran. Odgovornost je velika, treba misliti o učenicima i financijama. Svejedno, mislim da takav rad itekako vrijedi. Škola gdje sam radio uvijek je funkcionirala kao tim, kolege su stajali uz mene. Zadovoljan sam kad vidim što sam sve napravio, govori Kadić napominjući kako se nada da će se priča uskoro zakotrljati te da će netko preuzeti barem vođenje portala RivaOn.