Širenje BRICS-a zapravo je ekspanzija društva nezadovoljnih

U knjigama u koje se bude ispisivala povijest ljeto na zalasku bit će zapamćeno kao razdoblje u kojem je afrički kontinent zauzeo središnje mjesto svjetskih političkih zbivanja. Intenziviranje građanskog rata u jednoj od najvećih afričkih zemalja Sudanu, vojni pučevi u Nigeru i Gabonu te prijetnje novih stranih oružanih intervencija užarili su kronologiju posloženu oko događaja koji bi mogao odrediti geopolitičku kartu u narednom desetljeću.

Južnoafrički grad Johannesburg prošlog je tjedna postao centar multipolarnog svijeta u nastajanju ugostivši samit saveza BRICS (Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južnoafrička Republika) čije su najavne fanfare bile velike i glasne iako nitko točno nije znao što će se tamo u stvari zbiti.

Najviši politički čelnici ove petorke minus ruski predsjednik Vladimir Putin, koji je zbog minisabotaže Međunarodnog kaznenog suda morao ostati kod kuće, glavni tajnik UN-a Antonio Guterres, dvadesetak nacionalnih lidera zemalja Globalnog juga te još dvostruko više afričkih, latinoameričkih i azijskih delegacija okupili su se na samom afričkom jugu kako bi na vrh agende stavili ekonomska pitanja koja tište zemlje u razvoju, posebno one koje iz mukotrpnog (neo)kolonijalnog vazalstva nisu nikada ni izašle.

Premda su prva dva dana samita prolazila u relativno dosadnoj atmosferi koja je medije više zaokupljala trivijalnostima s crvenih tepiha nego sadržajem konferencija, posljednji je dan donio prijelomnu vijest o proširenju BRICS-a na države koje će zajedno s osnivačima ojačati međusobnu ekonomsku suradnju, postaviti nove standarde i protokole u međunarodnim odnosima te pokušati kreirati novi razvojni model koji neće ovisiti o prohtjevima i ultimatumima trećih strana.

Nakon duge interne rasprave o putu koji će BRICS pred sebe trasirati, diplomacije ovih zemalja postigle su konsenzus oko pristupnog procesa i odabira novog članstva među 23 države čije su prijavnice stigle na adresu južnoafričkog ministarstva vanjskih poslova. Savez se na kraju odlučio za prihvaćanje šest kandidatkinja, redom regionalnih sila s različitih krajeva svijeta – Argentinu, Etiopiju, Egipat, Iran, Saudijsku Arabiju i Ujedinjene Arapske Emirate – koji će punopravnim članovima postati prvim danom iduće godine.

Demokratizacija geopolitike

S obzirom na to da su od lipanjskog sastanka BRICS-ovih inoministara u Cape Townu razgovori o kreiranju zajedničke valute kao sredstva međunarodnog plaćanja splasnuli, analitičarima svih svjetonazora i motivacija bilo je jasno da ovom primarno ekonomskom savezu prijeti još jedno taktičko posrtanje, pa i propuštanje prilike za rebalansiranje odnosa na internacionalnoj razini. Svjesne da otvoreni prostor za nova strateška pozicioniranja i partnerstva poziva na krupni korak prema konsolidiranju protuteže Zapadnoj dominaciji, države predvođene Kinom i Rusijom shvatile su da na svoju stranu moraju privući moćne igrače koji će cijelom poduhvatu dati ekonomsku i diplomatsku snagu te transregionalni legitimitet.

Upravo je karta svijeta odigrala važnu ulogu pri pažljivom odabiranju u društvo nezadovoljnih koje sada broji dva glavna rivala američkoj unipolarnosti, najmnogoljudniju državu na svijetu s rapidnim ekonomskim rastom, dvije najznačajnije sile Južne Amerike, tri od pet ekonomski najpotentnijih afričkih zemalja te tri zapadnoazijska energetska giganta. Pored sjeverne Amerike i Europe, zapadna Afrika i jugoistočna Azija jedine su veće regije koje u BRICS-u nemaju reprezentanta.

