Ugljanska Čehinja uči vlasnike pasa kako uživati u životu sa svojim ljubimcima

Iako je bilo hladno i puhala jaka bura mi smo se ipak odvažili i krenuli prema Čeprljandi, prvom u nizu zaseoka mjesta Ugljan na otoku Ugljanu. Imali smo i razloga jer su se po prvi puta na otoku održavali besplatni satovi treninga za pse i njihove vlasnike, a vodila ih je certificirana kinološka trenerica Ažbeta (Alžbjeta) Lalić.

Ovu tridesetčetverogodišnja nasmijana djevojka rođena je u Pragu u Češkoj, a već više od šest godina stalno je nastanjena na otoku Ugljanu i to u zaseoku Fortoština mjesta Ugljan smještenom na južnoj strani otoka. Ažbeta je od 2002. godine prvi put s tatom i bratom posjetila Ugljan na kojem su proveli odmor, jednostavno su se zaljubili u ovaj otok i od tada nisu mogli zamisliti da odu negdje drugdje ljetovati. Svake godine putovali su u Čeprljandu. Ažběta nam je otkrila kako joj se 2015. dogodilo ono najljepše, ljubav.

Zaljubila se na ljetovanju

– Zaljubila sam se u čovjeka koji je u međuvremenu postao moj suprug te sam ga dovela u Prag. Moj suprug je veliki umjetnik, voli moj rodni grad Prag, grad piva, arhitekture, umjetnosti i kulture te je svakodnevno uživao u umjetnosti koju Prag može pružiti.

U međuvremenu sam saznala da čekam bebu te je odluka o našem budućem životu bila prilično jasna. Gdje bi drugdje dijete moglo više uživati u djetinjstvu nego na Ugljanu? Spakirali smo svoje stvari, Chantal i mojeg drugog pasa Sheenu i preselili se ovamo, na savršeni otok. Godine 2016. rođena je naša kćer.

U zadarskoj bolnici dobile smo nadimak češke bodulice. Od tada živimo ovdje. Imamo pse, mačke, kokoši i kornjače. I ne mogu zamisliti bolji život bilo gdje drugdje, s osmijehom nam priča Ažbeta.

Ova ugljanska Čehinja je od svog najranijeg djetinjstva odrastala s obiteljskim psom. pudlom srednje veličine i naučila živjeti s psom. Kad je imala 10 godina njihov pas je počeo praviti probleme, svako malo bi pobjegao iz kuće. Ažbeta je sve više počela obilaziti ustanove za dresuru kako bi dresirala svoju tada neposlušnu pudlicu.

Otkrila je kako se sramila službeno ući u program obuke jer su tamo bili svi odrasli koji su dresirali njemačke ovčare, ali uspjela je pronaći rupu u ogradi i počela samostalno trenirati svoju pudlu kad nikoga nije bilo.

– Kao djevojčica imala sam jako teško djetinjstvo i s 14 godina sam se preselila živjeti s tatom. Bez psa sam bila nekako izgubljena, pa sam počela šetati pse svojih susjeda. Nisam trebala puno moliti tatu da mi kupi njemačkog ovčara, ženku po imenu Chantal koja mi je promijenila život.

Počela sam ići u dvoranu za trening kako bih s njom trenirala sportsku kinologiju. To je postala moja svakodnevica i iskreno, Chantal mi je spasila život mnogo puta. Pravila mi društvo u mojim najgorim danima, čak me štitila od prijetnji, govori ova mlada žena dodajući kako je kao tinejdžer mogla ići bilo gdje sama jer joj je Chantal uvijek čuvala leđa.

Kuja Chantal spasila joj je život

– Kinologija pasa je bila odlična za početak, ali kako je vrijeme prolazilo shvatila sam da to nije ono što mi se toliko sviđa. U to vrijeme nisam uživala u načinu treniranja pasa. Previše se koristilo vikanje, trzanje povodcem te se provociralo pse kako bi ih se natjeralo da slušaju.

