Upoznajte zelene krovove, balkone i fasade Pariza: Urbane farme ljudima daju izdašne plodove

Iako urbana poljoprivreda i vrtlarstvo nisu novost, zahvaljujući stalnim inovacijama bogatstvo urbanog zelenog života ne prestaje plijeniti pozornost.

Osobito su dojmljivi zeleni otoci koji bujaju u gradskim sredinama. Kao što je tijekom povijesti bio pionir mnogočega, tako se i danas glavni grad Francuske ističe kao pionir u poticanju stanovnika na samoinicijativno ozelenjavanje vlastitih krovova, balkona i fasada.

Inicijativom »Permis de vegetaliser«, odnosno »Dozvolom za ozelenjavanje« Pariz je na čelu s aktualnom gradonačelnicom Anne Hidalgo u ljeto 2016. godine usvojio zakon kojim je čak stotinu hektara gradskih krovova i fasada predodredio za urbanu poljoprivredu te viseće vrtove. Zahvaljujući ustrajnom provođenju navedene inicijative, urbana poljoprivreda Pariza već je počela davati izdašne plodove.

Pascal Hardy, inženjer te konzultant za održivi razvoj, koji je s urbanom poljoprivredom počeo eksperimentirati na krovu svoje stambene zgrade u Parizu prije gotovo čitavog desetljeća, ističe kako je riječ o čistom, produktivnom te održivom modelu poljoprivrede.

Mladi poljoprivrednici

Hardy je voditelj tima mladih urbanih poljoprivrednika koji sinergijski djeluju u operaciji nazvanoj Nature Urbaine. Riječ je o uspješnom pariškom poljoprivrednom pothvatu koji se prostire na oko 14.000 četvornih metara, odnosno na površinu gotovo dvaju nogometnih igrališta, a s kojih se lokalno stanovništvo opskrbljuje najsvježijim plodovima voća i povrća.

Nature Urbaine prostire se na oko 14.000 četvornih metara, Foto: NU-Paris

Hardy predviđa kako protekom vremena ovaj način uzgoja hrane može značajno doprinijeti ne samo ekološkoj nego i gospodarskoj te društvenoj otpornosti velikih gradova, u kojima većina čovječanstva danas i živi. Kutije svježeg voća i povrća građani naruče mrežnim putem i mogu ih konzumirati za svega nekoliko sati.

“Prednosti ovakvog uzgoja su doista brojne”, objašnjava Hardy kazujući kako osobno nije oduševljen time što je većina voća i povrća koje današnje stanovništvo gradova konzumira tretirana s približno 17 različitih vrsta pesticida.

Nadalje, tehnike intenzivnog uzgoja prehrambenih proizvoda uvelike sudjeluju u proizvodnji stakleničkih plinova. Zahvaljujući metodi urbane poljoprivrede, koja se obavlja na vrlo malim količinama vode, ali koja je itekako obogaćena organskim hranjivim tvarima, mineralima i bakterijama, negativni utjecaji na okoliš gotovo su nepostojeći.

U prilog urbanoj proizvodnji voća i povrća nedvojbeno ide i lišenost svih pesticida ili fungicida. Kako je Hardy objasnio u razgovoru za The Guardian, prilikom specijaliziranog urbanog vrtlarstva tlo se ne iscrpljuje, a voda tek nježno tušira korijene zasađenih biljaka, pri čemu se svakih 12 minuta i reciklira.

Zahvaljujući ovim inovacijama, za isti prinos, urbana poljoprivreda utroši čak 90 posto manje vode nego li bi se utrošilo prilikom klasične intenzivne proizvodnje hrane.

S druge strane, cijeli proces proizvodnje je automatiziran kao i na modernim klasičnim farmama, pa se nadzor i kontrola mogu provoditi daljinskim upravljanjem, to jest pomoću tableta i računala.

“Ne sviđa mi se ni činjenica da su namirnice, da bi stigle do mog tanjura, prešle u prosjeku 2.000 kilometara u hladnjačama, pa im je i kvaliteta toliko lošija jer su sorte odabrane prema sposobnosti da izdrže takav put”, kazuje Hardy te revoltirano zaključuje kako mu smeta i činjenica što 80 posto od cijene koju plaća za namirnice ide veletrgovcima i prijevozničkim tvrtkama koje su sudionici opskrbe, a ne samim proizvođačima koje drži ključnima.

Unatoč svim pobrojanim prednostima, voditelj ove impresivne operacije Nature Urbaine ipak ostaje prizemljen u svojim očekivanjima pa ističe kako je očito da se ovim načinom proizvodnje nikad neće nahraniti čitav grad.

Međutim, postići zadovoljenje potreba barem dijela stanovnika Pariza, čini mu se itekako izvedivim.

“U urbanom okruženju radite s vrlo značajnim praktičnim ograničenjima, počevši od toga što i gdje uopće možete proizvesti. Ali ako se na neiskorištenom gradskom prostoru, a to su krovovi, zidovi te manji dijelovi tla, može razviti urbana poljoprivreda ovim načinom, nema razloga da na kraju ne ciljamo na između 5 do 10 posto gradske potrošnje poljoprivrednih kultura“, zaključuje Hardy.