– Međunarodna težina i položaj, istaknutost i važnost kandidata bili su primarni faktori pri našem izboru. Zajedničkog smo stava da u svoje redove moramo okupiti zemlje s bliskim razmišljanjima koje vjeruju u multipolarni svjetski poredak i potrebu za demokratičnijim i pravednijim međunarodnim odnosima. Trebamo one koji će zagovarati veću ulogu Globalnog juga u upravljanju svjetskim pitanjima, u Johannesburgu je kazao ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, dodavši kako su kandidatkinje za ulazak u BRICS svjesne da Zapad čini sve da bi pod svaku cijenu sačuvao svoju hegemoniju. Iako oštrina ruskog narativa kada je u pitanju direktno oponiranje američkom poimanju tzv. »pravilima utemeljenog poretka« (»rules-based order«) nije nešto što su sve vlade BRICS+ država voljne reproducirati, aspiracije za boljom međunarodnom zastupljenosti zajednički su nazivnik ne-zapadnih zemalja koje žele upražnjavati uistinu suverenu vanjsku, pa i domaću politiku.

Premda različite članice od BRICS-a žele različite stvari, sve su one uvjerene da će kroz participaciju u trenutno najpopularnijoj međunarodnoj organizaciji dobiti veći glas na globalnoj sceni te djelotvorniju platformu za izražavanje svojih stavova i planova.

Ukoliko BRICS želi stvoriti funkcionalnu alternativu postojećim multilateralnim institucijama, stvaranje prostora za globalnu raspravu u kojoj će svaka država bez obzira na veličinu i značaj moći artikulirati vlastite ideje i interese ne smije biti sporedna stavka. Izbjegavanje UN-izacije međunarodne politike u kojoj disproporcionalna politička moć leži u šačici zemalja stalnog članstva UN-ovog Vijeća sigurnosti prva je lekcija koju zemlje BRICS-a, posebno Rusija i Kina, moraju usvojiti.

Dva foruma koja su u Johannesburgu okupila četrdesetak ponajprije afričkih zemalja u razvoju pokazuju da inkluzivnost i istinska kooperacija nisu samo stavke na popisu lijepih želja, već jedini učinkovit način za rješavanje najopasnijih problema čovječanstva. Stoga će formati poput G20, skupine koja formalno okuplja članice G7 te sedam BRICS+ članica, u skoroj budućnosti otklizati u irelevantnost ne samo zbog lažnih pokušaja da u odlučivanje o globalnim pitanjima uključi ne-NATO države već i transparentnog geopolitičkog snobizma koji ignorira siromašniju polovinu svjetskog čovječanstva.

Dobrom dijelu te polovine ne treba crtati zašto njihova nerazvijenost nije (isključivo) rezultat vlastite političke nazadnosti i duboke korupcije koja tobože endemski koči borbu za izlazak iz ekonomske deprivacije, zbog čega duh demokratizacije međunarodne politike ne može biti vraćen u bocu načinjenu od licemjernog patroniziranja.

Odrasli za stolom

Pred proširenim BRICS-om stoji mnogo posla što se integracije i zadovoljavanja nacionalnih ekonomskih interesa tiče. Kod svakog primanja novog članstva u neku organizaciju, posebno kada se radi o više nego udvostručenju dosadašnjeg broja uključenih, treba računati na problematičnu dinamiku koja postoji između starih i novih, kao i mogućnost za razne vrste razmimoilaženja u mišljenjima, no s obzirom na to da BRICS nema formalna tijela koja pečatiraju odluke, već se do konsenzusa unutar saveza dolazi jednoglasnim odobravanjem svih aktera, prvenstveno ministara vanjskih poslova, frakcijska grupiranja trebala bi biti svedena na minimum.

Naravno, sam potencijal da različita mišljenja postoje može predstavljati ozbiljne prepreke daljnjem funkcioniranju BRICS-a te potiče lijene i razdorne komentare po zapadnim medijima od kojih su se i oni najveći i najugledniji osramotili objavom niza lažnih i neprovjerenih vijesti (poput dezinformacija da indijski premijer Modi odbija sletjeti u JAR ili da je Argentina povukla svoju kandidaturu za učlanjenje).

Međutim, ideološka raznovrsnost, vidljive razlike u političkim načinima internog odlučivanja i drastično drugačiji ekonomski modeli ne označavaju slabost BRICS-a, dapače.

– BRICS čini raznolika grupa nacija. To je partnerstvo jednakih zemalja koje imaju različite poglede, ali dijele viziju boljeg svijeta, naveo je domaćin samita, južnoafrički predsjednik Cyril Ramaphosa, dok je njegov brazilski kolega Lula da Silva dodao kako su status i značaj zemlje, a ne njena ideologija, faktori koje se unutar saveza razmatra pri odabiru svojih novih partnera.