Bio je to stari način dresiranja psa. Tako sam napustila to mjesto i počela tražiti druge načine za komunikaciju i treniranje svog psa. Išla sam na seminare o psihologiji pasa kojih je tada bilo u Češkoj. A onda mi je tata za rođendan darovao tečaj za dresuru terapijskih pasa.

Tu sam naučila više načina kako pas može surađivati sa svojim vlasnikom i još bolje, kako može pomoći drugim ljudima. Tako smo Chantal i ja postali certificirani terapeutski tim i posjećivali smo puno djece s Downovim sindromom. Išli smo u domove umirovljenika nasmijati i razveseliti ljude.

Ta vrsta posla me ispunjavala, provodila sam mnogo vremena s psima te smo zajednički donosili radost ljudima. Tako je nevjerojatno kako mi ljudi možemo imati koristi od prisutnosti psa. Otkucaji srca i krvni tlak osobe se snižavaju, a također se oslobađa hormon sreće u našem tijelu, smanjujući razinu stresa koja bi mogla prouzročiti tjeskobu, objašnjava Ažbeta.

U srednjoj školi pohađala je tečajeve psihologije i radila je s djecom u azilantskim kućama. S obzirom da joj je majka psihoterapeut, osnove razumijevanja ljudske psihologije bile su joj svakodnevica. U dobi od 18 godina napustila je Češku i otišla živjeti sa sestrom u Denver u SAD-u gdje je upisala srednju školu, čuvala djecu i još više, njihove pse.

U Denveru je dobila potvrdu da zna kako pomoći ljudima oko njihovih pasa pa je počela mnogima pomagati da se nose s ponekim problematičnim ponašanjem njihovih pasa. Posjedovanje znanja o psima i nekih psiholoških vještina Ažbětu su potaknuli da se u potpunosti posveti tom poslu.

Nakon godinu dana vratila se u Češku gdje je završila srednju školu i odlučila raditi s psima i njihovim vlasnicima. Shvatila je da većina vlasnika pasa ne treba savršeno poslušnog psa, ali u svakodnevnom životu vlasnici imaju problema s nekim oblicima psećeg ponašanja, kao što je primjerice da pas vuče uzicu, skače na goste ili jednostavno ne sluša svoga vlasnika.

Individualni rad s klijentima

– Športska radna kinologija izvrstan je način rada s vašim psom. Vlasniku daje kontrolu nad psom, a psi imaju radne zadatke čime odnos s psom pretvaramo u sport. Ovo je vrlo korisno u složenom treningu. Ali to ne jamči da će se pas ponašati pristojno, da će biti socijaliziran, da će imati etiketu i da će znati kako se ponašati u restoranima, oko automobila, kako se smiriti oko djece, pozdraviti goste i jednostavno biti najbolji prijatelj.

Sportski kinološki trening malo se razlikuje od treninga kućnih ljubimaca. Većina vlasnika ne želi trošiti sate na dresuru psa i stalno izdavati naredbe svojim ljubimcima. Vole svoje ljubimce i jednostavno žele uživati u životu s njima. Zbog toga sam osnovala malu tvrtku za individualni rad s klijentima.

Uspijevam pronaći problem koji je prouzročio loše ponašanje pasa i nudim vlasnicima rješenja da to poprave. Moja Chantal mi je ponovno pomagala u slučajevima kada se klijentov pas boji drugih pasa. Radila sam i s djecom koja su razvila strah od pasa te im pomagala da se opuste, priča ova trenerica pasa dodajući kako je u međuvremenu povremeno udomljavala (foster care) pse iz azila kako bi im pomogla da se naviknu na život kod kuće.

– Većina tih pasa patila je od straha i teško bi pronašli novu obitelj punu ljubavi. Ovaj sustav udomljavanja pomaže im da se oslobode straha, socijaliziraju i pronađu svoj puni potencijal. Svaki moj pas pronašao je novi dom i briljirao u njemu, na što sam ponosna.

