SVJETSKI DAN DEBLJINE Glad i hranu uspjeli smo pretvoriti u začarani neprirodni ciklus

Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, svaki treći osmogodišnjak u Hrvatskoj ima problema s prekomjernom težinom. Zadarska županija po podacima ne zaostaje od hrvatskog prosjeka. Statistike kažu da oko 35 posto djevojčica i 38 posto dječaka u dobi od osam, devet godina ima prekomjernu tjelesnu masu, odnosno da im je omjer visine i težine iznad 85 centile za dob. Otkriva nam to liječnica školske medicine dr. Polona Bencun Gumzej, s kojom smo razgovarali u povodu Svjetskog dana debljine koji se obilježava 4. ožujka.
– Debljina je pošast modernog razvijenog svijeta. Ona je nesretna kombinacija sve lošije, kalorijski napuhane prehrane i ogromne redukcije količine kretanja modernog čovjeka u sklopu načina života koji je sve više sjedalački. Naša djeca žive s nama u tom svijetu i naravno da se i ovaj problem prelijeva na njih. Moj osobni dojam (iz kontakta s djecom tijekom rada) jest da se zapravo događa jedno raslojavanje. U jednom razredu imate dio djece s prekomjernom težinom, dio sa smanjenom težinom u odnosu na visinu. Nekako je sve manje djece s prosječnom, recimo to tako, normalnom tjelesnom masom u odnosu na visinu. Jedan od uzroka ove situacije je zasigurno prehrana, odnosno roditelji koji puno prečesto pribjegavaju (ili popuštaju?) jednostavnim i omiljenim prehrambenim rješenjima kao što su pizza, pomfrit, burek, kobasice ili hamburger, govori Bencun Gumzej, dodajući da je debljina obično stvar obitelji.

Prehrambeni stilovi obitelji
Rijetko se dogodi da roditelji koji nemaju problema s viškom kilograma imaju pretilo dijete.
– Prehrambene navike i stilovi cijele obitelji zapravo rezultiraju debljinom djeteta. Jedan od važnih čimbenika je i konzumacija slatkiša na svakodnevnoj bazi, kao i pijenje zašećerenih sokova. S druge strane, konzumacija voća i ‘bljak povrća’ definitivno nije kod značajnog broja djece prisutna na dnevnoj bazi. A trebala bi biti! I tu je još već spomenuta poplava nekretanja. Po pitanju tjelesne aktivnosti djece, statistički podaci kažu da 56 posto djece u radnim danima provede dva i više sati pred ekranima, a vikendom se taj postotak penje na 87 posto! Dječja zabava i druženje su se preselili u virtualni svijet u kojem nema kretanja u smislu pokreta tijela, ističe Bencun Gumzej.
Debljinom je fizički ugroženo 30-50 posto ukupne populacije razvijenih zemalja, navodi specijalistica školske medicine.
– Kažem ugroženo jer debljina i nekretanje povećavaju rizik pobolijevanja i smrtnosti zbog povezanosti s inzulinskom rezistencijom, dislipidemijom, šećernom bolešću tipa 2, hipertenzijom, kardiovaskularnim bolestima te nekim zloćudnim bolestima. To su bolesti na duge staze, od njih se ne umire preko noći i zapravo ih ne doživljavamo kao neposrednu opasnost, A vrlo često ove bolesti počinju već u djetinjstvu. Oko 40 posto debele djece postaju debeli adolescenti, a oko 80 posto debelih adolescenata debelo je i u odrasloj dobi, govori Bencun Gumzej o fizičkim posljedicama debljine.
Što se tiče utjecaja na psihu, kako dodaje nadalje, tu stvari postaju izuzetno kompleksne.

