Umirovljenik maznuo žilete, gospođa smazala čokoladicu!

Ne znam tko se više crvenio, gospodin kojeg sam uhvatila u krađi žileta za brijanje ili ja kada sam mu morala pripćiti da ga je u krađi zabilježila naša kamera. Bilo mi je toliko neugodno da sam htjela propasti u zemlju. Znam da nije nikakav lopov, da je fin gospodin u godinama koji je čitav svoj vijek pošteno radio i da sigurno ne bi krao da nije prisiljen, da mu ova lopovska država nije oduzela gotovo sve ono za što se borio, priča ogorčeno prodavačica
Iz službenih statistika Ministarstva unutranjih poslova vidljivo je da se broj krađa u prvih sedam mjeseci ove godine u zemlji povećao za čak 17 posto. Evidentirano je 8524 kaznenih djela krađe od kojih je razriješeno svega 1564. Krade se sve – od novina, hrane, pića, kućnih potrepština pa preko građevinskog materijala do čak dijelova ograda i raznoraznih limenih konstrukcija. Ekonomska kriza koja sve snažnije pritišće većinu hrvatskih državljana, rezultirala je činjenicom da lopovi više nisu ljudi s margine društva već i visokoobrazovani i zaposleni pojednici koji usprkos svim svojim radnim sposobnostima ne uspijevaju “skrpati” kraj s krajem.
– Kradem i nije me sram, imam visoku stručnu spremu, godine radnog iskustva iza sebe, no ne i posao. Od kada su me iz prošle tvrtke gdje sam radila doslovno izbacili na cestu iako sam samohrana majka dvogodišnje curice, ne mogu naći posao. Na sreću još uvijek primam nešto od države, no kada mi to obustave mogu jedino na cestu ne bi li prehranila svoje dijete. Što mi drugo preostaje, svoje znanje ne mogu unovčiti, priča nam svoju tragičnu životnu priču jedna Zadranka. Naravno, anonimno. Dodaje da joj ispočetka nije bilo ni najmanje jednostavno ubaciti koju kutiju dječje hrane više u torbu, no s vremenom se navikla i sada redovito “operira” gdje god stigne.
– Sram me je na što me primorala vlast ove države. Tako je vlast, nitko drugi. Opljačkali su nas, uništili i sadašnjost i budućnost i nas i naše djece. Dođe mi da odem sa svojom malom djevojčicom pred Sabor, ravno Jadranki Kosor pred vrata da mi ona osigura ono što ćemo jesti, revoltirana je naša sugovornica.
A što na sve kažu trgovci, koji uz svoj uobičajeni posao, moraju vrebati i lopove.
Lopovi se više ne srame!
– Što reći, sve nam je gore, mi se trgovkinje iz dana u dan sve se više pretvaramo u policajke. Ne možemo se ni trenutka opustiti, stalno jednim okom moramo paziti što kupci rade. Ne pomaže nam ni sigurnosni alarm, lopovi jednostavno strgnu zaštitne plastične privjeske s odjeće koji pri izlasku iz trgovine aktiviraju alarm i neometano prođu uz protuprovalne dektektore. Manjak u kasi nam je iz godine u godinu sve veći, što naravno ne pada na teret našeg poslodavca već nas radnica kojima se isti odbija od ionako mizernih plaća. Dođe mi da i sama obnovim garderobu u svojoj trgovini, ionako će mi je odbiti od plaće, a barem ću imati što odjenuti, žali se trgovkinja u jednom zadarskom butiku.
– Nekada su ljudi bili posremljeni kada si ih uhvatio u krađi, a danas bi se još svađali s vama, agresivni su i ne daj Bože da bi priznali da su nešto otuđili. Ako ih ne uhvatiš na licu mjesta, nema nikakve šanse da izvade iz svoje torbice kakvu majicu ili topić. Gazda namjerava instalirati kamere pa će onda valjda biti lakše, onda se možemo pozvati na snimku pa će vjerojatno lopovi biti oprezniji, nada se još jedna trgovkinja.
Iako protuzakonita, praksa odbijanja od plaća utvrđenih manjaka u kasama ozbiljno je uzela maha u poslovanju hrvatskih poslodavaca. Svoje gubitke prelamaju uglavnom preko leđa svojih zaposlenika, nerijetko i kroz višemjesečne odbitke. Zakon je po tom pitanju nedvosmislen, ako radnik ne potpiše dozvolu da mu se odbija od plaće, poslodavac to sam ne može napraviti. No, u strahu od gubitka posla, radnici uglavnom pristaju na sve ne bi li zadržali svoja radna mjesta pa svoja ionako bijedna primanja još više umanjuju.
