Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

16 C°

Putevi su je uvijek vodili u Zadar

05.01.2011. 23:00
Putevi su je uvijek vodili u Zadar


Evo, sad pijemo kavu uz more i meni je to moj zen. Neću biti ovdje stalno, ali uvijek ću se vraćati. Jer to je zapravo život profesionalnog redatelja – on ide tamo gdje ima posla. Na jednom mjestu dođe do zasićenja, a i postoji jedno nepisano pravilo da se u istom kazalištu isti redatelj pojavljuje tek nakon dvije godine.
Redateljica Maja Šimić rođena je Zadranka. Svoje prve dane djetinjstva provela je igrajući se po Kampo Kaštelu. Niti školovanje nije previše odmaklo u prvim danima. Osnovnoškolski dani prolazili su u “Petru Preradoviću”, a prve plesne korake započela je u baletnoj školi “Blagoje Bersa”. Uslijedio je potom Zadarski plesni ansambl nakon čega je i sama počela raditi s djecom držeći im satove ritmike.
Kao što je poznato, tu nije sve stalo. Tijekom studija je slijedio aktivan rad na glumi i režiji putem amaterskog kazališta Didaškalja tijekom kojeg su nastale tri predstave “Kralj Edip”, “Nevrime” s kojim su zadarski studenti gostovali u Zagrebu na međunarodnom studentskom festivalu, te “Pjesmu nad pjesmama”, performans na Trgu Pet bunara u koji je bilo uključeno šesnaest ljudi. To je ujedno bio i najveći broj ljudi s kojima je dosad radila, a dodajmo i to kako je tijekom studija obavljala i funkciju predsjednice Studentskog zbora gdje je stekla svoja prva organizacijsko-produkcijska iskustva. Uslijedilo je vrbovanje za Zadar snova, put prema Dramskoj akademiji, a paralelno sa svim tim ušuljala se i Viša trenerska škola. Sve u svemu, to je Maja Šimić. A kada uz to pripomenemo međunarodnu konceptualnu suradnju s umjetnicima “preko bare”, osnivanje vlastitog teatra, kao i mnogobrojna ovoljetna kazališna gostovanja duž jadranske obale, dobijemo kombinaciju kakvu malo tko može stvoriti, ali i izvesti do kraja. Krenimo redom.
Uz produkciju bavi se i amaterskom kazališnom režijom
S produkcijom i režijom počela se susretati još za vrijeme studiranja u Zadru te rada u amaterskom kazalištu:
– Dok sam studirala kroatistiku odlučila sam režirati svoju prvu dramsku predstavu. Nakon prve uslijedile su i ostale. Produkcijski dio posla je bio jako naporan, a apsurd je taj da je kod nas neprihvaćen i slabo ili nikako plaćen, za razliku od ostatka svijeta kojim drmaju velika producentska imena. Istodobno sam se uz produkciju bavila i amaterskom kazališnom režijom, no tu sam se na koncu osjećala jako zadovoljno, jer je to bio slatki umor nakon kojeg sam željela napraviti ponovno istu stvar. Sistemom eliminacije shvatila sam da je režija nešto što me prazni i puni, za razliku od produkcije koja za sobom ostavljala samo umor.
Zahvaljujući suradnji sa Zadrom snova uslijedio je Sorošev seminar u Dubrovniku:
– Tada sam susrela glavnu predavačicu od koje sam dobila brošuru akademije i to je bilo prvi put da mi je netko iz struke rekao “Evo ti, to je mjesto gdje bi trebala otići”.
U Zadar me vratio Zadar
Prijemni ispit je bio jako naporan i nije se mogao usporediti s nijednim prijemnim ispitom prije toga. Stvarno su testirali mogućnosti pojedinca. Pisali smo eseje, pismene ispite, radili vježbe, glumili, rušili su nas svaki dan i svaki novi dan bi morali sve ispočetka. Ta agonija je trajala sve skupa nekih desetak dana, uključivala je psihotest, test sluha. Primilo nas je na kraju četvero od trideset i četvero, prepričava Šimić.
Na drugoj godini već je uslijedilo asistiranje na Jugoslovenskom dramskom pozorištu gdje je kao asistent ostala tri godine što joj je, kaže, jedno od najdragocjenijih iskustava iz tog posla:
– To je jedan težak posao u koji čovjek ulaže puno sebe i mora se zadovoljiti s onim što dobije nazad. Ciljevi ne smiju biti visoki, ali ni preniski. Na trećoj godini sam dobila priliku prvi put samostalno režirati u kazališu Atelje 212, režirala sam prvi dramski tekst mlade hrvatske spisateljice Tene Štivičić: “Nemreš pobjeć od nedjelje”. Predstava je još uvijek na repertoaru, ovo proljeće je doživjela svoje pedeseto igranje i to je trenutno moje najsvijetlije profesionalno postignuće. Još uvijek je na pozornici, rado gledano, i još uvijek treba doći unaprijed da bi se rezervirale karte.
