Obitelj Aleksandra Zadereia, poduzetnika iz Ukrajine, okrenula novu stranicu i to u Zadru

Život piše različite priče, ponekad nesvakidašnje. Upravo takva je priča o mladoj ukrajinskoj obitelji Aleksandra Zadereia kojeg je rat u Ukrajini primorao da bolji i mirniji život potraži izvan granica domovine, u Hrvatskoj, u Zadru.

Ovaj 34-godišnji Ukrajinac u poduzetničkim vodama je od svoje 20. godine, a koliko je uspješan u svom poslu dovoljno govore podaci kako je u rodnom Hersonu i Kijevu imao trgovine pićem i restorane te zapošljavao 300-tinjak djelatnika. Kad je počeo rat sve se raspršilo, posao je stao, a budućnost Aleksandrove obitelji postala sve neizvjesnija. Zajedno sa suprugom i troje maloljetne djece, sinom od šest te blizankama nepune dvije godine u travnju prošle godine doselio se u Zadar. Ubrzo je krenuo razmišljati kako će u novoj sredini krenuti u posao, ali hrvatska birokracija i zakoni koji su u potpunosti različiti i sporiji u odnosu na ukrajinske, malo je usporila njegov poduzetnički pothvat. Ipak, u svom je naumu uspio i u prosincu prošle godine u jednom trgovačkom centru otvorio sushi restoran i slastičarnicu.

– Herson je bio pod okupacijom, bilo je jako ružno više živjeti tamo, neizvjesno. Kako imam troje djece mogao sam zajedno s obitelji napustiti Ukrajinu. Budući da smo razmišljali da odemo bilo gdje, odluka je, spontano, pala na Hrvatsku, na Zadar jer su i moji prijatelji nešto ranije došli u Zadar, počinje svoju priču Aleksandar.

Spontani dolazak u Zadar

Život koji je imao u Ukrajini sada se čini kao san, jer kaže, ostavio je, sve što je imao.

– Imao sam velik posao, dobro smo radili. Imao sam 45 trgovina craft piva, trgovinu limunadom, 15 restorana, trgovine ribljih proizvoda, u Kijevu 11 sushi restorana… Imao sam u planu širiti posao na međunarodnoj razini, imali smo velik stan, sve je to iza nas…, priča Aleksandar.

Herson, grad od 300 tisuća ljudi je prije nekoliko mjeseci oslobođen nakon dulje ruske okupacije, ali se svakodnevno u njegovoj neposrednoj blizini vode borbe, puca se. Grad je, kako kaže Aleksandar pust, puno ljudi je otišlo, pobjeglo.

– Ulice su sablasno prazne, svaki dan pucaju po gradu. Na tržnici je uvijek bilo puno ljudi, sada nema nikoga, prepričava nam pritom pokazujući fotografije rodnog grada kakav je bio prije rata i sada nakon višemjesečnog ruskog razaranja.

Kada je rat počeo sve više ljudi je tražilo načina da napusti Ukrajinu pa je u Zadar došlo i nekoliko njegovih poznanika, a on sam u novootvorenoj slastičarnici i restoranu u Zadru zaposlio je svoje sunarodnjake, njih sedam.

Tek jedna njegova trgovina u Hersonu »preživjela« je okupaciju i sada radi isključivo u humanitarne svrhe. U Kijevu je situacija teža jer je grad često bez električne energije, nekoliko njegovih objekata još radi, ali sve teže.

– Kad je počeo rat, u Hersoinu smo imali struju, ali smo bili pod okupacijom, nije bilo dostave namirnica, bilo je katastrofa. Dućani su se prenamijenili, počeli smo peći kruh i dijeliti ljudima, a redovi za besplatan kruh bili su jako dugi, prisjeća se Aleksandar.

Ne želi primati humanitarnu pomoć

Kad je došao u Zadar odmah je imao namjeru krenuti u poduzetničke vode, no rješavanje brojnih dozvola i papira oduzeli su mu vrijeme. U Ukrajini, dodaje, sve se može napraviti uz pomoć aplikacije, u jedan dan. U Hrvatskoj je otvaranje biznisa čista suprotnost.

