Zadranka Ana Tičić Bukvić prehodala 1100 km i poslala poruku nade i optimizma oboljelima od raka

Zadranka, Ana Tičić Bukvić (49), u ponedjeljak 7. studenog je u svom domu na Kolovarama u društvu prijatelja iz klape Kapric, čija je i članica, te uz klapu Munita, proslavila uspješno okončanu avanturu života. Naime, Ana je ovih dana, točnije 4. studenog, na rtu Kamenjak u Istri završila put Via Adriatice dug 50 dana i 1.100 km.

Naime, nakon što je preživjela karcinom dojke, brojne kemoterapije, dvije zaraze koronavirusom, tri operacije i nekoliko hospitalizacija, odlučila se za avanturu života, prijeći hodom rutu dugu 1100 km. Ovo je priča o uspjehu, želji za životom, borbi i u konačnici pobjedi nad samom sobom čime je Ana postala heroina i uzor brojnim ženama koje se bore s ovom teškom bolesti, ali ne samo njima, već i svima onima koji u nekom trenutku života posustanu, padnu u misli kako ništa dalje više nema smisla. Ona je dokazala da ima, ukazala kako je život samo jedan, prelijep dar, te da svaki dan treba živjeti kao da nam je posljednji i uživati i u najmanjim sitnicama koje život znače, a koje najčešće u životnom vrtlogu doživljavamo zdravo za gotovo.

Karcinom dojke i Via Adriatica

Dvije godine nakon prvotne dijagnoze karcinoma dojke, te samo dva mjeseca nakon kobnog pada na stepenicama gdje je ozlijedila krstačnu kost, Ana je na avanturu života krenula 16. rujna 2022. godine i to rutom Via Adriatica Traila od Prevlake do Istre u duljini od 1100 km. Via Adriatica je jedinstveni pješački put koji spaja prirodne i kulturne specifičnosti jadranskog podneblja, a s obzirom da je Ana članica Planinarskog društva Paklenica u čijim je aktivnosti prije svoje bolesti aktivno sudjelovala, nisu joj za ovaj poduhvat trebale nekakve dodatne pripreme, jer kako je istaknula, tijelo pamti određena fizička dostignuća u ne tako dalekoj prošlosti.

– Nakon što mi je zacijelila krstačna kost ozlijeđena u padu, otišla sam na Paklenicu s teškim ruksakom na leđima, odradila jedan trening i zaključila da sam u redu. Nisam planinarila duže vremena, ali nisam osoba koja ništa fizički ne radi. Na bolovanju sam bila sve do kretanja na Via Adriaticu zbog problema i komplikacija uslijed osnovne dijagnoze. Krenula sam na ovu rutu od Dubrovnika u kojem sam neko određeno vrijeme živjela, a smatrala sam kako je to lakši početak, meni poznat teren. Lakše mi je bilo organizirati logistiku jer sam poznavala i ljude na tom području. Prve tri etape su mi bili poznati ljudi na putu, i automatski mi je to bilo psihički izdržljivije. Svi su mi jako puno pomogli. Rekla sam, ako dođem do Orebića bit će dobro, ali onda kada ostvariš jedan cilj ideš dalje, priča nam Ana te dodaje kako je na putu bilo i teških situacija, kiše…

Osobna arhiva

Za put joj je, kako je sama rekla, trebala samo dobra volja i želja da pomogne sebi i pokaže da je snagom volje moguće savladati brojne prepreke. Na putu, koji je dokumentirala na svojoj Facebook stranici, pratili su je brojni prijatelji, obitelj, ali i nepoznati ljudi koji su shvatili bit i težinu Anine priče. Put je financirala sama, a sponzore nije imala, niti ih je tražila. Za tešku opremu, koju je cijelim putem nosila na leđima, a na pojedinim dionicama su joj pomagali znani i neznani ljudi, skupljala je neko duže vrijeme.

Od euforije do psi-hičkih padova

Put nije bio nimalo lagan, osjećaji su se u njoj miješali, od euforije do psihičkih padova, no podrška dobrih ljudi, kako putem Facebooka, tako i uživo koji su joj se sporadično pridruživali na pojedinim dionicama, davali su joj snage za naprijed, ostvariti zacrtano, ostaviti bolest i negativnu energiju iza sebe i veseliti se malim koracima u životu.