Urbani farmeri

Osim mladih poljoprivrednika okupljenih u Nature Urbaine, u Parizu djeluje i Le Paysan Urbain, urbana poljoprivredna struktura koja razvija agroekološke urbane farme koje su ekonomski održive i društveno odgovorne, te povezane s ruralnim i periurbanim poljoprivrednicima.

Le Paysan Urbain uglavnom uzgaja mikrozelenje, Foto: Paysan Urbain

Udruga nastala 2015. godine za promicanje odgovorne urbane poljoprivrede dio je socijalne i solidarne ekonomije.

“Naš model ima za cilj dati lokalni doprinos trima glavnim društvenim izazovima. Promicati lokalnu agroekološku poljoprivredu za održivi grad, odnosno naša glavna djelatnost je uzgoj mikrozelenja prema agroekološkim specifikacijama koje podržava ECOCERT.

Bez ikakvog fitosanitarnog unosa naše mikrozelenje se prodaje ultrasvježe za lokalno tržište.

Cilj nam je i promicati društvenu uključenost stvaranjem radnih mjesta za osobe s poteškoćama i participativnim radionicama koje promiču društvenu raznolikost. Naš model stvara vrijedna radna mjesta za ljude u poteškoćama i omogućuje im da ponovo steknu samopouzdanje i samopoštovanje za uspješnu profesionalnu reintegraciju.

Cilj nam je i djelovanje za ekološku tranziciju obučavanjem javnosti o izazovima održivog razvoja i tranzicije hrane. Naše farme također žele biti mjesto razmjene, učenja i promocije dobrih gesta urbane ekologije široj javnosti, mladima i starima, kroz posjete i participativne radionice”, ističu u Le Paysan Urbain, čiji je jedan od suosnivača i glavni koordinator projekta u Parizu Gerard Munier.

Urbana farma te udruge nalazi se iznad rezervoara nepitke vode u Charonneu, u 20. arondismanu. Le Paysan Urbain potpisao je 20-godišnju koncesiju za upravljanje parcelom od 6.700 »kvadrata« gdje u bioklimatskom stakleniku od 660 »kvadrata« uzgajaju mikrozelenje, odnosno mladice povrća i začinskog bilja koje se bere vrlo rano.

“Uzgoj mikrozelenja zahtijeva malo supstrata i prostora, ali ne može se izvoditi u zemlji. Stoga je posebno pogodan za urbanu poljoprivredu. Koristimo organsko sjeme i organsku zemlju. Naravno, bez gnojiva ili pesticida, bez umjetne rasvjete, bez preranog zalijevanja, a dragocjeno tlo na kojem su izrasli mikroizbojci ponovo se kompostira.

Farma se nalazi u srcu grada, u čahuri okruženoj zgradama, gdje se zahvaljujući volonterima, državnim službama i zaposlenicima razvija edukativan i produktivan vrt”, ističu »urbani farmeri«.

Vertikalni vrtovi

Urbana poljoprivreda nije jedina pojava koja mijenja lice grada. Vertikalni vrtovi izvan, a sve češće i unutar gradskih objekata, prometnuli su se u jedno od najučinkovitijih sredstava na putu do cilja, odnosno ozelenjavanja zagušujuće betonske džungle.

Skokovitom industrijalizacijom nastupila je i rapidna urbanizacija koja baš nimalo nije išla na ruku otvorenim gradskim prostorima. Zahvaljujući intenzivnoj izgradnji neophodnih ne samo stambenih nego i poslovnih te različitih drugih pratećih objekata, danas smo i svjedoci i žrtve brojnih prostornih problema koji uvelike narušavaju kvalitetu ljudskog života u gradu.

Jedan od recentnijih primjera dosljednosti javnih politika usmjerenih na povratak prirode u grad oživotvoren je hotelom Villa M, koji, unatoč gorostasnoj žičanoj mreži karakterističnoj za parišku arhitekturu s početka 19. stoljeća, funkcionira kao organska kreacija zelene zgrade.

Suradnjom tima sastavljenog od krajobraznih arhitekata, botaničara i vrtlara Villa M reprezentira vertikalnu ljekovitu šumu. Dizajneri francusko-brazilskog studija Triptyque, koji su i zaslužni za realizaciju ovog impresivnog projekta, ističu kako je riječ o visećoj oazi, posebice kad se uzme u obzir bar oplemenjen različitim bujnim zelenilom i voćkama.

Kako je bar smješten na samom vrhu zgrade, kroz nepregledno zelenilo bioraznolikosti, posjetitelji mogu uživati u pogledu na čitav Grad Svjetla.

Iako stručna literatura kao stvarnog izumitelja vertikalnih vrtova ističe profesora krajobrazne arhitekture sa Sveučilišta u Illinoisu, Stanleyja Harta Whitea, koji je u prvoj polovini prošlog stoljeća patentirao sistem vertikalnih vrtova, ulogu najglasovitijeg dizajnera moderne te sve češće primjenjivane verzije visećih vrtova uživa francuski botaničar i umjetnik Patrick Blanc.

