Hrvatska srebrna na Svjetskom prvenstvu u sportskom ribolovu

Odlične vijesti stigle su nam iz Tunisa, gdje su hrvatski reprezentativci sportskog ribolova prošli tjedan osvojili 2. mjesto na Svjetskom prvenstvu u disciplini surfcasting. Za one koji su manje upoznati sa spomenutim terminom riječ je o ribolovu s pješčane plaže, a visoki plasman prvi je ovakav uspjeh naše reprezentacije.

U pobjedničkoj ekipi od šest članova bila su i dva Zadranina Dubravko Pejdo i Nino Jukić. Sastav su još činili njihovi kolege Denis Županec, David Pinezić, Alen Bilić i Arsen Radinović. Šestorka se natjecala pod vodstvom izbornika Ljubomira Blaževića i trenera Gregora Strmečkog, a iza sebe su ostavili dugogodišnje prvake Španjolce.

Naši su Zadrani, pak, postigli izvrsne rezultate i u pojedinačnoj kategoriji. Pejdo je tako osvojio visoko treće mjesto, dok je Jukić peti u svijetu. Olujni vjetar i nevrijeme ove momke nije spriječio u postizanju odličnih rezultata.

Iako iscrpljeni poprilično zahtjevnim tempom održanog prvenstva, visoko plasirani dvojac spremno se odazvao na naš poziv. Iskoristili smo tako ovu prigodu kako bismo porazgovarali o tome što ih je zapravo potaknulo da se započnu baviti ovim sportom, koji je ključ uspjeha, ali i može li se u Hrvatskoj živjeti od profesionalnog surfcastinga.

Nino je tako svoju ljubav prema ribolovu otkrio još kao dijete kada je sa zadarske rive satima strpljivo lovio ribu. Nije dugo trebalo da i roditelji prepoznaju njegovu strast prema ribolovu.

– Razmišljali su u koju bi me aktivnost mogli uključiti, a kada su vidjeli da me zanima ribolov, odlučili me upisati u Športski ribolovni klub Zubatac. Tako je i službeno započela moja sportska priča, otkriva Nino.

Da je odluka roditelja bila pun pogodak uskoro su potvrdili i Ninini rezultati, pa je tako u samo dvije godine postao prvak ŠRD Zubatac u kojemu je danas u ulozi trenera mladih nada sportskog ribolova. Kasnije je tako u više navrata bio juniorski prvak svijeta, a u jednom mu je periodu tijekom juniorske karijere trener bio i naš drugi sugovornik Dubravko.

Kako i sami kažu, međusobna im je podrška tada, a i danas jedan od bitnih faktora uspjeha na natjecanjima. Tako je bilo i na prvenstvu u Tunisu.

Sve je počelo na zadarskoj rivi

Dubravku su, pak, ljubav prema ribolovu prenijeli članovi obitelji – brat, tetak i pokojni djed, pa bi se čak moglo reći da je strast prema ribolovu utkana obitelj Pejdo. Njegova je priča kao i Ninina započela na zadarskoj rivi, međutim u nešto drugačijim vremenskim okolnostima.

Bilo je to, prisjeća se, po završetku Domovinskog rata kada bi kao dijete redovito dolazio na rivu i lovio. I on je još kao junior pokazao svoj talent, pa je tako već od 2003. godine počeo postizati uspješne rezultate kako pojedinačno, tako i ekipno. Danas je Dubravko, osim što je dio reprezentacije, izbornik juniorima.

Tijekom razgovora neizbježno smo se dotakli i hrvatske stvarnosti u sportskom ribolovu koja nažalost i nije tako pozitivna.

– U drugim se zemljama kao što su Italija, Španjolska, Škotska, Wales ili Nizozemska može živjeti od profesionalnog bavljenja ribolovom s obale. Oni love svaki vikend i imaju lige, nagrade su uvijek visoki novčani iznosi. Osim toga u tim je zemljama industrija ribolova jako velika, objašnjava Pejdo.