– Priznajem, nije bilo niti malo lagano! Uz sve probleme koje sam imala na putu, u jednom trenutku počela mi je oticati noga, odnosno »petni trn«, problem s ligamentom pete koji nateže kosti. To je trajalo četiri tjedna i svaku sam večer masirala stopalo. Kada sam došla do Zadra, otišla sam kod fizioterapeuta pitajući smijem li dalje hodati, koji mi je dao zeleno svjetlo iako me upozorio da će me i dalje boljeti. Nisam znala hoću li uopće smjeti nastaviti zacrtanu rutu. I općenito sam govorila, ako u nekom trenutku i odustanem, to će biti isključivo zbog fizičkih razloga. Moji najbliži su se sporadično pojavljivali na mojoj ruti. Na Paklenicu je došlo puno njih iz Zadra, gdje smo proslavili i moj rođendan koji je bio u te dane. Taman kada misliš odustati, dođe hrpa ljudi koji te dođu samo malo sresti, čak na par sati, ohrabriti te i tako ti daju force za nastaviti dalje, govori Ana.

U ovih 50 dana dobila je ogromnu podršku, što od nepoznatih, što od poznatih ljudi, čak i od onih ljudi što su joj se javljali preko Facebooka.

– Naime, ja sam krenula hodati kako bih završila svoju priču o bolesti. Htjela sam priču o tome okrenuti u nekakvu borbu za daljnji, normalan život. Namjera mi je bila ovim mojim potezom ljudima koji se u nekom trenutku svog života bore s bolešću, depresijom i sl., pružiti nadu. Bitno je ne posustati. Ja sam svoje prošla. Ima i težih oblika bolesti, nekima je i puno teže, ali najgore je ne boriti se, ohrabruje Ana mnoge oboljele.

Najavljuje pisanje knjige

Ističe kako je od samog početka kada je na Facebooku počela stavljati objave, svoje fotografije nakon kemoterapija, fotografija kakva je nekada bila pokrenula tako jedan pozitivan val koji je riječima teško opisati.

– Odmah su bili pozitivni komentari pa sam bila preplavljena s emocijama nepoznatih ljudi i u tom trenutku sam shvatila da je ova ideja postala veća i od mene same, te da zaista moram dati sve od sebe i pokušati opravdati to povjerenje i nadu. Najteža su mi bila zadnja dva kilometra jer su me na cilju čekali novinari, pa nikako doći do kraja, a srce mi hoće iskočiti, znam da me tamo čekaju i djeca. Svi smo bili sretni, neki ljudi su došli iz Dubrovnika, otišli mi po tatu u Zadar, doveli ga. S njima sam i završila priču jer su mi na početku obećali da će me sačekati dokle stignem. Sreli su se ljudi koji se godinama nisu vidjeli, neki koji se nisu znali, a sada se znaju. Bilo je toliko lijepo i veselo, opisala je Ana sam cilj Via Adriatice.

Na pitanje, što bi nakon ovog zahtijevnog, ali izvanrednog iskustva poručila našim čitateljima, svemiru … kratko je citirala Gibonnijeve stihove » … hodaj, nebo strpljive voli, hodaj, možda se ipak sve u dobro pretvori…«.

– Ne znamo koliko ćemo biti na ovom svijetu, još godinama, samo par dana ili koji trenutak. Želim probati živjeti život punim plućima i ostaviti nekakve pozitivne, dobre stope u ovom svijetu. Ne možeš to svaki dan, ali generalno želim sebe vidjeti kao borca kada to mogu biti. Treba se boriti, i toliko toga lijepog ima oko nas, a mnogim ljudima prođe život… Ja sam iščupala ogromnu snagu iz nečega negativnog, i sada se vraćam u život koji sam živjela prije svoje dijagnoze prije dvije godine, jača nego ikada, poručuje Ana te nakon uspješno odrađene Via Adriatice najavljuje i pisanje knjige u kojoj će se isprepletati njezina borba protiv primarne bolesti s iskustvom borbe sa samom sobom, prelaskom granica fizičke i psihičke izdržljivosti, s ciljem povratka u normalan život.

Zato se u Aninom domu na zadarskim Kolovarama slavio život i u svemu najbitnije, zdravlje.

Već u prosincu ovu hrabru ženu čeka povratak na posao u Dom zdravlja u Starigradu gdje radi kao stomatologinja.

Samo pozitivna energija. Bravo Ana!