Utorak, 31. siječnja 2023

Weather icon

Vrijeme danas

11 C°

TEMELJNA LJUDSKA PRAVA

"Nasilje je ukorijenjeno u našem društvu i prenosi se s koljena na koljeno"

Autor: Nikolina Lucić

26.11.2022. 10:13

Foto: Mate Komina



»Francuzi se u nekoliko gradova ‘digli na noge’ radi lošeg pravosudnog sustava u kontekstu spolnog nasilja«, »Poznate Zadranke o nasilju – Nasilje je uvijek neprihvatljivo, a posebno kad dolazi od ruke župnika«, »Silovanje djevojčice otkriveno tek kad se povjerila psihologinji«, samo su neki od medijskih naslova na temu nasilja prema ženama. Iako su različiti i govore o odvojenim incidentima, jedno ih ipak povezuje, a to je nasilje.


A povezuje i ih različit način na koji govore o njemu, jer su percepcija i klasifikacija nasilja podložni društvenim utjecajima i kulturi. No, svako nasilje počinje od manipulacije. U to je uvjerena i naša sugovornica gradska vijećnica Adela Frank, koja kontinuirano upozorava na važnost zaštite i razumijevanja žrtve i njezine boli, kao i na sve manjkavosti sustava zaštite žrtve od napadača, što je nažalost osjetila na svojoj koži.


Pravovremena zaštita žrtava


Povod našem razgovoru je Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama, kada se tradicionalno osvrćemo na slučajeve nasilja prema ženama u tekućoj godini i raspravljamo o modalitetima zaštite žena i djece. Nasilje nad ženama smatra se najraširenijim oblikom ugrožavanja temeljnih ljudskih prava, no, ipak, najveći broj nasilja unatoč svim kampanjama ostaje neregistriran.




Koliko se god mi zgražali nad tom činjenicom ona je jednaka u svim kutcima svijeta, a u njezinoj je podlozi najčešće patrijarhalan odgoj, strah od osude i društvene izolacije, koji žene tjeraju da nasilje kontinuirano trpe, a često i da same sebe krive za svoju situaciju.


Žene se nerado odlučuju prijaviti nasilnika, najčešće zbog straha od izazivanja nasilnika i uzrokovanja još težeg nasilja, ekonomske ovisnosti, niske razine samopouzdanja, mišljenja kako joj ionako nitko ne može pomoći.


U Hrvatskoj je svakih 15 minuta jedna žena fizički zlostavljana, a gotovo polovicu femicida izvrše ženama bliske osobe – najčešće supružnici ili nevjenčani partneri. Poražavajuće su to brojke koje bi trebalo češće iznositi u javnost, zbog pobuđivanja svijesti u javnosti kako je svaki oblik nasilja neprihvatljiv i treba ga prijaviti.


No, pitanje je je li to dovoljno. Jer koliko god se mi zgražali nad takvim situacijama, kao i na poraznim statistikama, koje su iz godine u godinu sve poražavajuće, činjenica je kako se svijest o štetnosti ne samo fizičkog, već i psihičkog i financijskog nasilja nad ženama neće promijeniti sve dok se ne pokrene sveobuhvatna obrazovna akcija, koja bi krenula od najmlađih, te se širila u sve kutke društva – od onih urbanih do tradicionalnih.


Frank je uvjerena kako samo edukacija može pomoći u prevenciji nasilja, jer kako kaže, glavno je obilježje našeg sustava zaštite žrtava nasilja njegova reaktivnost.


– Moja perspektiva prema životu je općenito žestoka, tako da se uvijek zalažem za najbolju moguću varijantu zaštite žrtve nasilja i aktivnu borbu za ravnopravnost i ženska prava. Svaka takva platforma treba održavati društvo u kojem egzistira, jer generalizacija takvog problema kako bi bio prilagođen potrebama širokog spektra korisnika jednostavno ne funkcionira, jer žene su različite i imaju različite potrebe, ovisno o radnom statusu, obrazovanju i ekonomskom statusu, kazala je Frank, istaknuvši kako je i sama bila žrtva nasilja, te kako je iz prve ruke upoznata sa svim nedostatcima sustava.


Letargija hrvatskog društva


– Ono što obilježava naše društvo je opća letargija, pa i prema nasilju nad ženama. Jer najlakše je stajati po strani i davati komentare bez uplitanja i pokušaja da se žrtvi pomogne, kazala je Frank, ističući kako sustav zaštite žene i djeca od nasilja ima puno rupa.