Odgoj pasa je u stalnom razvoju i jako mi je važno da se nastavim educirati u radu s psima, a koji mora biti uravnotežen/složen. Svaki pas i svaki vlasnik ima drugačiji karakter. Ljudi imaju različita očekivanja i načine postupanja s psom. Zato uvijek imam više mogućnosti za pomoć.

Pronaći savršeno rješenje za oboje, psa i vlasnika mi je u konačnici i najveći cilj, govori ova ugljanska Čehinja koja priznaje kako joj je prvih godina na otoku bilo teže, budući da je bila mlada majka u drugoj zemlji u kojoj se govori novim jezikom koji je morala savladati, što je za nju bilo izazovno.

Ponovno odlazi u Denver

– Nisam imala vremena i samopouzdanja poučavati ljude na jeziku koji nisam tako dobro govorila te mi je u to vrijeme nedostajao rad s psima i njihovim vlasnicima. Nakon šest godina života ovdje na otoku, bolje govorim hrvatski jezik, iako ga još moram poboljšati, ali dovoljno ga poznajem za razmjenu znanja.

Tako sam svojem životu konačno mogla dodati svoju strast i početi pomagati ljudima oko njihovih kućnih ljubimaca. Ubrzo ponovno odlazim na tri tjedna u Denver jer sve više klijenata imam i u Denveru, pa im idem pomoći dresirati njihove pse. I naravno, ne mogu propustiti priliku za dodatno obrazovanje i pokušat ću održati još jedan seminar o ponašanju i obuci pasa.

Idem korak po korak, jer sanjam o sticanju još više znanja i imam puno planova za otok, priča Ažbeta najavljujući da će u ožujku otvoriti svoju tvrtku »Beti daj šapu« u koju će ljudi moći dolaziti na njezine sate koji će održavati svake subote.

– Nudit ću članstva i individualne sate. Svakom pojedinom klijentu pružit ću svoju podršku, kad god zatreba, mogu me nazvati i postaviti pitanje. U budućnosti bih voljela izgraditi centar za pse i njihove vlasnike, hotel za pse, mjesto gdje bismo mogli trenirati, educirati ljude o psima i drugim životinjama, mjesto se možemo upoznati, igrati se i družiti se s psima.

Socijalizacija je jako bitna! I na otoku nam nedostaje neka vrsta skloništa, azila. Iako smo mali otok i svi se poznaju, tu i tamo nađemo nepoznatog psa kojem treba pomoć. U tim slučajevima pružila bih kratkotrajno sklonište, dok se vlasnik ne pronađe ili ne nađemo drugo rješenje.

Moj terapijski pas Chantal uginuo je u prekrasnoj dobi od 13 godina. Sada odgajam svojeg novog pomoćnika, divnu ženka Kloi (kangal X njemački ovčar mješanac) koju mi je moj dragi suprug donio iz Azila u Zadru. Došla je kod nas u dobi od šest mjeseci, a Azil je napravio izvrstan posao u pripremi za njezin novi dom.

Zaista im ne mogu dovoljno zahvaliti na brizi i ljubavi koju pružaju svojim psima. Kloi još ima posla pred sobom da postane savršeno uravnotežen pas. Sljedeće godine pokazat će mogu li njezinu nježnu dušu koristiti za terapiju, pa bi ona postala moj terapijski pas. Tada bismo mogli širiti radost još više.

Voljela bih ići s njom u dom umirovljenika i ponuditi naše usluge Psihijatrijskoj bolnici Ugljan, kao i obići škole i vrtiće da razveselimo klince, kaže Ažběta dodajući da je edukacija djece o psima vrlo važna.

– Gotovo svaki dan vidim kako djeca pogrešnim rukovanjem dovode sebe u opasnost i nesvjesno dovode pse u stres. Zato i planiram workshope za cijelu obitelj, čak i ako nemaju svog vlastitog psa. Edukacija je tako bitna. Te stvari su pred nama i ja se nadam da će to i ostvariti.

Uvjerena sam da bi naš otok Ugljan profitirao od toga. Želim uspjeti kako bih bila korisna ovoj zajednici jer volim svoj otok, poručuje Alžběta Lalić.