Sposobnost da zemlje koje među sobom imaju listu nezanemarivih nesuglasica mogu redovito sjedati za zajednički stol, te s jednakih pozicija raspravljati i dogovarati se o pitanjima koja su značajnija od nacionalnih, predstavlja veliku snagu BRICS-a čiji će uspjesi i neuspjesi definirati globalnu politiku na srednji i duži rok. Svjetonazorska heterodoksnost nacionalnih vlada BRICS-ov je adut za privlačenje novih članica i jačanje globalnog utjecaja, ponajprije jer savezom ne vlada neoliberalno jednoumlje kakvo se ne može istrijebiti iz organizacija poput G7, NATO-a, Europske unije ili MMF-a i Svjetske banke.

Ipak, kritičari s lijeva poput istaknutog marksističkog ekonomista Michaela Hudsona ističu da je BRICS u nužnoj potrebi za poveljom ili manifestom prema kojem će koordinirati svoje ekonomsko, političko i diplomatsko djelovanje te pokazati da misle ozbiljno.

Jedna od zajedničkih točaka na kojoj inzistiraju svi politički lideri ona je da se BRICS ni sa kime ne želi natjecati ili raditi kontra nečijeg interesa, no šanse da se SAD pomiri s time da kinesko-rusko društvo postaje sve atraktivnije sve većem broju zemalja ravne su nuli.

Ruski predsjednik Putin u svom je videokonferencijskom obraćanju samitu rekao kako »objektivni proces nastanka novog svjetskog poretka ima ljute protivnike koji žele spriječiti pojavu novih i neovisnih centara razvoja po cijelom svijetu«, dok je u govoru kineskog predsjednika Xija neimenovana sila osuđena zbog njene »opsesije za održavanjem vlastite hegemonije, zbog koje čini sve da bi oštetila zemlje i tržišta u razvoju«, dajući do znanja da su ova napinjanja uzaludna.

Garancija da imperijalna dominacija, njezini dvostruki kriteriji i unilateralnost ne ostanu jedini načini međunarodnog ophođenja nalazi se u stvaranju predvidljivosti bilateralnih i multilateralnih odnosa na korist svih uključenih strana, što je proces koji je već započeo. Za razrješenje međusobnog sukoba Saudijska Arabija i Iran već su nagrađeni ne samo članstvom u BRICS-u već i u novom valu optimizma koji se zbog stišavanja oružanih sukoba širi zapadnom Azijom. Priliku da unutar saveza razriješe svoje razmirice oko korištenja vode iz riječnog toka Nila dobili su Etiopija i Egipat koji su ovog tjedna započeli novu rundu razgovora na ovu temu, kao i opjevani netrpeljivi susjedi Indija i Kina čiji su lideri zakazali nove pregovore oko graničnih problema na zapadnom dijelu Himalaje.

Valuta u zastoju

Programatsko lutanje BRICS-a koji u prvih desetak godina kao da nije znao što mu je činiti sada izgleda kao daleka prošlost. Konture koherentnog plana koji svjetska javnost dobiva u malim dozama govore da je ovo proširenje tek prvo u nizu regrutiranja zemalja čije ambicije nadilaze mogućnosti koje pruža postojeća međunarodna struktura. Među 40-ak zainteresiranih zemalja te 17 njih koje su poslale službeni kandidacijski zahtjev za ulazak najbolje kotira Alžir, a pozitivan odgovor na svoje pristupnice s povećanim optimizmom čekaju Indonezija, Venezuela, Tajland i Vijetnam.

Šansa za uzjahivanje na val multilateralne ekonomske suradnje dolazi s obećanjima industrijalizacije, razvitka proizvodnih sektora, povećanja količine novca koja kola nacionalnom ekonomijom, transfera tehnologije i ekonomskih politika koje neće bezuvjetno ganjati kratkoročni profit.

Dedolarizacija bilateralnih trgovina ostaje glavna misija BRICS-a i niza istomišljenika koji ne žele vječno ovisiti o strahu da njihove dolarske rezerve i transakcije zamrznu institucije na kojih nemaju apsolutno nikakvog utjecaja. Američke sankcije s nezanemarivim utjecajima na svjetsku proizvodnju i distribuciju izazivaju sve intenzivniji bijeg od zapadnog financijskog i monetarnog sustava, zbog čega si je Putin dozvolio da bez straha svijetu objavi kako je proces dedolarizacije ireverzibilan.

