Sjećanje na velebitskog heroja Dragana Žunića

Policijski službenici PU zadarske večeras su se s posebnim pijetetom prisjetili pripadnika Specijalne jedinice policije “Poskoci”, legendarnog dozapovjednika SJP-a, Dragana Žunića, koji je prije 30 godina, 16. prosinca 1992.godine poginuo na Velebitu. U multimedijalnoj dvorani Centra za kreativne industrije održana je Tribina sjećanja na kojoj su mnogobrojnim uzvanicima Žunićevi suborci i zapovjednici svjedočili o njegovoj neizmjernoj hrabrosti s povijesnim osvrtom na te dane ponosa i slave Specijalne jedinice policije.

Zaslužio pijetet i pamćenje

Dragan Žunić (1965.) kao policijski službenik SJP “Poskoci” bio je pripadnik PU zadarske od samog početka Domovinskog rata, od 2. prosinca 1990. godine. Od početka neprijateljske agresije do svoje tragične smrti aktivno je sudjelovao u obrani suvereniteta i teritorijalnog integriteta Republike Hrvatske. Žunić je 11. rujna 1991. godine teško ranjen prilikom neprijateljskog topničkog napada na mjesto Jasenice.

Međutim, ni ranjavanje nije zaustavilo hrabro “poskočko” srce te se u prosincu ponovno priključio postrojbi specijalne policije, dajući nesebičan i ogroman doprinos stvaranju neovisne i slobodne domovine. Sudjelovao je u više diverzantsko-izviđačkih akcija ove specijalne jedinice, a 16. prosinca 1992. godine pri dubinskom izviđanju terena na Velebitu, pogođen je iz neprijateljskog vatrenog oružja i pritom smrtno stradao.

Načelnik PU zadarske, Anton Dražina, suborac Dragana Žunića prisjetio se tog dana kada je sudjelovao u operaciji izvlačenja stradalog Dragana.

– Dragan Žunić bio je polaznik tečaja Prvi hrvatski redarstvenik, nakon toga se na zadarskom području priključio Specijalnoj jedinici policije “Poskoci” i nažalost prije 30 godina na današnji dan stradao na području Velebita. Tada nas je napustio možda i najveći ratnik ovih prostora.

O njemu smo proteklih godina dosta toga rekli, radi se o iznimno hrabrom čovjeku, jednom od šestorice na razini RH, rukovodećih policijskih službenika koji su poginuli. Preko 700 policijskih službenika dalo je svoj život u obrani i stvaranju RH, jedan od njih je bio i Žunić. U tim počecima rata bio je uzor nama mlađima. Ono što je Andrija Matijaš Pauk za IV. gardijsku brigadu, ili Damir Tomljanović Gavran za Tigrove, to je Dragan Žunić za nas policijske službenike, pripadnike SJP “Poskoci”.

Bio je iznimno hrabar čovjek koji je svojom krvi natopio hrvatsko tlo i time zaslužio pijetet, a na nama je da to pamtimo te da pronosimo dobre i velike vrijednosti takvih ljudi. Stoga smo odlučili obilježiti još jednu obljetnicu, da se ne zaboravi, istaknuo Dražina.

Nesvakidašnja vrijednost

Prvi zapovjednik SJP “Poskoci”, Đuro Župan prisjetio se teških dana ponosa i slave, kojima je kročio ukorak s prerano preminulim Žunićem.

– Nastali smo 1990. godine i to ne bi trebalo biti loše za čuti, to bi trebao biti ponos. Zato što smo nastali 1990. s ove pozornice po ko zna koji put govorim hrvatskoj javnosti, ne tražimo ništa! Imamo ono po što smo krenuli, a krenuli smo po slobodu, pravo na rad, odgoj, obitelji, po pravo na svoju državu.

I to je najveći benefit jednog naroda, to je najviše civilizacijsko postignuće, ma tko što o tome mislio. Možda nas na tom putu i zasjene neke životne svjetlosti i benefiti, ali nisu oni važni, već ovo što sam rekao, ono što je bio naš put. SJP “Poskoci” nastala je 1. rujna 1990. iz okosnice Prvog redarstvenika koji je tada na jednom od službenih zadataka na ovaj prostor poslao ljude koji su imali svega 15 do 30 dana možda nekakve obuke.