– Otvaranje obrta u Ukrajini ima širi spektar nego u Hrvatskoj gdje trebaš otvoriti d.o.o., platiti PDV. U Ukrajini u aplikaciji posao otvoriš za jedan sat, odmah dobiješ karticu u banci, ovdje se čeka… Ne znam drugo nego raditi, ne mogu samo sjediti i biti na humanitarnoj pomoći, ističe Aleksandar.

Zadar mu se, kao i njegovoj obitelji, jako sviđa. Klima je ugodna, grad je na moru, u blizini su planine, Hrvati razumiju Ukrajince jer su i sami prošli rat. A na pitanje hoće li ovdje ostati ili se planira vratiti u Ukrajinu, kazuje kako ne može planirati ništa!

– Prije sam planirao 10 godina unaprijed, sada je teško nešto planirati. Vidjet ćemo kako će posao ići kada krene sezona, nadam se dobro, a opet razmišljam i da odem u drugu državu. Kada bi postojala mogućnost iz Ukrajine investirati u ovaj biznis bilo bi dobro. Međutim, teška je situacija, nema izvora financija od tamo, pa doslovno preživljavamo, priča Aleksandar.

Jedan od Aleksandrovih djelatnika, Anatolij, radi kao kuhar u restoranu, a u Zadar je iz okupiranog Hersona stigao u listopadu prošle godine, kako nam priča, gotovo u zadnji trenutak.

– Kada je počeo rat, muškarci nisu mogli napustiti državu. Pokušao sam nekoliko puta otići za Kijev, ali bezuspješno. U rujnu je u Hersonu proveden referendum od strane Rusa i postojala je opasnost da Rusi nas Ukrajince regrutiraju u rusku vojsku. Naravno da to nisam želio. Tada se već događalo da su ljude zatvarali u podrume, pa su ljudi počeli nestajati. Iskoristio sam priliku da počnem raditi kao vozač, točnije nudio sam usluge prijevoza kroz Krim, ruski teritorij preko granice. Na taj način sam uspio napustiti državu i doći u Hrvatsku. U Zadar sam stigao na poziv naše glavne kuharice koju poznajem, a koja je poznavala Aleksandra i sada radim ovdje, priča Anatolij koji je i u Ukrajini radio kao glavni kuhar u jednom hotelskom restoranu.

Raketa im pogodila dom

Njegova priča, iako tužna jer je zbog rata morao napustiti obitelj, posao i domovinu, ipak ima sretni predznak.

Naime, Anatolijeva obitelj napustila je Herson i otišli su u oblast Zaporižije. Samo tjedan kasnije raketa je pogodila njihov dom u Hersonu.

– Hvala Bogu da smo svi dobro, da nismo bili tamo. Regija Herson je podijeljena rijekom Dnjepar, s jedne strane je ukrajinska, s druge ruska vojska i svaki dan pucaju s jedne i druge strane. Prije provedbe referenduma u Hersonu su pucali manje, ali sada pucaju stalno, puno više i opasnije je biti tamo, objašnjava nam Anatolij pokazujući snimku granate koja razara salon njegovih prijatelja.

Na pitanje planira li se vratiti u domovinu, odgovara.

– Zadar mi se sviđa, ljudi su ljubazni, od pomoći, priroda i klima su jako lijepi, a povrh svega radimposao koji volim. Želio bih se vratiti u Ukrajinu. Ali zasada je situacija takva da posla nema, svojoj obitelji ne mogu pomoći bez posla. Ne mogu ni ići u vojsku jer nisam te profesije, nemam obuke ni znanja. Odlučio sam sada biti ovdje da mogu pomoći svojoj obitelji. Također, želio bih reći da se dobro radi na humanitarnoj pomoći za Ukrajinu iz Europe, ističe Anatolij.

Ovi ljudi su, pod nesretnim okolnostima, novi dom i posao pronašli u našem gradu. Čeznu za povratkom, ali istovremeno zahvaljuju na prilici koju su dobili da novi život započnu daleko od ratnih razaranja, u miru, ovdje u Hrvatskoj, u Zadru gdje se nadaju sretnijoj i mirnijoj budućnosti.

Interijer zadarskog restorana, Foto: Luka Jeličić