Predanost zemalja BRICS-a da u međunarodnoj razmjeni koriste vlastite nacionalne valute što je više moguće ostavlja vidljiv trag na trgovinske trendove i po padu udjela koji američki dolar čini u međunarodnim transferima i po smanjenju ukupnog udjela suverenih nacionalnih rezervi koje se u ovoj valuti čuvaju. Broj bilateralnih sporazuma za korištenje nacionalnih valuta između BRICS članica, ali i s trećim zemljama raste, kao što raste i sposobnost država da se odupru volatilnosti i proizvoljnosti izvanjskog ekonomskog nasilja.

Međutim, najrazvikaniji projekt BRICS-a, onaj stvaranja nove valute za internacionalnu trgovinu još će se dulje vrijeme krčkati u pozadini. Iako zamišljena kao sredstvo namirenja između skupine centralnih banaka kojom će se balansirati državni deficiti, a ne kao novac kojom će narod kupovati u supermarketima, pred zamišljenom valutom i njezinom realizacijom stoji niz zasad nepremostivih problema od kojih je jedan od najvećih onaj narušene nacionalne suverenosti.

Kompleksan proces kreiranja valute prati manjak suglasnosti oko načina na koji bi ona u praksi funkcionirala, kao i problematika oko uvjeravanja velikih privatnih korporacija da se njome počnu koristiti. Premda Brazil i Rusija čvrsto stoje iza ove ideje, Indija još čvršće stoji protiv jer smatra da će ovakav novitet stvoriti monetarne uvjete koji će disproporcionalno koristiti onima s najvećim izvoznim kapacitetima, točnije Kini. Južnoafrički samit na ovu temu nije ponudio nikakve informacije, kao niti pojašnjenja o tome kako bi se novopridošle članice prilagođavale novom sistemu.

Uz to, samit nije reformirao ulogu Nove razvojne banke, najvažnije institucije BRICS saveza, koja pri kreditiranju strateških projekata članica još uvijek ovisi o poslovanju neželjenim stranim elementom, što predstavlja ogromnu prepreku bilo kakvoj borbi protiv dolarske dominacije.

Ošamućena Europa

Osim šturog izvještavanja s najvažnijeg međunarodnog političkog događaja ove godine, Europa se prema zbivanjima iz Johannesburga uglavnom ponaša kao da se ona nje ne tiču. Inače lajavi Komisijski trojac von der Leyen – Michel – Borrell nije osjetio potrebu da komentira posljednji korak prema izolaciji Europske unije od ostatka svijeta, pa je sramotno nisku razinu europske svijesti o preslagivanjima globalnog obujma narušio tek Emmanuel Macron.

Ipak, Južnoafrička republika glatko je odbila francuskog predsjednika u pomami za toliko željenom pozivnicom među društvo s Globalnog juga, pa je jedini državnik s ove strane Mediterana koji pokazuje razumijevanje privlačnosti BRICS-a pretrpio još jedan u nizu afričkih šamara. Da instinkta za vanjsku politiku i diplomaciju ima još manje od Macrona, ponovno je pokazala bundesministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock izjavom od koje se njemačkim kapitalistima diže kosa na glavi. Ne usudivši se kritizirati cijelo BRICS članstvo, političarka koja kronični manjak talenta nadomješta kamionima neokolonijalne arogancije opet je udarila na svoju omiljenu metu, kazavši kako »Kina ugrožava same temelje načina na koji zajedno živimo na ovom svijetu«.

Ni sama ne shvativši koliko je zapravo u pravu, Baerbock je još jednom dala udarac domaćem kapitalu koji od recesije bježi na Daleki istok te propustila priliku da se zapita zašto autoritarni režimi poput Rusije i Kine, koliko god bili demonizirani na demokratskom Zapadu, bivaju toplo dočekani kod tri četvrtine svjetskog čovječanstva. O ovom će kontrastu od 1. siječnja 2024. svjedočiti upravo Rusija, zemlja na koju dolazi red za predsjedavanje BRICS-om. Uz potporu svih članica saveza ruskom čelništvu, BRICS je objavio kako će multipolarni kandidati idućeg listopada pohoditi euroazijski grad Kazanj pred čiji je samit već sad postavljena visoka letvica. Pred vašingtonskim i briselskim birokratima stoji novih trinaest mjeseci neprestane strepnje od novih političkih poteza Putina, Xija i prijatelja, ali i 13 mjeseci vremena da s dna svog tankog geopolitičkog arsenala iskopaju zaboravljenu diplomatsku mrkvu.