Ramazanski rafting i iftarski roštilj na Uni

S Đurom Županom i Riva rafting centrom isprobali smo drugi dio slogana “Dvije rijeke – jedistven doživljaj” krećući od već domaće nam Zrmanje na rafting na Uni od Štrbačkog buka do Lohova na adrenalinsku stazu od koje zastaje dah
Rafting na Zrmanji upražnjavam često i osobno, kao što ga Zadarski list godinama koristi za vlastito druženje i druženje s prijateljima. No, o drugoj rijeci slogana “Dvije rijeke – jedinstven doživlja” na koji nas dugo upozorava Đuro Župan do sad nismo znali sve što smo trebali.
Una naša zajednička
Nije da ne znam ili ne volim Unu. Često u ovom listu Zadranima kažemo kako je Una (i) naša rijeka, pozivajući ih da obiđu Vrelo Una nad Srbom, odnosno Suvajom (u Zadarskoj županiji i pod kakvom-takvom brigom Županijske ustanove za brigu o zaštićenim dijelovima prirode na čelu s Mirkom Đinđićem). Ali i Krku, ne onu slavniju sa Slapovima Krke, već onu skromnu, divlju i u svojoj ljepoti neobuzdanu do koje smo konjskim stazama pohodili k davno ugaslim mlinovima i šetali do ušća u Unu. Ili Dabašnicu ili desetke drugih prelijepih vrela, izvora, potoka i voda u prelijepom rasjedu među Velebitom, Plješevicom i Dinarom u krajnjem rubnom pograničnom dijelu Zadarske županije k Bosni u okružju Srba. Bio sam na Uni i u Dvoru, Hrvatskoj Kostajnici, Sisku, Novom, kao i mnogim mjestima oko Bihaća. Uz nju smo nekad davno kao studenti za zima i snjegova išli kući iz Zagreba Unskom prugom koja očito više nikog ne zanima. Una u ovom dijelu Hrvatske nije dio naše svakodnevice niti mitologije, za razliku od Bihaća gdje se svaka treća curica zove Una. Una je biser očuvane prirode, njen dar, i neobuzdani, ponekad divlji izdanak.
Štrbački buk
No, da biste je doživjeli u onom impresivnom i raftašima, ali i ribičima najmilijem dijelu valja vam krenuti – u Bosnu. Dio o kojem govorimo ide južno od Bihaća. Počinje već na Martin Brodu koji nismo ovom prigodom obišli, a kruni se na Štrbačkom buku impresivnom, 21 (neki kažu 23) metar visokom slapu ili, bolje rečeno, spletu slapova i slapića, jer pod njim slijede kaskadni slapovi što zajedno sežu do osam metara i tako redom.
Petar, Damir, Ivica i vaši reporteri Vedran i Damir odlučili su spustiti se Unom.
Put nas je vodio u Mićanove dvore na obilniji doručak, a boljeg od ovog u ambijentu Bukovice ne može biti. Potom je za Bihać najpametnije starom cestom prema Gračacu, a onda Ličkom do Prijeboja i Ličkog Petrova Sela poviše Borja prema Plitvicama. Novost je da je i prijelaz preko Donjeg Lapca za BiH otvoren, a njime izbijate poviše Bihaća negdje oko Lohova. No stari je put udobniji i brži. U Bihaću nas čeka Emir, stari prijatelj sa Zrmanje, te krećemo put krasnog objekta od drva i kamena u Lohovu – na cilju regate što ga drži partner Riva raftinga – Nero. Valja kazati da se Bihać svakodnevno “umiva” i gradi postajući i izletniku i turistima sve zanimljiviji, a osim u Bihaću i uzvodno i nizvodno Unom k Adi ili Kostelskom buku naići ćete na mnoštvo impresivnih objekata za prehranu i smještaj s vrhunskom i za hrvatske džepove prihvatljivom gastronomijom.