– Sport je to koji kod nas nema novaca zbog čega nije prepoznat, dok recimo u Italiji nije tako. Igrači su tako često u medijima i ravnopravni s ostalim sportovima, kazao je dodavši da je samo u disciplini surfcastinga u Italiji preko 100 tisuća registriranih ribolovaca. Kod nas se ta brojka kreće oko 2 tisuće.

Ipak, obojica se često ugodno iznenade jer mnogi sportaši iz drugih sportova prepoznaju njihove uspjehe više nego šira javnost.

S obzirom na spomenuto stanje prepoznatosti sportskog ribolova kod nas, neizbježno je da igrači uz to bave svojim stalnim poslovima. Pritom je, naglašavaju, od velike važnosti razumijevanje poslodavca. Oni su u tome, kako kažu, imali sreće. Tako je Nino zaposlen u jednom zadarskom restoranu dok Dubravko radi kao morski biolog na zadarskom Sveučilištu. Njemu je, kaže, bavljenje sportskim ribolovom uvelike pomoglo u poslu.

– Kako je moj posao najvećim dijelom vezan za teren, iskustvo u ribolovu i s natjecanja me naučilo stvari koje ne mogu naučiti iz knjige. Osim toga, mogu biti zahvalan jer moje kolege zaista imaju puno razumijevanja, kazao je.

Osim toga najvećim dijelom sami financiraju troškove bavljenja ovim sportom koji su sve samo ne beznačajni.

– Svake godine kupiš neki dio opreme, a kupnju svega odjednom rijetko tko od nas si može priuštiti. Prednost toga su financije, ali zato si u zaostatku za drugim bolje opremljenim natjecateljima iz drugih zemalja koje si takve visoke troškove mogu priuštiti. Oprema dosta vrijedi, okvirno nekih 5 tisuća eura, a to sve manje-više sami plaćamo, objašnjava Nino.

Ono što uspjeh hrvatske reprezentacije, ali i pojedinačan visok plasman naših Zadrana, čini dodatno velikim je nepostojanje uvjeta za trening u svojoj disciplini.

Loši uvjeti za trening u ovoj disciplini

– Trening za ribolov s pješčane plaže kod nas nije moguć. Mi imamo Bašku koja je duga oko 900 metara. Samo za usporedbu u Tunisu se jedna pješčana plaža protezala na čak 60 km. Mi svake godine učimo na samome prvenstvu. Savez omogući dolazak nekoliko dana ranije kako bismo se mogli pripremiti. Upravo je zato ova naša ekipna medalja najveći uspjeh ikad, objašnjava Dubravko.

– Zbog toga ljudi često odustanu od surfcastinga jer opremu kojom se služimo na svjetskom prvenstvu ne možemo koristiti na našim natjecanjima na kojim je riječ o rockfishingu, dodao je Nino.

Unatoč preprekama, kada se sve uzme u obzir, sasvim je jasno da je riječ o srebru zlatnoga sjaja. Na pitanje koji je ključ uspjeha odgovor je jasan.

– Strpljenje i ljubav kao i u svemu, složno su kazali.

– Ovo je sport koji je toliko je zarazan, a razlog je iščekivanje. Naravno, izuzetno su bitni trening, prilagodba i iskustvo, dok sreća čini 10-ak posto, objašnjava Dubravko.

– Imamo i mi faze u životu kad se malo ohladimo. Osim toga tu su i obaveze, svi radimo uz to. Ljudima se čini da bavljenje ovim sportom nije naporno, ali zaista je. Lovimo po svim vremenskim uvjetima bez obzira na to bio snijeg, kiša ili sunce, dodao je Nino.

Ipak, ističu da je u svemu ovome bez premca najbitnija podrška i razumijevanje obitelji. Bez toga, kažu, ništa od ovoga ne bi bilo moguće.

– Doma me zbog posla i sporta nema preko 100 dana. Može se reći da sam skoro kao pomorac, u šali će Dubravko.

Momci vjeruju da je ovo tek početak jedne prelijepe priče. Dogodine ih, kažu, čeka Svjetsko prvenstvo u Italiji, a na svima nama ostaje da im poželimo puno uspjeha, ali i onih 10 posto sreće. Sigurni smo da uz ovakav pozitivan duh i ljubav prema ribolovu visoki plasman neće izostati.