Neprirodni imperativi izgleda
– Živimo u kulturi koja nameće neprirodne imperative izgleda. Ako pogledamo unazad dvadesetak godina, ili su u modi mršavice ili atletski isklesane cure, ili ‘ljepota’ koja je proizvod kirurških zahvata ili mukotrpnog ‘rada’ (čitaj matretiranja svog tijela). I ti standardi nisu više ekskluzivno vezani za ženski spol, zadnjih desetak godina nameću se sve intenzivnije i dječacima. Mladi ljudi koji su u procesu izgadnje vlastitog identiteta, upoznavanja sebe i pronalaska svog smisla i puta pod ovim imperativima, izgrađuju lošu sliku o sebi, imaju nisko samopouzdanje, i ne tako rijetko se njišu između dvije krajnosti: debljine i mršavosti. Kao što se bilježi stalni porast problema prekomjerne težine kod djece, tako kontinuirano raste i broj djece s poremećajima u prehrani: od anoreksije (koja više nije vezana skoro isključivo za ženski spol) do bulimije. I pojavljuje se u sve ranijoj dobi, upozorava liječnica.
Zanimalo nas je što roditelji mogu napraviti za prevenciju prekomjerne težine kod djece.
– Često se pitam kako smo uspjeli nešto tako prirodno kao što je glad i hrana pretvoriti u začarani neprirodni ciklus. Naše tijelo ima savršene regulatorne mehanizme gladi i sitosti, savršeno daje signale kada ima potrebu za nekim nutrijentima. Nesigurnost roditelja i strahovi da beba ili dijete ne jede dovoljno, ili ne jede što bi trebalo (a oni su ti koji kupuju hranu!) ili ne jede kada bi (po njihovom mišljenju) dijete trebalo jesti, već u ranoj dobi dovede do toga da dijete izgubi prirodno urođenu sposobnosti samoregulacije prehrane. Jer, mama zna bolje kada, što i koliko dijete treba jesti! Nadalje, nuđenje slatkiša kao nagrade ili ucjene za što god, dodatno komplicira djetetovu predodžbu o hrani, govori Bencun Gumzej te se osvrće na još jedan zanimljivi »fenomen« koji nam je gotovo neprimjetan dok ga netko ovako ne istakne.

Pružanje ljubavi kroz hranu
– I na kraju, nikako ne treba izgubiti iz vida vrlo čestu ideju koju mame imaju, a to je da IM dijete jede dobro ili da IM dijete ne jede. ‘Danas MI je slabo jela’…. Dijete jede sebi, a ne njima… Ova ideja protoka, davanja i pružanja ljubavi kroz hranu je kamen temeljac za buduće poremećaje u u prehrani… Jako je bitno da roditelji od najranije dobi dijete doživljavaju kao zasebnu individuu koja zna za sebe kada je gladna, a kada nije, što joj se sviđa, a što ne, i da poštuju djetetove izbore! To naravno ne znači da ćete djetetu dati peti po redu sladoled jer ga on želi. Ipak ste vi roditelj i vi odlučujete! Važno je da i sami roditelji budu dobar model zdrave, uravnotežene prehrane, da na vrijeme odluče za sebe i svoju obitelj što je dobro, a što nije. Djeca koja rastu uz takve roditelje s lakoćom usvajaju zdrave navike, zaključuje Bencun Gumzej.
Što se tiče djelovanja samog sustava na problem debljine kod djece, ova liječnica smatra da se radi jako puno općenito, a jako malo direktno s obiteljima.

Povećati rad s obiteljima
– Ono što ja vidim i u čemu sudjelujem i profesionalno i privatno, postoji jako puno mjera i akcija koje se provode po pitanju prevencije debljine. Institucije stvarno rade jako puno na osvještavanju važnosti zdrave prehrane, nude djeci zdrave obroke u okviru školskih kuhinji (pitanje koliko ih djeca s radošću prihvaćaju, ali ipak!), promiču se javnozdravstvene akcije kao što su biciklijade, hodanje, trekking, trčanje… Tu uvijek ima prostora za još i povećanja broja i raznovrsnosti takvih akcija. Ono gdje mi se čini da puno premalo radimo kao društvo jest rad s obiteljima. Osim toga, društvena odgovornost je i u medijskom prostoru – od reklamiranja pojedinih prehrambenih proizvoda i povezivanja njihove konzumacije sa srećom i veseljem u životu, do nuđenja modela ljepote i stilova života. Ovdje posebno apeliram na rastući udio internetskog utjecaja na živote naše djece koja ‘konzumiraju’ prilično nekontrolirano svakojake poruke društvenih mreža, youtubera, gamera, celebritija o kojima mi odrasli nemamo pojma. I naravno, ono što u svakom svom tekstu naglašavam je važnost kontinuiteta, stalnosti, prisutnosti i dostupnosti svih segmenata od raznih profila stručnjaka koji mogu pomoći do otvorenih vrata mjesta koja pružaju mogućnosti za promjenu stila života i prehrane, zaključuje Bencun Gumzej.
 