Nasilje ima mnogo lica, a najčešće počinje verbalnim nasiljem, koje se u društvu najčešće i ne percipira kao oblik nasilja, te se polako kumulira dok ne eskalira u svom najgorem obliku. Previše puta žrtve verbalne svađe s partnerom ili supružnikom smatraju sastavnim dijelom zajedničkog života, jer ipak ne mogu uvijek cvjetati ruže.


No, ono što se često zaboravlja jest da su riječi opasno oružje, koje se vrlo brzo mogu okrenuti protiv žrtve, a da ona toga nije niti svjesna. Manipulacija je stoga u srži nasilja, jer se obmanom žrtvu uči kako nema izlaza i kako je sama kriva za svoje stanje, koje joj opet izgleda kao jedini način života.


– Dobar način za rješavanje ovog problema je postavljanje pravih pitanja, kako bi se donositelji odluka zamislili nad svojim potezima i počeli bolje promišljati mehanizme zaštite žrtava. Nasilje je ukorijenjeno u našem društvu i prenosi se s koljena na koljeno, kao i recepti za bakine kolače. Žene se desetljećima učilo kako se pravilno ophoditi prema svojem muškarcu, kako ga tetošiti i radi sve što on poželi, a da bi one onda svoju nesreću prenijele i na svoje kćeri, istovremeno se nadajući kako će se mlade žene osvijestiti i napokon vidjeti izlaz iz ponekad bezizlazne situacije.


Žene žrtve nasilja su najčešće fizički, psihički i ekonomski uništene, tako da ne mogu niti vidjeti svjetlo na kraju tunela. Taj sveprisutan lajtmotiv naše zemlje ponavlja se iz godine u godinu, bez velikih promjena, naglasila je Frank, ističući kako bi članovi udruga za zaštitu prava žena, kao i psiholozi i policija trebali redovito obilaziti sve dijelove Hrvatske, te i u ruralnim sredinama poticati nov pogled na život.


Pomoć krojena prema potrebama žrtve


U medijima se vrlo rijetko govori o ulaganjima u mehanizme zaštite, bilo to u obliku nadogradnje kapaciteta sigurnih kuća ili edukativnih akcija u vrtićima i školama.


– Udruge za zaštitu žena i djece koje su posvećene zaštiti žrtava često rade na istom principu kao i policija, a to je da žena uzme djecu i najosnovnije stvari i skloni se u sigurnu kuću. Ženama je to često najgora i teško izvediva opcija, jer se žena izlaže riziku gubitka posla i uništavanja sigurne svakodnevice svoje djece. Zaštita u sigurnoj kući nije trajna, te žena u nekom trenutku mora sama stati na noge, pronaći siguran posao i smještaj, koji njezin nasilnik ne bi mogao pronaći. Zaštita žena i djece trebala bi zapravo djelovati kao zaštita svjedoka, predložila je Frank, istaknuvši kako se ženama trebaju dati konkretni savjeti koji su krojeni prema njenim potrebama.


– Potražiti pomoć ženama je ponekad prevelik zalogaj, koji odvaguju mjesecima. Institucije u tom trenutku najčešće ne shvaćaju ozbiljnost situacije, te reagiraju tek kada je prekasno. Društvo se uči kako nas se tuđi problemi ne tiču i kako svaka obitelj svoju bol proživljava iza zatvorenih vrata. Kod društva je važno probuditi empatiju prema nasilju, kako bi sljedeći put kada čujemo susjede da se svađaju odmah nazvali policiju i jednu žrtvu potencijalno spasili od batina, istaknula je Frank.


U zadnjih se nekoliko godina povećao broj udruga koje pomažu žrtvama, no one nerijetko rade iz ureda. No, nasilje se događa u društvu, te je potrebno redovitim terenskim kontrolama i proučavanjem načina života u malim zajednicama ustanoviti koji su to okidači nasilja i kako ga spriječiti i prije nego što se dogode.


– Mediji i društvene mreže vrlo često ne pomažu u takvim situacijama, jer obiluju negativnim informacijama i komentarima. Od mladih, a od djevojaka naročito očekuje se da razviju kritičko mišljenje, te iskoriste blagodat društvenih mreža da se obrazuju i informiraju o nasilju i o tome kako pomoći žrtvi. Tako da je moja poruka da na mladima svijet zaista ostaje, jer su se mlađe generacije već puno puta dokazale kao pravi katalizatori društvenih promjena, zaključila je Frank.