-Pristala sam, što sam mogla napraviti, bilo mi je ili pristati ili izgubiti posao. To što sam svom šefu rekla da nije moguće biti sama u smjeni, posluživati kupce i paziti na trgovinu nije ga ni najmanje zabrinulo. Obećao mi je zaposliti još jednu djevojku, no do toga nije došlo. Radim sama cijelu smjenu, nerijetko sedam dana u tjednu, od života nemam ništa, plaća mi je 2.700 kuna, a od sada i 300 kuna manje nekoliko mjeseci, koliko će mi odbijati manjak u kasi. I to je hrvatska država, i to je socijalna država koja vodi računa o svojim državljanima. To što moj poslodavac na sve moguće načine gleda zaobići zakon, što mi dio plaće isplaćuje na ruke, što ne plaća doprinose izgleda nikoga nije briga, sve je dobro dok ima političku podršku, članstvo u vladajućoj stranci, dođe mi da plačem kada sagledam situaciju, jada je trgovkinja koja je jedva pristala na razgovor, uz uvjet da ostane anonimna.
Kako doznajemo, populacija iz koje se sve češće regrutiraju novi lopovi su umirovljenici. Najugroženiji dio hrvatskog stanovništva nažalost jednostavno biva prisiljen na krađu.
– Ne znam tko se više crvenio, gospodin kojeg sam uhvatila u krađi žileta za brijanje ili ja kada sam mu morala pripćiti da ga je u krađi zabilježila naša kamera. Bilo mi je toliko neugodno da sam htjela propasti u zemlju. Znam da nije nikakav lopov, da je fin gospodin u godinama koji je čitav svoj vijek pošteno radio i da sigurno ne bi krao da nije prisiljen, da mu ova lopovska država nije oduzela gotovo sve ono za što se borio, za što je dao dio sebe. Dali su mu dvije tisuće kuna mirovine, djeca su mu nezaposlena, ne mogu mu dati, odrekao se i cigareta i piva i novina, sve malo po malo. Kupuje u ovoj našoj kvartovskoj trgovini od kada sam se ja zaposlila, nekada je znao priuštiti si i bolji komad mesa, a onda, dan za danom, sve manje i manje. A na kraju – krađa, ne iz obijesti, ne iz luksuza već iz potrebe, već iz želje da se obrije, da ne izađe na ulicu zapušten, da barem vizualno zadrži ono malo dostojanstva koje su mu oduzeli. Bila bih najradije sama te lamice platila, no šef ga je iz svoje kabine vidio i dao mi znak da ga zaustavim. Ljubazno sam ga pitala: gospodine jeste li možda slučajno ubacili u džep i jedan paketić lamica za brijanje. Pocrvenio je i odgovorio mi gotovo zamuckujući da nije vodio računa i da ih je slučajno stavio u džep sakoa. Rekao mi je da ih naplatim te izvadio gotovo zadnju kunu iz novčanika da podmiri račun. Što reći, jad i bijeda, priča ogorčeno trgovkinja.
Najedu se u trgovini!
Njena kolegica dodaje da su danas ljudi spremni na sve, od trpanja stvari po džepovima do konzumiranja hrane direktno u trgovini.
– Gledam ja jedan dan jednu fino uređenu stariju gospođu, mirno je prišla polici, uzela Kinder bueno, otvorila ga i smazala dok si rekao “keks”, uredno odložila omot na policu i krenula po sok. Kada sam je zaustavila i rekla joj da pojedeno treba i platiti, mirno me pogledala i rekla: “pa naravno da ću platiti, bila sam jako gladna, pao mi je šećer, trebala sam hitno nešto konzumirati da se na onesvijestim, dijabetičarka sam.” Što sam mogla napraviti nego poći do police po omot i pružiti joj ga da ga preda na blagajni i podmiriti dug, priča trgovkinja iz jednog trgovačkog centra.