U Lohovu ostavljamo stvari i kombijem krećemo k Štrbačkom Buku na početak staze do koje nam treba 20-ak kilometara. Zadnjih sedam je zapušten makadam. To, svakako, zavrjeđuje kritiku s obzirom na tradiciju raftinga na Uni daleko starijeg od raftniga na jadranskim rijekama. No, suzdržimo se od kritike, jer s Hrvatske strane rijeci se ne može niti prići. Bitno je utoliko što taj prvi impresivni dio staze pun adrenalina, ali svakako i atraktivan i bez raftinga zbog prelijepih moćnih slapova, prirode, bogatstva života od ptica do ribe pripada podjednako Bosni i Hrvatskoj. Naime, na najvećem dijelu razdjelnica – granica je sredina rijeke. Zato smo morali prijaviti brojeve osobnih iskaznica i ponijeti ih, da nas iz Hrvatske, što plovimo hrvatsko-bosanskom rijekom u organizaciji hrvatske tvrtke koja s istim poštovanjem radi i ovdje, ne ulove hrvatski carinici i policajci.
Od eksplozije adrenalina do mira moćne rijeke
Rafting na Uni počinje eksplozijom uzbuđenja. Nakon početnih zaveslaja čeka vas silazak jer slijedi Štrbački buk, jedan od najimpresivnijih i na Uni najveći. Njega se zaobilazi a čamac se baca niz slap te hvata nizvodno. Skiper nam je Ami, mlad i nabildan, a gonjen i željom da nam potvrdi Unu i skipere s Une pa se mimo pravila baca niz 23-metarski slap za raftom. Potom se u čamac ubacujemo i mi i slijedi gotovo sat vremena adrenalina, neprekidno smjenjivanje brzaka, slapova, slapića, dvoslapa, troslapa, sifona, bočnih voda i čega sve ne. Sve u impresivnom kanjonu koji ponegdje seže visinu Kornatskih klifova, uz beskraj zelene i moćne šume. Jedini trag civilizacije su zaboravljene tračnice Unske pruge što na dosta mjesta vijuga uz rijeku. No staza, mostova, prilaza, o cestama da ne govorimo – ni traga. U donjem dijelu pojavljuju se ponekad ribarske kolibe. No da vas naziv ne zavara od koliba ni riječi – komadi zabijenog drva prekriveni najlonom. Tu su čuvene “pošte” kojima je strah i trepet naš dobar poznanik Emir, što ovdje hvata pastrve i od pet-šest klograma, mladice i od 30 kila, štuke kapitalce i kakva sve čudesa ne. No, naravno, da mu ne vjerujemo dok ne okusimo na nekoj od skoro najavljenih degustacija.
Donji je dio staze uz impresivnu ljepotu naporan jer podrazumijeva sedam kilometara mirnog toka moćne rijeke, a što je od nas tražilo prilično veslanje. Taj je mirni tok neprekinut kao što je u gornjem dijelu adrenalinski dio neprekidan. E da je to malo podijeliti, no priroda je dala što je dala. Staza je ukupno duga oko 17,5 kilometara (ona zrmanjska je 14,5). U donjem dijelu uz slušanje priča o Uni povremeno zastajemo. Na jednom bočnom izvorištu na hrvatskoj strani pijemo vodu koja lječi sve bolesti, nizvodnije stajemo i promatramo željeznički most kojim godinama nije nitko prošao, pa potom zastajemo na pjeskovitom žalu na malo kupanja kuneći se da je rijeka nenormalno topla – ima sigurno 16 – govorimo. Po tragovima, ali, nažalost, i ostacima plastičnih vrećica ponegdje, vidimo kolika je zimska razina – nekoliko metara nad sadašnjom. Ami nam kaže kako je rijeka preplavila patkama – svake ih je godine sve više, a nalijeću povremeno i velike i manje sive čaplje. Barske kornjače se s grana i sunčanja pred nama bacaju u Unu, a bjelouške smo, vjerujte, vidjeli i na metar dubine rijeka kako rone.
Vikendaško-roštiljski kraj
Potom se nazire pitomiji krajobraz, a s njime i kuće – vikendice većinom skromnih gabarita, ali neopisive ljepote mahom drvene, s predivnim okolišem, travnjacima, drvećem i klupicama na samoj vodi. Čeka nas još jedan slap i jedan “dvoslap” i cilj pred Nerovom kućom u Lohovu gdje smo smješteni.
Ramazan je, muslimanski mjesec posta. Bihaćki kraj nije pretjerano religiozan, odnosno ortodoksan, iako naokolo primjećujem da je svako selašce u zadnjih 10-ak godina dobilo nove moćne đamije najčešće na najvišim mjestima. Za ramazana obrok koji se prvi u danu uzima naziv je iftar. Počinje sa zalaskom sunca i spuštanjem noći. Na predivnoj terasi nakon razduživanja opreme kreće roštiljanje onako polako i nadugo po bosanski, naravno, uz dobar cug od domaće dobre šljive do Preminger piva što se sad pravi u Bihaćkoj pivovari, i neizostavnog hrvatskog vina, naravno, Kutjevačkog.