Od njih 82 koliko ih je tada raspoređeno u Zadarsku županiju jedan je dio otišao u prometnu, dio u temeljnu policiju, a 32 pripadnika su bili okosnica SJP “Poskoci”. Dragan Žunić, član kluba “32”, član kluba prvih i najboljih bez ikakve patetike, bez ikakvih naglašenih prigodnih razloga, koji bi se trebali govoriti, je doista jedna nesvakidašnja vrijednost. Ja to bolje znam od drugih. Sa mnom je provodio noći i večeri, razgovarajući o svemu, o svom pogledu na državu, obitelj, o svojoj žrtvi. Mi nismo imali hijerarhijske odnose kao neki drugi, mi smo bili svi jednaki, mi smo bili braća.

Nažalost, hrabrost koju je on svakodnevno ispoljavao, inicijativa koju je nudio, ponekad je bila upozoravajuća. Ispred sebe smo imali veliku silu, i za svaku situaciju smo morali imati i dovoljno pameti, Božje pomoći, ali i dobrog plana. Njegovo prvo, teško ranjavanje u obrani Jasenica i Masleničkog mosta, kada mu se to dogodilo pod mojim zapovjedništvom je prvi put pokazalo i definirao sve ono što sam ja prije toga znao o njemu, jednu ogromnu hrabrost, kazao je Župan.

Među 700 mrtvih redarstvenika

Prepričao je Župan i jutro kada je na Pantovčaku zaprimio poziv svog nasljednika, Svemira Vrsaljka, 16. prosinca 1992. godine kada mu je javljeno da Dragana više nema.

– Dočekao ga je gore Franko, a on je dočekao Svetu, Baljka, pa su oni dočekali Ivu, Šimu, Žaju i čekaju sve nas. Pitala me kćer u jednoj od ovakvih situacija, kada to tata prođe. Ne prođe to nikada! S tim se živi. I ne treba proći. Dobili smo povijesnu zadaću, napravili smo ju kako smo znali i umjeli, protiv puno brojnijeg, snažnijeg i obučenijeg neprijatelja. Nemojmo se sramiti reći činjenicu kako smo imali dva dijela rata, obrambeni i oslobodilački.

Da nismo doveli do međunarodnog priznanja, danas ili u ono vrijeme bili bismo pred streljačkim strojevima. Bili bismo obješeni, utamničeni ili raseljeni tko zna gdje. Ta 90./92. koja je dobila međunarodno priznanje i dala sav legitimitet RH da izvrši ono što je izvršila na najčasniji i najbolji način, iziskuje poštovanje. Zašto to naglašavam? Jer to je vrijeme odnijelo naše najbolje sinove. Nisu oni samo bili branitelji, oni su bili revolucionari. Bilo bi pošteno da se o dvije dionice rata priča o svakoj sa svojim pijetetom. Slave, činova, bogatstava bit će za sve.

Meni su bogatstvo moja djeca, moji prijatelji, moje uspomene i moja zemlja. Zato ovaj čovjek koji spada među 700 mrtvih redarstvenika, ali ipak samo među šest visokih starješina, što jasno govori da su u specijalnim postrojbama bori iz borbenog rasporeda. Zapovjednici nisu u podrumima, ma što tko mislio. Ovaj momak, ovaj čovjek, ovaj heroj sa svim svojim suborcima i oni koji su ga dočekali i oni koji su nakon njega došli na veliko hrvatsko nebo su po tome posebni, zaključio je Župan.

Da se ne zaboravi

Na tribini je istaknuto kako nas sve zajedno žrtva velebitskog heroja, obvezuje na kulturu sjećanja da se nikad ne zaboravi to teško, ali herojsko razdoblje naše povijesti kada je stvarana suverena, neovisna, moderna hrvatska država, ali ni činjenica kako su pripadnici Ministarstva unutarnjih poslova prvi stali u obranu hrvatske domovine i kako su se upravo iz MUP-ovih postrojbi kasnije tijekom Domovinskoga rata razvile Hrvatska vojska i Hrvatske oružane snage.

Obilježavanje 30. godišnjice Žunićeve pogibije počelo je u jutarnjim satima svečanim postrojem ispred spomen obilježja SJP “Poskoci” u Policijskom centru Franko Lisica, a nastavilo se polaganjem cvijeća i svijeća kod križa podignutog na mjestu stradavanja na Velebitu te na njegovoj grobnici u Slivnici, a potom i svetom misom zadušnicom u crkvi sv. Nikole u Slivnici Gornjoj.

Obilježavanju pored obitelji Žunić, izaslanstva Policijske uprave zadarske, nazočili su i članovi Udruge SJP “Poskoci” i Udruge Prvi hrvatski redarstvenik te brojni drugi. U znak sjećanja na hrabrost i žrtvu poginulog pripadnika SJP “Poskoci” koji je svoj mladi život položio na oltar domovine, kao čin zahvale policijski centar na Putu Murvice od 2017. godine nosi njegovo ime.