 Ipak, putevi su je odveli ponovno prema Zadru:
-U Zadar me vratio Zadar. Ovdje definitivno nije lako, ali Beograd, koliko god se čini nekome sa strane velik, je isto mali grad po pitanju kazališnog života. Svako kazalište ima svoje favorite i koliko god sam bila odlično prihvaćena, s druge strane sam uvijek bila netko izvana, tko je tu došao na studij, a i na kraju krajeva ja sam se isto htjela vratiti kući da ovdje svoje znanje pretvorim u rad. A i nisam ljubitelj kontinenta, Dalmatinka sam. I, evo sad pijemo kavu uz more i meni je to moj zen. Neću biti ovdje stalno, ali uvijek ću se vraćati. Jer to je zapravo život profesionalnog redatelja – on ide tamo gdje ima posla. Na jednom mjestu dođe do zasićenja, a i postoji jedno nepisano pravilo da se u istom kazalištu isti redatelj pojavljuje tek nakon dvije godine. Tako da je to uvijek potraga za poslom, zaključuje.
Najbolja publika u Kukljici
Zadarskoj publici se prvi put s jednom profesionalnom predstavom pokazala putem Željeza, inače diplomskim radom za akademiju. Iskustva rada u zadarskom HNK su jako ugodna, kaže. Iste godine je u Kazalištu lutaka postavila veselu i šarenu dječju predstavu Grinch, prema motivima filma Rona Howarda. Nakon predstave “Pitanje časti” u Dubrovačkom kazalištu Marina Držića uslijedila je potom i “Buža” čija premjera se odvila u kinu Pobjeda u lipnju prošle godine nakon čega je uslijedilo čak osamnaest ljetnih gostovanja:
– U Kukljici smo na njihovo traženje gostovali dva puta, sve je bilo puno, dobivali smo pljesak nakon svake scene, mislim da smo tamo imali najbolju publiku. Ostali smo iznenađeni kako je to sve skupa krenulo, iako su nas mnoga mjesta odbila jer smo se prekasno javili s programom. Zato smo se dosjetili da ove godine počnemo s radom na predstavi ranije, pojašnjava. “Buža” je prije mjesec dana gostovala u Rabu, a u ožujku gostujemo na festivalu smijeha “Zlatni zub” u Poreču.
Prve probe na novoj predstavi “Anđeli Babilona” već su krenule u dvanaestom mjesecu i bit će, kaže, na tragu istog humora kao i u “Buži”. Sudjelovat će i ista glumačka postava: Miro Pucar, Vinko Radovčić, Mimi Zadarski, uz dodatak još dvoje glumaca – Milana Miočića Stošića i Jelene Karoglan. Tu je i zlatna produkcijska ruka Miše Kambera, scenografska podrška Marije Jevtić, kostimografska Marijane Jakelić, te foto-audio-produkcijska Tihe Franova. U međuvremenu je Maja Šimić osnovala i Dragon teatar kojem će “Anđeli Babilona” biti i njegov prvi formalni projekt:
Zmaj je kao omiljeni simbol
– Dragon teatar je umjetnička organizacija upisana u registar umjetničkih organizacija pri Ministarstvu kulture. Suosnivačica, zajedno sa mnom, je Csilla Barath Bastaić, glumica s kojom sam imala divno iskustvo u radu na “Željezu”, koja je bila nominirana za nagradu Hrvatskog glumišta za ulogu Josie u toj predstavi. Ona će sudjelovati u cjelokupnom radu teatra i to je još jedna osoba koja nas je u svemu podržala. Nadam se da ćemo kao i prošle godine dobiti potporu Grada i Županije, sponzora i svih onih koji su neophodni da ovo naše malo kazalište poživi i da se pretvori u ozbiljan teatar, kao i da se počnemo baviti pedagoškim radom, na način da djeca prolaze kroz sve segmente predstave, da sudjeluju u svim njezinim kreativnim vidovima, stvaranju scenografije, kostima i koreografije, da vide kako cijela ta mašinerija zapravo funkcionira, kazuje Šimić, otkrivajući ujedno i otkud ideja za ime. Povod je već postojeći naziv njenog e-maila, ali i nešto karakteristično za nju samu:
– Uvijek sam htjela u životu imati kazalište koje će se tako zvati, ali nisam znala da će se to tako brzo i ostvariti. Zmaj je uvijek bio jedan od mojih omiljenih simbola, ne naš biblijski zmaj kao simbol demonskih sila, već jedan taoistički zmaj koji predstavlja vitalnost i vrhovnu duhovnost i kreativnost. Nešto što spaja kvalitete umjetnika koji neprestano raste i rađa se nanovo kroz svoja umjetnička djela, zaključuje Šimić.