(Ne)organizirano igranje i sportske aktivnosti
Kako napominje, mi odrasli smo prostor dječje slobode, nenadziranog druženja i igranja sveli na minimum u svom strahu od svega i svačega.
– Time smo im uskratili jako puno tjelesne aktivnosti, ali i prostor u kojem su brusili i usvajali neophodne socijalne vještine u slobodnom, neorganiziranom (od strane odraslih) i nenadziranom druženju s drugom djecom. Dodatno, zadnjih godinu dana života s pandemijom i sva ograničenja koja su postala dio iskustva naše djece tek će doći na vidjelo u nekim budućim statistikama. Zadar jest grad sporta, ima jako veliku ponudu sportskih aktivnosti za djecu svih uzrasta i to je izvrsno. Ono što me brine jest sama postavka uspješnosti sportskog kluba. Da bi klub bio uspješan, imao sponzore, ili puno malih sportaša koji plaćaju članainu, on neminovno radi pritisak u smislu uspješnosti, pobjeda na natjecanjima, favorizira i teži profesionalizmu, natjecanju i izvrsnosti. Time se gubi sloboda i uživanje u samoj aktivnosti, sportu kao obliku rekreacije bez pritiska i stresa. Čak i tjelesni odgoj u školama, umjesto da bude mjesto gdje djeca uživaju u kretanju (koje im je neophodno kao protuteža svim drugim predmetima) postaje stres jer se valorizira, procjenjuje i ocjenjuje! Nisu svi profesori tjelesnog strogi i ne postavljaju svi visoke zahtjeve, ali ja kad čujem da se neko dijete ne veseli tjelesnom odgoju mislim da smo mi odrasli nešto jako krivo postavili, ističe Bencun Gumzej.
 

Dijete na dijeti? Ne!
Zvuči dosta nezgodno držati dijete na dijeti. Što roditelji mogu napraviti kad takav problem već postoji?
– Prehrana je stvar cijele obitelji. Roditelji (najčešće majke, ali to nije pravilo) su ti koji kupuju hranu i određuju što će se naći u frižideru, kuhinji i na stolu. Mislim da ideja držanja dijete sama po sebi nije učinkovita iz više razloga: ograničeno trajanje i povratak na staro kad dijeta završi, kao i zbog nezgodnog načina na koji naš mozak tumači stvari. Tijekom dijete smo stalno ustredotočeni na hranu i mozak opsesivno nastavlja tu naviku! A držanje dijete kod djece, pa i adolescenta, nikako ne bih preporučila. Puno učinkovitije bi bilo dobro promisliti kako uvesti zdraviji način prehrane za cijelu obitelj! Ne stavljati jednog člana, dijete, u kaznu dok svi drugi jedu ono što se njemu zabranjuje. Koji bi smisao i poruka toga bili? Zdrava i uravnotežena prehrana je dobra za sve članove obitelji! Nadalje, puno prije nego nam padne na pamet staviti dijete na dijetu, trebalo bi razmisliti kako pokrenuti i povećati tjelesnu aktivnost tog djeteta. Nikako ne smijemo smetnuti s uma da je dijete u procesu rasta i da je bolje trošiti višak kalorija nego ograničavati njihov unos. Isto tako treba biti svjestan da sve kalorije nisu iste, da kombinacije pojedinih namirnica mogu biti loše, da načini pripreme iste namirnice drastično mijenjaju njenu prehrambenu vrijednost. Ima puno detalja koje treba proučiti, ali opet, nije ni to nuklearna fizika, ističe Bencun Gumzej.