E, onda krenu onaj lagani “ćeif”- red kremenadli, telećih s paprikom i patlidžanom, pa pastrva s krumpir salatom, pa kud ćeš bez čevapa, onog običnog i onog “šiš”. Pa se društvo raspričalo, a bogme i raspjevalo. Pa neletile i urmašice i tulumbe, a što ćeš na kraju nego i kukuruza probati iz susjedova vrta. Kaže Nero: “Zeznuo me susjed, manje je ove godine posadio.”
U Nera je šest dvokrevetnih soba u kući što diše drvom i šumom Une sa stolovima tik uz roštilj, a noć je topla ljetna. Bavio se Nero svačim, vidio svijet, i sad se po Bihaću bavi onim i ovim; tu su i instrumenti dugogodišnjeg muzičara i šarmera, a sad krenuo s Đurom u posao s iznajmljivanjem objekta i ugostiteljske usluge za raftingaše. Dobre usluge.
Priča o dvije rijeke
Zrmanja sada propušta tek kajakaše, kao tipična kraška ljepotica što se surva brzinski k moru u 50-ak kilometara (točnije 67), a vodostaj joj diktiraju ličke kiše. Una je njena susjeda izvorišta svega 10-ak kilometara udaljenog, a da ne spominjemo da je tu i izvorište Butišnice, najznačajnije pritoke Krke, one što tvori slapove Krke. No, Una je druga rijeka, moćna i stabilna s vodom u svakom dobu godine i sada za 40 satupnjeva i zimi na – 30. Dvije susjede završe na kraju nekoliko tisuća kilometara dalje. Zrmanja u Novigradskom moru – Una od Srba skonča putem Save i Dunava daleko tamo kod Suline u divljoj i moćnoj dunavskoj delti, što milijuna kubika zemlje i blata stire u Crno more.
Kažu kako u konačnici iz baruštine i tršćaka kod željezničke stanice u Ličkoj kaldrmi dio vode završi u Jadranskom, a dio u Crnom moru, što je i ispitano i upisano kao naša pojava bifurkacije (prelijevanja dvaju različitih slivnih područja).
Bočne vode
Imali smo tek jedan nalet adrenalina veći od planiranog s brzinskom evakuacijom na stijenje, kad nas je nakrako bočna voda prelila, a raft zapeo pod sedru. Vaš se reporter bacio i malo podronio u kovitlacu, ali ga dobra rijeka propisno izbacila na površinu. A, navodno, da ni neotkrivena želja domaćina da nas “veterane” sa Zrmanje ovdje na Uni malo prevrnu iz vica nije prošla. Dobro smo držali balans, naročito neki što su svako malo “sidrili” na podu čamca s veslom uzrak.
Ideja “Dvije rijeke – jedinstven doživljaj”
Đuro Župan čekao nas je na kraju spusta. Pita za dojmove. Očaravajući.
– Eto zašto mene nema često do Zadra. Očarale su me ove rijeke, Velebit. Una ima tu tradiciju i davno sam na nju dolazio skipirati ili sudjelovati u međunarodnoj rafting regati, planirajući godišnji odmor da mi ne promakne. Ideja “Dvije rijeke – jedinstven doživljaj” ostaje mi ideja vodilja koju polako provodimo. Osim tradicije raftinga i prelijepe rijeke pogodne za rafting u svakom terminu ovdje imaju izvrstan konjički klub, izvrstan Aero klub, Unski je revir jedan od najboljih svjetskih ribolovnih revira. Ima i svoju specifičnost, kulturološku, gastronomsku, a opet je sve to povezano i zaleđe je Zadra… Ovdje je već sve spremno za višednevne boravke samo svemu tome treba organizacija i umreženje koje se stvara. Ova rijeka i ovaj prostor pripadaju dvjema državama, a komplementarnost je izrazita. Sudbinski je razvoj turizma u svom segmentu aktivnog odmora, adrenalinskog turizma, s impresivnom očuvanom prirodom i prodorom sezone izvan kupanja i sunčanja povezao Jadran s Plitvicama, Velebitom, Zrmanjom i Unom. Stvar je u tome da se u obostranom interesu i koristi stanovništva razvijaju, kazuje nam Đuro Župan.