Putujući svijetom još za studentskih dana, Blanca je na Tajlandu opčinilo mnogobrojno bilje koje izrasta na svakojakim površinama. Inspiriran čarolijom suživota lokalnog stanovništva s bogatstvom tamošnje flore i faune, Blanc se dugo godina posvetio iscrpnim studijama koje su rezultirale patentom. Svoj je patent u konačnici ukoričio u vidu dokumenta naslovljenog »Smjernice za uzgoj bilja na vertikalnim površinama«.

U maniri Babilonaca i Blanc je revolucionarizirao tehnologiju visećih vrtova. Uvođenjem filca kao zamjene za tlo i supstrata za zadržavanje vode, Blanc je osigurao sustav pogodan za koegzistenciju različitog bilja. Blancova struktura podrazumijeva okvir i vertikalnu PVC ploču s automatskim sustavom navodnjavanja i senzorne regulacije vlage.

Međutim, ovaj je revolucionarni botaničar uveo i specifične kriterije rasporeda te samog odabira biljnih vrsta, pri čemu neizostavno vodi računa i o geografskom položaju te smjeru svjetlosti na objektu koji namjerava ozeleniti vertikalnim visećim vrtom.

Ostvarenje vizije

Svoj prvi projekt vertikalnog vrta Blanc je predstavio 1986. godine, kada je kako 33-godišnjak realizirao svoju viziju vrta na Cite des Sciences et de I’lndustrie (CSI), najvećem znanstvenom muzeju u cijeloj Europi. Međutim, njegov je izum među profesionalcima zaživio tek 1994. godine, a na priznanja i izvan kruga stručnjaka čekao je još čitavo desetljeće, kada je njegova vizija konačno uspjela doprijeti do šire javnosti.

Otada je Blanc izradio desetine različitih vertikalnih vrtova i zelenih zidova, kako na javnim tako i privatnim prostorima diljem svijeta. Butik Marithé & François Girbaud na Manhattanu, trgovački centar Siam Paragon u Bangkoku i Muzej suvremene umjetnosti 21. stoljeća u Kanazawi u Japanu tek su neki od njegovih slavnih dizajnerskih radova.

Svoju prepoznatljivost na međunarodnoj razini Blanc je za sva vremena ustoličio radeći na visokoprofilnom projektu tijekom 2004. godine. Riječ je o muzeju Quai Branly u Parizu, projektanta Jeana Nouvela, čije je administrativno središte Blanc izveo kombinirajući čak 200 vrsti biljaka, uspješno ostavljajući dojam zgrade načinjene od samog lišća.

Quai Branly u Parizu Patrick Blanc izveo je kombinirajući čak 200 vrsti biljaka, Foto: Partick Blanc

“Volim ponovo integrirati prirodu tamo gdje se to najmanje očekuje”, izjavio je Blanc svojedobno za The New York Times sjedeći za stolom u svom zaraslom vrtu.

Noseći upečatljive zelene cipele i pomalo šokantne zelene pramenove u kosi, Blanc je kazivao kako smo suvremenici ere u kojoj je ljudska aktivnost preplavljujuća. Rješenje naprasitoj ljudskoj prirodi Blanc vidi u pomirenju čovjeka s prirodom.

“Ljudi postanu puno osjetljiviji na prirodu kad iznenada uoče viseći vrt ili zeleni zid. To ljude puno više zove prirodi nego li same biljke u vrtu”, smatra Blanc.

Žive umjetnine

Temperaturu i vlagu ovaj otac modernih vertikalnih vrtova također drži izrazito važnim faktorima u osmišljavanju novih projekta. Prilikom rada na vanjskim vertikalnim vrtovima Blanc ustraje na imitaciji slojevitosti biljnog svijeta, jednako prirodnom razvoju na planinama.

Kako je sam objasnio, na vrh sadi bilje koje bolje podnosi izloženost vjetru i visokim temperaturama. Istodobno, odabir biljaka temelji na lokalnim klimatskim uvjetima, vodeći računa i o tome da je bilju neophodan kompaktan rast u kombinaciji s vlaknastim korijenskim sustavom, a uz sve navedeno, inzistira i na onom bilju koje je sklono dugom životnom vijeku.

U glavnom gradu Španjolske Blanc je dizajnirao zeleni zid na bočnoj strani dotada neugledne zgrade ispred galerije CaixaForum. Postavivši ovaj vertikalni vrt na visinu od gotovo 25 metara, Madrid je obogatio nedvojbenim umjetničkim djelom koje mnogi popularno nazivaju i živom slikom. Kolorit ove žive slike Blanc je načinio miješajući čak 15.000 biljaka u svoju paletu, a koje pripadaju među 250 različitih biljnih vrsta.

Zahvaljujući digitalnom dobu i društvenim mrežama, Patrick Blanc zadobiva sve više pozornosti javnosti koja teško odolijeva fotografiranju pored njegovih živih umjetnina. Dovoljno je na Instagramu ukucati #PatrickBlanc kako bi se uronilo u čitavo prostranstvo neophodnog nam zelenog svijeta koje ovaj botaničar i umjetnik namjerava graditi sve dok diše.