– Prošlo je doba kada ste mogli prepoznati kradljivca po odjeći li sumnjivom ponašanju, danas vam nešto iz trgovine može otuđiti jednako fino odjevena i namirisana dama kao i kakav uličar. Dapače, s uličarima još nekako možemo izaći na kraj, možemo ih uočiti, a ni ne stvaraju “frku” kad ih ulovimo, no s finim damama je mnogo teže. Prvo ne žele “ni pod razno” priznati da su nešto ukrale, a onda se još svađaju s vama, naglašava voditeljica jedne tgovine kozmetičkim i kućnim potrepštinama. Ističe još da iako sa sve češćim iskustvima s lopovima, policiju ne zove. Kaže da od njih ionako nema velike koristi.
– Tko bi još i njih čekao, kada nekoga uhvatimo da krade kažemo mu da to što je htio ukrasti kupi i tu uglavnom završava priča. Ponekad bude natezanja, no ne držimo preskupe stvari pa tako sve rješavamo u hodu, zaključuje naša sugovornica o ovoj sve žalosnijoj hrvatskoj zbilji.

 “LOPOVIMA BISMO NAPLATILI ONO ŠTO SU POKUŠALI UKRASTI”

Sandro Terzin, danas umirovljenik, radio je kao zaštitar, najprije u jednom velikom zadarskom trgovačkim centru građevinskog materijala, a onda i na gradilištu najvećeg zadarskog shopping centra. S lopovima se susretao svakodnevno.
– Svaki je radni dan netko bio zainteresiran ukrasti nešto. Kralo se sve što se moglo ukrasti: cement, skupe brusne dijamantne ploče, električni aparati, daske, pločice… Znao sam već kakve su “šeme” pa bih strpljivo čekao na kasi pojednice koje bih uočio da rade nešto sumnjivo. Najčešće bi ono što bi namjeravali ukrasti ubacili među vreće cementa, kao tobože, zametnuli su. Blagajnica bi naplatila vreće cementa, ne znajući da se među njima nalazi i, primjerice, skupa brusna dijamantna ploča. E tu bih ja nastupio, i tražio kupce da dignu vreće jednu s druge kako bi blagajnica mogla otkucati bar kod i ne bih se prevario. Između dvije vreće cementa od po 27 kuna, našla bi se i brusna ploča od 300 kuna. Ne bismo zvali policiju već bismo samo kupcu rekli da sada to mora i kupiti što bi oni najčešće i napravili. U protivnom zvala bi se policija. Ljudi su vam snalažljivi, znali su na svakakve načine krasti, prisjeća se Terzin.
– Sjećam se jednom sam prilikom uhvatio lopova koji je u kutiju jeftine bušilice stavio skupu bušilicu. Na kutiji je alarm tako da je ne možete švercati, no dovitljivi se lopov sjetio pa je samo zamjenio kutije. Na sreću primijetio sam što radi. Zamaskirati “plijen” bila je taktika i jednog kupca koji je u plastične cijevi stavio skupo svrdlo koje je dobro odzvonilo pri padu kada sam na izlazu digao plasičnu cijev u zrak, priča Sandro.
Kako je Sandro Terzin većinu svog radnog vijeka proveo kao voditelj kadrovske u bivšoj zadarskoj mljekari gdje je u sklopu posla vodio i zaštitu na radu, bio je dobro informiran i obučen za zaštitarski posao koji je radio godinu do mirovine.
– Ostao sam bez posla kada je mljekara prodana pa sam morao prihvatiti bilo koji posao kako bih stekao uvjete za mirovinu. Nije se Bog zna što nudilo pa sam postao zaštitar. Prvi posao mi je bio u velikom građevinskom centru. Sjećam se, ljudi su tamo znali često krasti i na količini, trgovac bi im upisao jednu količinu cementa, dasaka ili pločica, a onda bi oni dodali još koju. No znajući da se to radi, nerijetko bismo na samoj blagajni ponovo brojili uzeto i uspoređivali s ceduljicom od trgovca, dodaje Sandro.
Kao noćni čuvar najvećeg zadarskog shopping centra nije imao tako puno intervencija no izdvaja jednu situaciju kada je uhvatio jednog čovjeka koji je usred noći ručnom pilom pilao klizna vrata na gradilištu.
– Pitam ja njega što to radi, a on mi uzvraća da je to odbačeno i da nosi kući. Ja mu odgovaram: ako je odbačeno što nisi došao po danu, a ne usred noći. Tražio sam od njega dokumente i zaprijetio mu policijom, pa više nije dolazio, ispričao nam je Sandro.