Šoletić: Još uvijek imam tremu kad izlazim na pozornicu

Gošća prve ovogodišnje kazališne “Kave s glumcima” poznata je zadarska kazališna i televizijska glumica Tamara Šoletić, koja je u razgovoru s Damirom Granićem govorila o razlikama u radu na televiziji i daskama koje život znače. U dvorani dupkom ispunjenoj mladima Šoletić je kazala kako još uvijek ima tremu kad izlazi na pozornicu.

– Jako mi je drago vidjeti vas u kazalištu u tako velikom broju. Moja su publika u KLZ najčešće mala djeca, tako da se ispred vas osjećam jako odgovornom, kazala je Šoletić.

Kazalište vs televizija tema je “Kave”, na što je Šoletić kazala da su to potpuno različiti mediji, koji se ne bore jedno protiv drugog.

– Za svaki se angažman jednako pripremam. Glumački je posao često tužan, jer ne možemo utjecati na konačni izgled filma ili serije. Kazalište pak živi u trenutku. Ja mislim da je biti u publici i dijeliti trenutak s umjetnikom na sceni privilegija, koliko to možda bahato zvučalo, rekla je Šoletić, dodavši kako se na pozornici dijeli nešto jedinstveno i neponovljivo.

– Umjetnici su toga itekako svjesni, dodala je Šoletić. Na pozornici se svaki trenutak događa samo jednom, bez obzira koliko puta neki komad zaigra u kazalištu. Isti tekst i iste radnje zato svaki put pokušavam ponoviti s određenom dozom svježine, rekla je Šoletić, prisjećajući se svojih glumačkih početaka.

Gluma je terapeutska

– Djetinjstvo sam doslovce provela u kazalištu i to je bio jedini put za mene. Zaljubljenost u kazalište samo se produbila s godinama. Kao djevojčici mi je “Zlatni pjetlić” bila najdraža predstava. “Vojnik koji je dobro išao” prva je lutkarska predstava KLZ – a koja je adaptirana za televiziju, tako da sam glas svog oca, koji je bio glumac – lutkar mogla posvuda čuti, prisjetila se Šoletić, ističući kako je njezin kazališni debi bio u lutkarskoj predstavi “Ribar Palunko i njegova žena” u KLZ – u.

– Kroz svoje uloge mogu biti tko god želim. Glumila sam raznorazne likove na daskama KLZ – a. Svoje sam strahove i tremu izliječila na pozornici, naročito kad igram likove koji su mi potpuna suprotnost, naglasila je Šoletić kazavši kako je gluma terapeutska.

– Uloga Lili iz serije “Zauvijek susjedi” moja je prva televizijska uloga po kojoj me svi pamte, mada mi je karakterno sušta suprotnost. Lili me je jako promijenila i obilježila. Nijedna druga uloga nije ju nadmašila. Istovremeno je to i velika čast i veliki uteg, jer je to lik koji je karikatura i stereotip glasne Dalmatinke, istaknula je Šoletić i rekla kako je snimanje serije trajalo osam mjeseci.

Ja sam tih osam mjeseci bila netko drugi sa zasebnim karakterom, navikama i načinom razmišljanja. U kazalištu me pak lik prati samo do kraja predstave. Televizija je zato i pomalo iscrpljujuća, iako imam priliku iz dana u dan raditi na liku i njegovoj kvaliteti. Scenaristi pišu nove epizode unaprijed dok emitiranje traje u programu.

Kazališna adaptacija “Zauvijek susjedi”

Zbog toga što uvijek moraju imati spreman materijal, lik se prilagođava impresijama gledatelja, pojasnila je Šoletić, rekavši kako su “Zauvijek susjedi” dobili i kazališnu adaptaciju. Ističe kako je dugo bježala od tog lika, jer nije htjela da ju percipiraju samo kroz taj lik.

– Kad mi je Ljubomir Kerekeš rekao da je napisao dramu po motivu serije napokon sam se vratila Lili i sada već dvije godine igramo taj komad diljem zemlje. Lili i Jura u drami napokon vezuju čvor, čime se presijeca light-motiv serije. Likovi su isti, karakteri i odnosi su isti, ali priča je potpuno drugačija, naglasila je Šoletić i prisjetila se prvog pojavljivanja na televiziji.

Kao glumica – lutkarica ja gromoglasno stojim na sceni, jer sam navikla biti opterećena težinom kostima i temperamentom kazališta. Kazalište traži velike geste i glas, čega na televiziji nema. Kretnje moraju biti sitne i prirodne, a lice mora bitno izražajnije nego u kazalištu.

Lutke su pak emocionalno zahtjevne, jer neživu stvar svojim umijećem oživljavamo. Publika nas čuje i vidi naše geste, što su glavni alati za oživljavanje lutaka. Zbog toga kazalište lutaka nema dobno ograničenje, jer lutkarstvo uvijek iznenađuje, zaključila je Šoletić.