Zadarski mir filmska je priča o sukobu dviju imperijalnih sila na ovom prostoru

Zbornik radova „Zadarski mir – prekretnica anžuvinskog doba“, urednika Mladena Ančića i Antuna Nekića, objavljen u izdanju Sveučilišta u Zadru sredinom 2022., predstavljen je danas u Svečanoj dvorani Sveučilišta u Zadru. Knjiga svoje korijene ima u znanstvenom skupu održanom u Samostanu Sv. Frane u Zadru 2008. godine, prigodom obilježavanja 650. obljetnice potpisivanja Zadarskog mira, na mjestu u čijoj je sakristiji navedeni mir i potpisan 18. veljače 1358. godine.

S obzirom na kompleksnu tematiku, ali i najnovije spoznaje koje su urednici htjeli uvrstiti u nju, ova knjiga dugo je nastajala, ali je na kraju objavljena kao vrhunsko znanstveno, istaknuo je u pozdravnoj riječi prorektor Sveučilišta u Zadru prof. dr. sc. Josip Faričić.

– Ova knjiga spomenik je jednom događaju iz 1358. godine, kada je Zadar postao poprište dvaju imperijalnih društava koji su se susreli na istočnoj obrani Jadrana, a to govori i o važnosti koju je Zadar imao u tom vremenu.

Sveučilište se ozbiljno bavi proučavanjem hrvatskog jadranskog prostora i pokušava kompleksno razmatrati Jadran kao poveznicu među kontinentima. Ovo djelo daje ozbiljan doprinos našim istraživanjima ovog kompleksnog prostora, rekao je Faričić.

Uz autore knjigu su predstavili recenzenti izv. prof. dr. sc. Ivan Josipović i doc. dr. sc. Tomislav Popić. Knjigu, osim autorskog uvoda, čini još 15 tekstova koji su razvrstani u tri sadržajne cjeline: „Rat, kuga i mir“, „Anžuvinsko doba u hrvatskom kraljevstvu“ i „Likovna umjetnost anžuvinskog doba“.

Kvantitetom sadržaja i pretresenih povijesnih vrela posebno dominira rasprava Mladena Ančića, koji na sustavan i temeljit način uspijeva ocrtati „sitni vez” složenih međusobnih odnosa koji su tvorili hijerarhijski ustrojenu strukturu dviju suprotstavljenih strana.

– Sukus Ančićeva članka može se svesti na sljedeće: Ludovik Anžuvinac koji je desetak godina ranije završio kao gubitnik u sukobu s Venecijom za prevlast nad Zadrom i ostalim dalmatinskim gradovima, izvukao je veliku pouku iz svojih grešaka, pa za skori uzvrat, simboličko „ispiranje gorkog okusa poraza“, ništa nije prepuštao slučaju te je svaki korak isplanirao i do najsitnijih detalja.

Upravo zornom predočavanju te činjenice dano je najviše prostora, pa je tako do u detalje opisana složena mreža međusobnih odnosa glavnih Ludovikovih pobornika, počevši od zadarskih bjegunaca iz mletačkog zarobljeništva koji su se uz brojne dobivene povlastice oko 1350. godine skrasili na kraljevu dvoru; preko osiguranja „zaleđa“ u vidu savezništva sa svim važnim susjednim vladarima toga doba, pridobivanja na svoju stranu brojnih pripadnika hrvatskog plemstva iz zaleđa dalmatinskih gradova pa do rasvjetljavanja uloge bosanskoga bana i kasnijega kralja Tvrtka, koji je sudjelovanjem u Ludovikovu „revanšu“ zacijelo želio isprati ljagu neslavne uloge koju je u porazu kraljevih trupa pod Zadrom 1346. godine navodno imao njegov stric i prethodnik na bosanskom banskom prijestolju, ali i kraljev punac, Stjepan IV. Kotromanić, istaknuo je dr. Josipović.

Ančić je posegnuo za važnim likovnim izvorom, zadarskom škrinjom Sv. Šimuna. Po njemu, Tvrtko je iskupio grijeh svoga prethodnika, bana Stjepana IV., a „collocatio corporis“, tj. unos tijela Sv. Šime u Zadar nakon sklapanja Zadarskog mira bilo je svojevrsno Ludovikovo iskupljenje za napuštanje bojnoga polja i ostavljanje Zadra na cjedilu 1346. godine.

Osvojeni grad Mlečani su tada ponizili upravo odnošenjem u Veneciju njegova gradskog statuta i tijela sveca mu zaštitnika, koje je Ludovik povratio u grad u svečanoj povorci nakon 1358., vraćajući time Zadru i njegovo dostojanstvo.

– Osvajanje dobro utvrđena grada koji je bio savršeno logistički podržan pomorskom komunikacijom sa središtem Serenissime, nije bilo moguće bez osigurane pomoći iznutra. Zbog toga autor stavlja naglasak na ulogu ključnoga Ludovikova „petokolonaša“ u Zadru, mletačkog podanika i kliškog kneza Mrcotu Mrcotića, „unutrašnjeg igrača“ koji je tijekom bitke za Zadar kraljevskoj vojsci osigurao nesmetano prebacivanje preko gradskog zida, a što će onda omogućiti puštanje u grad ostatka Ludovikovih snaga te u konačnici rezultirati i osvajanjem grada, rekao je Josipović, dodajući da će njegov tekst zasigurno biti nezaobilazna referentna točka svima onima koji budu pisali o ratu između Venecije i Ugarsko-hrvatskog Kraljevstva za prevlast na istočnojadranskom obalom.

Uloga povjesničara, rekao je mlađi urednik zbornika, izv. prof. dr. sc. Antun Nekić, je da stvaraju priče na osnovu istraživačkog materijala. Objasnio je kako bi se Zadarski mir mogao ekranizirati.

– Zadru pod opsadom Mlečana u pomoć dolazi kralj Ludovik Anžuvinski, ali tu se događa i izdaja koja se pripisuje Stjepanu Kotromaniću (prizor sa škrinje sv. Šimuna). Kralj gubi rat a Mlečani za osvetu uzimaju Zadranima Statut grada, sveca, izbacuju plemiće izvan grada, a tu se još događa kuga. Ludovik, međutim, iskazuje svoju genijalnost u ponovnom pohodu 1357. godine, napadajući Mlečane na njihov teritoriju te dolazi do trijumfa potpisivanjem Zadarskog mira, ispričao je prof. Nekić.

Ančić je izrazio zadovoljstvo zbornikom s obzirom na to da je objavljen s novim radovima koji su nastali nakon znanstvenog skupa kojeg je on za 650 godina Zadarskog mira organizirao 2008. godine.

– Za povijesne istraživače to razdoblje daje zastrašujuću količinu materijala, ali ti kao povjesničar iz toga nikad ne znaš jesi li došao do kraja. Iz tog razdoblja srednjovjekovne povijesti ja sam došao do zaključka da kolektivni identitet nije stvar biologije već sociološki i antropološki fenomen.

U ratu protiv Mlečana tadašnji Zadrani, koji su imali najveći udio romanskog stanovništva, iskazali su najmanje lojalnosti Veneciji, za razliku od Šibenika, koji polovicom 14. stoljeća nije imao romanskog stanovništva i tretira se kao hrvatski grad, ustvrdio je autor udarnog rada u zborniku o Zadarskom miru.